Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Presuda: Perković i Prates razradili plan i omogućili ubojstvo

Presuda Visokoga zemaljskog suda u Münchenu ne ostavlja mjesta sumnji – Krunoslav Prates, suradnik Josipa Perkovića, omogućio je Đurekovićevu likvidaciju.
28. kolovoza 2013. u 09:30 0 komentara 223 prikaza
'unu_260813_perkovic1'
Foto: ''

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskom političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom. Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. godine, u Njemačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva ubojstva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora.

Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu – Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013. godine, samo tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnažnija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Presuda Visokoga zemaljskog suda u Münchenu ne ostavlja mjesta sumnji – Krunoslav Prates, suradnik Josipa Perkovića, omogućio je Đurekovićevu likvidaciju. Rođen 1949. u Vinkovcima, kada je čuo za uhićenja proljećara, krajem 1971. pobjegao je u zapadni Berlin u kojem mu je živjela sestra. Navodno će tek ondje iz iseljeničkog tiska doznati za dr. Branka Jelića, predsjednika emigrantske organizacije Hrvatski narodni odbor (HNO). Budući da nije mogao ostati kod sestre, obratio se dr. Jeliću koji će mu ponuditi da stanuje kod njega kako bi mu pomogao u uređivanju "Hrvatske države", mjesečnog glasila HNO-a. Prates je prihvatio ponudu te zatražio politički azil koji mu je odobren. Kako podsjeća Bože Vukušić u međuvremenu je, u svibnju 1972., iznenada umro dr. Branko Jelić pa je njegov brat Ivan preuzeo vodstvo HNO-a. Budući da je novi predsjednik živio u okolici Münchena, Prates će se, iskazavši spremnost za nastavak rada na mjesečniku, preseliti u Bavarsku sada kao glavni urednik "Hrvatske države".

Udba je najprije obrađivala Pratesa – na zahtjev Uprave za istraživanje i dokumentaciju (UID), tajne službe jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova – a tek potom ga zavrbovala za svog suradnika. Ondašnji šef II. (protuemigrantske) uprave savezne Udbe u Beogradu Jovo Miloš tako je 20. veljače 1973. od SDS-a RSUP-a SRH zatražio dodatne informacije o Pratesu. Hitnom provjerom otkriveno je da Prates, osim s iseljeništvom, prilično intenzivno kontaktira i s domovinskom Hrvatskom pa je u Udbi zazvonila uzbuna. Načelnik Centra SDS-a Osijek Drago Krnić predložit će 12. lipnja da se nad njim zavede tzv. Prethodna obrada (PO). S prijedlogom se suglasio Srećko Šimurina, šef operative hrvatske Udbe, a odobrio ga je Jovo Ugrčić, ondašnji pomoćnik republičkog sekretara za unutrašnje poslove zadužen za SDS (a predsjednik Sabora SRH tijekom Đurekovićeve likvidacije). Zadatak da vodi neposrednu obradu dobio je Josip Perković, tada operativni radnik Centra SDS-a Osijek.

Telefon bi zazvonio...

U presudi u Münchenu opisano je kako je dvije godine poslije upravo Perković – i to neposrednim kontaktom – uspio zavrbovati Pratesa. U njoj su rekonstruirani i operativni modus i opseg suradnje između Pratesa i Perkovića: "Nakon toga je optuženik redovno dostavljao podrobne informacije Perkoviću. Sustavno je istraživao HNO i okruženje dr. Ivana Jelića. Perkoviću je također stavljao kopije dokumenata HNO-a na raspolaganje, a među njima i dijelove arhiva HNO-a, financijske planove i privatnu prepisku dr. Ivana Jelića. Optuženik i Perković razgovarali bi telefonom dva do tri puta mjesečno.

Za slučaj kada bi Perković trebao hitno porazgovarati s optuženikom dogovoren je način zvonjenja telefona kao znak: telefon bi zvonio tri puta u dogovoreni puni sat, što bi se ponovilo još dva puta. Tada bi optuženik nazvao Josipa Perkovića iz javne telefonske govornice. Osim toga, optuženik se najmanje jednom godišnje, a ponekad i više puta – uglavnom tijekom godišnjeg odmora – sastajao s Perkovićem osobno u inozemstvu (u Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Luksemburgu...) ili u Zapadnom Berlinu. U tim prigodama je optuženik čak više puta predao Perkoviću dokumente iz prepiske ili druge pisane dokumentacije HNO-a, odnosno dr. Ivana Jelića." Perković je 12. studenoga 1978. promijenio Pratesov pseudonim Boem u Stiv.

Služba je, pojašnjava Vukušić, kodna imena suradnika mijenjala u iznimnim slučajevima, uglavnom kad bi zaprijetila opasnost njihove dekonspiracije zbog sudjelovanja u nekoj riskantnijoj akciji. I zatim dodaje: "Nije poznato o čemu se konkretno radilo kod Pratesa jer je jedina važnija protuemigrantska akcija Udbe neposredno prije promjene pseudonima bila likvidacija Brune Bušića 16. listopada u Parizu. No nema naznaka da je Boem na bilo koji način sudjelovao u pripremama tog ubojstva, premda je Perkoviću redovito dojavljivao sva svoja saznanja o Bušićevoj aktivnosti, najčešće o lecima i knjižicama koje je za njega tiskao u tiskari HNO-a u okolici Münchena." Nedvosmislen odgovor na taj svojevrsni misterij ne nudi ni njemačka presuda.

Iz jednog izvještaja koji se u njoj citira, međutim, jasno je da je u drugoj polovici 1978. Perković počeo razmišljati da Boema – evidentno zadovoljan njegovom predanošću poslu – koristi puno više. Dakle, za akcije višeg reda od dotadašnjeg pukog doušništva – kao što će, dokazano, to biti slučaj s Đurekovićevom likvidacijom. Prates alias Stiv nastavit će izravno kontaktirati s Perkovićem i nakon što je on 5. rujna 1979. promaknut u načelnika II. odjela SDS-a RSUP-a SRH. Vukušić piše: "Prvi susret između dr. Ivana Jelića i Stjepana Đurekovića organiziran je 24. lipnja 1982. u Münchenu. O sastanku na kojem će i sam nazočiti u svojstvu glavnog urednika svih izdanja i voditelja tiskare HNO-a Stiv je unaprijed, 23. lipnja, izvijestio Perkovića.

Promptno mu se javio i nakon što je sastanak održan. Zanimljivo, Prates još nije bio upoznat s pravim identitetom novoga Jelićeva znanca. Ali Prates ni na sljedećem sastanku, održanom 27. lipnja također u Münchenu, nije uspio otkriti Đurekovićev identitet. Uspio je to tek na trećem, u srpnju, te je po dobrom običaju o saznanju odmah informirao Perkovića. Iz Udbinih dokumenata proizlazi da se Đureković u međuvremenu ipak odlučio na emigrantski coming out. I knjige i članke za Hrvatsku državu objavljivat će pod pravim identitetom, što je dr. Jeliću s promotivnog aspekta i te kako odgovaralo. Svih pet Đurekovićevih romana otisnuto je u tiskari u Wolfratshausenu pokraj Münchena, gdje je Prates, piše u njemačkoj presudi, unajmio adaptiranu garažu te strojeve postavio u stražnjem dijelu triju međusobno povezanih prostorija.

Gotovo je svakodnevno bio u kontaktu s Đurekovićem, čak je morao zaposliti dodatne pomoćne radnike kako bi u tako kratkom razdoblju (u nekoliko mjeseci na prijelazu iz 1982. u 1983.) stigao tiskati njegove knjige. Stiv je, dakle, iz neposredne blizine pratio angažman nove zvijezde na emigrantskoj sceni te, naravno, neprekidno (i opširno) izvještavao Perkovića – sve pod krinkom poštenog i vrijednog domoljuba. Štoviše, upravo je Prates u Hrvatskoj državi objavio programatski intervju s Đurekovićem, u kojem je buduća žrtva Udbe progovorila o svome političkom sazrijevanju i planovima." Već vrlo brzo nakon Đurekovićeva bijega u Njemačku Perković je povjerio Pratesu da Udba kani likvidirati bivšega Inina direktora.

Atentat mu bio logičan

Vukušić navodi: "Najava atentata nije osupnula Pratesa: učinila mu se logičnom s obzirom na to da je sve popularniji Đureković izrastao u sve veću prijetnju jugorežimu. U tom kontekstu, piše u presudi, Prates je zajedno s Perkovićem razradio plan ubojstva i omogućio njegovu realizaciju." U presudi nadalje stoji kako su se Prates i Perković početkom lipnja 1983. sastali u Luksemburgu. U društvu s ondašnjim načelnikom II. odjela SDS-a RSUP-a SRH otputovao je operativac Branko Traživuk. Stiv je Perkoviću predao ključ ulaznih vrata tiskare u Wolfratshausenu – ključ koji će atentatoru (trećoj osobi ili osobama) omogućiti neometani ulazak. Upravo će Traživuk prvi javno progovoriti 1992. u beogradskoj Dugi o famoznome Pratesovu/Perkovićevu ključu i općenito organizaciji Đurekovićeva ubojstva.

I Vukušić dalje otkriva: "Mjesecima prije Đurekovićeva bijega u Njemačku i posve neovisno od tog slučaja savezna je Udba zametnula psihološku operaciju kodnog imena Pismo. Cilj: dezinformacijama i poluinformacijama izazivati pomutnju u hrvatskoj emigraciji te podvalama kompromitirati njezine najistaknutije predstavnike. Nakon što je na relaciji Beograd – Zagreb usuglašena odluka o Đurekovićevu ubojstvu, operacija se koncentrirala upravo na bivšeg direktora Ine. I dok se Prates družio s Perkovićem u Luksemburgu, u iseljeništvu je služba već vodila kampanju protiv Đurekovića.

Što je također opisano u njemačkoj presudi, s tim da cilj nipošto nije bio tek ocrniti buduću žrtvu: 'Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformiranja koja je vođena tijekom prvih mjeseci 1983. i za koju je bio odgovoran Božidar Spasić, djelatnik II. uprave SDB sa sjedištem u Beogradu. Akcija (...) imala je za cilj diskreditirati Đurekovića. Time je također trebalo argumentima pripremiti plodno tlo za službenu verziju, koju je jugoslavenska strana redovito koristila u slučaju ciljanih ubojstava, da se kod ubojstva radi o "međusobnom obračunu" suprotstavljenih hrvatskih emigranata'." Prates se, prema Vukušiću, posljednji put susreo s Đurekovićem 24. srpnja 1983. i tada je doznao za njegovu nakanu da u četvrtak, 28. srpnja, navrati u tiskaru u Wolfratshausenu kako bi ostavio svoj novi članak za "Hrvatsku državu".

I Vukušić nastavlja: "Odluka je pala! I došao je taj kobni četvrtak. Đureković je između 10 i 11 sati ujutro napustio svoj münchenski stan. Stigavši u Wolfratshausen vozilo je iz sigurnosnih razloga, kao što je uvijek činio, parkirao podalje od tiskare te je u poštanskom uredu preuzeo pisma. Napokon se uputio u tiskaru i negdje od 11 i 11.30 sati otključao ulazna vrata, ušao u adaptiranu garažu te stavio rukopis na fotokopirni uređaj. Đureković nije znao, nije mogao znati, da su njegovi ubojice u noći od 27. na 28. srpnja neopaženo ušle u tiskaru pomoću ključa, ponavlja se u presudi, koji im je Prates dao posredstvom Perkovića. Čekali su ga u zasjedi... Sutradan, u petak, 29. srpnja, Prates se oko 12 sati odvezao do tiskare. Garažna vrata bila su zatvorena, ali ne i zaključana. Vrata su se mogla otvoriti samo 60-70 centimetara jer ih je nešto kočilo. Kroz otvor zavirio je u unutrašnjost neosvijetljene prostorije i ugledao Đurekovića kako leži u krvi. Otrčao je do kućepaziteljice koja je radila u susjednoj garaži te je hineći paniku zamolio da nazove policiju. Prilično uvjerljivo i hladnokrvno – zar ne?"

>> Udbina mreža oko Đurekovića da se spasi Vanja Špiljak

Traživuk uhićen u sklopu akcije Labrador

Traživuk uhićen u sklopu akcije Labrador

Kako navodi Vukušić, Branko Traživuk je i privatno, kumski, bio povezan s Perkovićem, a 1987. ga je naslijedio na funkciji načelnika II. odjela SDS-a. No mnogi njegovo svjedočenje za Dugu primaju s rezervom s obzirom na to da je u rujnu 1991. bio uhićen u sklopu akcije Labrador kao ponajvažniji pripadnik te obavještajno-diverzantsko-terorističke skupine unutar MUP-a RH.

S Traživukom, tada jednim od šefova novoosnovanog SZUP-a, upravljao je potpukovnik KOS-a Ivan Sabolović iz II. detašmana JNA u Zagrebu te ga vodio pod pseudonimom S-3. Ali, što se tiče vjerodostojnosti tvrdnji kako je s Perkovićem sudjelovao u pribavljanju rezervnog ključa tiskare u kojoj će Udbini killeri 28. srpnja 1983. dočekati Đurekovića, iste navode ponovio je Prates tijekom suđenja u Münchenu.

Potres koji je pogodio Zagreb uzrokovao veliku štetu u Đorđićevoj ulici
10 PITANJA O POTRESIMA
Što znači kad je dva dana mirno, a onda cijelu noć tutnje mali potresi?
Imunitet – snaga svakog organizma
PROMO
Imunitet – snaga svakog organizma
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.