U palači Sponza u Dubrovniku u srijedu bi trebala biti otvorena izložba poznatog zagrebačko-dubrovačkogslikara Rudolfa Patera. Kako sam umjetnik najavljuje, bit će to njegova prva konceptualna izložba u životu. Naziv joj je Totentanz, a posvećena je nedavno preminulom akademiku i likovnom kritičaru Tonku Maroeviću, gospođi Rozi i Dubrovniku.
I da. Umjetnik, koji često stvara i na otoku Šipanu, posvetio ju je i samome sebi. Na izložbi će Pater izložiti svoje posvete dubrovačkim i pjesnicima koji su zadužili Dubrovnik, ali će se na svoj umjetnički način osvrnuti i na jedan u nizu kulturocida koji se događaju gradu Dubrovniku. Tako će u Sponzi publika moći vidjeti i dio oslikanog renesansnog stropa jedne dubrovačke palače koji je završio na ulici, kao nepotrebni i suvišni građevinski otpad. Iz smeća ga je spasio slikar Pater koji je svojedobno izlagao i u američkom Kongresu i kojega itekako smeta devastacija dubrovačkih raznih umjetnina koje su ugrađene u palače pod zaštitom UNESCO-a. A ta se devastacija događa prečesto, i to kao plod vlasničkih promjena, tj. lukrativnih kupoprodaja nekretnina unutar stare gradske jezgre, ali i izvan nje budući da cijeli Dubrovnik ima izuzetno vrijedne građevine koje se ne nalaze samo unutar dobro poznatih i brendiranih gradskih zidina. Posljedica svih tih unosnih kupoprodaja i k tome pripadajućih mešetarenja je sustavno iseljavanje domicilnih stanovnika Dubrovnika iz gradske jezgre koje je već odavno poprimilo katastrofalne razmjere i o čemu se dosta govori, ali bez pozitivnih učinaka. Pa se Dubrovnik zimi, izvan glavne turističke sezone, pretvara u grad duhova, u nijemu kulisu nekih komercijalnih, ali umjetnički upitnih filmova.
A zajedno sa stanovnicima odlaze i drvene grede, vrijedni oslikani stropovi, kiparski elementi, starinski prozori i starinska vrata, ukrasne štukature, umjetnine svih vrsta, razdoblja i namjena... Rudolf Pater, slikar koji u svakoj svojoj slici štuje baštinu, ali i prirodu, želi upozoriti na opasno i stalno ugrožavanje dubrovačkog nasljeđa, pa je od materijala koji je istresen na ulicu iz jedne ranjene i oskvrnavljene dubrovačke palače stvorio nova umjetnička, više nego simbolička djela čija je poruka jasna. Spasiti baštinu grada koji je preživio i ratove, i to čak i u nedavnoj danas već prilično zaboravljenoj prošlosti, ali i razorne potrese, pandemije, okupacije... Preživio je Dubrovnik i ljude nahvao, kao što će preživjeti i agresiju surovog kapitala koji nema niti nacionalnosti niti respekta prema prošlosti, a već niz godina harači gradom koji bi cijeloj Europi i svijetu, a ne samo Hrvatskoj trebao biti mjera urbanosti i civiliziranosti. Tako se Dubrovnik, zahvaljujući tome što su oči zatvorili oni koju su plaćeni da ih drže otvorenima, u najnovijem periodu obogatio građevinama neviđene ružnoće i neviđenih predimenzioniranih gabarita. Sistemski se grickaju i zelena pluća grada. Ako Srđ nije pao neprijatelju u ruke u nedavnoj agresiji, pasti će sada građevinskim lobijima svih fela i navada. Crnogoricu i mediteransko bilje koje su nam u nasljeđe ostavili ekološki očito osvješteniji preci se bezobzirno i nekažnjeno betonira i asfaltira. Grad se prekrcava četvornim metrima raznih nelijepim i nezgrapnih zgrada koje žele apartmanizirati jedan od najpoznatijih simbola hrvatske kulture.
Netko za dobar novac Dubrovnik pretvara u Bronx. Stari graditelji Dubrovnika okreću se u grobu, ali uzalud. Urbanizam je u Hrvatskoj nepoznat pojam. Dobili smo državu, ali smo izgubili svaku mjeru. Dubrovnik je najbolji primjer za to. Ima tu i dobrih primjera, ali devastacija kako stare tako i novije arhitekture, primjerice hotela Libertas, dokazuje da se u Dubrovniku nepovratno urušavaju nosivi stubovi kulture stanovanja i življenja, arhitekture i urbanizma. Usud umjetnika je da se takvoj profitnoj kratkovidnoj apokalipsi suprotstave i to onako kako to najbolje znaju, svojim djelima. Umjetnošću. Slikari izložbama, pjesnici pjesmama, romanopisci romanima, filmaši filmovima, kazalištarci predstavama, fotografi fotografijama, glazbenici pjesmama i skladbama... U tom suprotstavljanju treba im i pomoć publike, jer bez puka nema promjena. Stoga ne treba propustiti Paterovu izložbu koja će komemorirati dubrovačke i njima srodne pjesnike, ali i jedan zlosretni renesansni strop koji je lakonski bio osuđen na propast, iako je preživio i potrese, bombardiranja i zub vremena. Oni koji su ga trebali zaštititi, nisu ga zaštitili. A oni koji ga cijene, namjeravaju ga izložiti u reprezentativnoj Sponzi, sjedištu dubrovačkog Državnog arhiva i to i kao opomenu svima onima koji se javno zaklinju u zaštitu kulturnih dobara, a u sivoj zoni svakodnevice prešućuju nezakonite i nemoralne devastacije.
