Vatikan zastupa stavove koji se protive našoj slobodi, rekla je odmah nakon skandala, očito potresena, mlada nogometašica bečkog kluba Mariahilf. Klub igra u trećoj austrijskoj ligi, a ove godine slavi 20 godina postojanja pa su uputili poziv ženskoj reprezentaciji Vatikana da odigraju prijateljski susret. Šef austrijskog kluba Ernst Lackner priznao je da se nije nadao da će se Vatikan odazvati, ali posredovao je bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, tvrdeći da je Mariahilf ozbiljan klub koji je angažiran na nizu humanitarnih akcija.
Najstariji zabilježeni nogometni susret u Vatikanu odigrao se 7. siječnja 1521. kada su bacili jedan “calcio fiorentino” u dvorištu palače Belvedere (nije zapisan broj ranjenih i osakaćenih). Ligu imaju od 1973., a reprezentacija je formirana nakon 2000., kada je Ivan Pavao II. utemeljio državno tijelo čiji je zadatak “oživljavanje sportskog duha u kršćanskoj zajednici”. Wojtyła je u mladosti bio golman i cijeli je život navijao za Cracoviju iz Krakowa, a državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone bio je Talijan – i tako su prva 11-orica dobila žuto-bijele dresove. Međutim, samo je jedan imao vatikansku putovnicu. Vatikan trenutno ima samo 799 državljana, od kojih su mnogi u poodmakloj dobi, pa momčad redovno pojačavaju inozemni svećenici. Ne s osobitim uspjehom. Vatikanski tim dosad je odigrao tek desetak utakmica, i to s divovima poput Monaka, San Marina i Palestine – i uglavnom ih izgubio. Papu Benedikta to sigurno nije bilo uzrujalo jer ionako oduvijek navija za svoj Bayern.
Benedikt XVI. mislio je da sport može biti “sredstvo za učenje vrijednosti poštenja, solidarnosti i bratstva, posebno među mladima”, a tako misli i Franjo. Ne samo da ovaj papa potiče svoje državljane da se prijave na iduće Olimpijske igre u atletskim disciplinama, nego je i – u sklopu svoje misije da žene postanu vidljivije u Vatikanu – blagoslovio svoju žensku nogometnu reprezentaciju. Žena u Vatikanu ima samo 5%, a državljanstvo mogu dobiti ako u Vatikanskom Gradu rade, ali i po obiteljskoj liniji, kao supruge ili kćeri vatikanskih djelatnika. Iskustvo igranja u ligi imaju samo tri vatikanske reprezentativke, od kojih je Kamerunka Eugene Tcheugoue centarforka i kapetanica. Nije čudo da je njihovo prvo inozemno gostovanje protiv prvoligašica iz AS Roma završilo porazom 10:0. “Nema veze”, rekao je Danilo Zennaro iz Vatikanskog sportskog saveza, “Nisu važni pobjeda ili poraz, važna su druženja i prijateljstva”.
A baš je to izostalo u Beču prošle subote. Vatikanke su stigle na teren i normalno se rukovale s domaćinima, ali kad je uslijedila vatikanska himna, tri su domaće nogometašice zadigle majice i otkrile parolu “Moje tijelo – moja pravila” ispisanu na trbusima i leđima. Vodstvo vatikanskog tima konzultiralo se s nazočnim nuncijem i zaključilo da neće odigrati utakmicu “da ne bi došlo do daljnje zloupotrebe tog događaja”. Domaćin se odmah ispričao, naglasivši da su igračice protest poduzele na svoju ruku. “Poštujemo pravo svakoga na izražavanje, ali ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za to”, rekao je Ernst Lackner na licu mjesta, a to je više-manje ponovio i klub u službenoj izjavi: “Mariahilf vidimo kao obitelj. Pozdravljamo svakoga tko voli igrati nogomet. Dob, spol, seksualna orijentacija, vjerska uvjerenja, boja kože i druge osobine nisu razlog da se netko ne uključi u naše udruženje. Svi smo povezani nogometom”. Sličnu vjeru u nogomet iskazao je bio i papa Franjo kad je otpremao nogometašice u svijet: “Kada se suočite sa suparnikom, naučite da je temeljno pravilo živjeti zajedno. Sreća se ne nalazi u poretku bez pravila, nego u tome da vjerno slijedite ciljeve”, a zaključio je da sport može “duboko preobraziti naše društvo” i “njegovati kulturu dijaloga i susreta u poštivanju”.
Nakon što su se u Beču zajedništvo, dijalog i poštivanje skršili u prah, mlade austrijske nogometašice dale su intervju listu Standard. Izjavile su da su se osjećale nelagodno još otkad je utakmica bila najavljena te da su svoj protest jednostavno morale izreći. Također su ponovile isto što su rekle netom nakon izbijanja skandala: da nisu očekivale da će zbog protesta vatikanska momčad napustiti teren i da bi rado odigrale utakmicu. Ništa bolje od te rečenice – s njihovim blijedim licima nakon prosvjeda – ne oslikava sve zamke i zablude aktivizma. Jer ovdje se vidi da su te tri djevojke išle protiv sebe, svoje ljubavi i svojeg kluba u ime takozvanih viših ciljeva. One bi rado bile odigrale tu utakmicu, jer to je njihov poziv, a možda i posao, ali smatrale su da je politika važnija od sporta. Politika je, međutim, najodvratniji izum koji ljude samo huška jedne na druge i tako su tri dobronamjerne, i inače pristojne djevojke, odlučile ne poštivati tuđu himnu, uvrijediti goste, poniziti svoj klub i sabotirati meč, uvjerene da čine ispravnu stvar – jer im je netko rastumačio da im u posjet dolaze monstrumi, kršitelji slobode i čudovišta iz svemira koja im žele oteti tijela. Ali zato nije kriva naivna aktivistica, koja ne razlikuje desnu od lijeve noge – i koja čak i ne shvaća da joj je klub Mariahilfe nazvan po Mariji Pomoćnici kršćana, zazivu što je prvi upotrijebio sveti Ivan Zlatousti davne 345. – nego ideolog koji mlade ljude truje otrovom mržnje.
Tračak nade u svemu tome pruža osjećaj čuđenja kod te tri austrijske djevojke: čuđenja da su nekoga uvrijedile, čuđenja da protiv njih nije na teren istrčao vatikanski Gestapo i KGB, nego nekoliko amaterki koje su žene baš poput njih, i koje vole nogomet baš poput njih. Taj osjećaj nelagode kod austrijskih aktivistica, i žal što se utakmica nije odigrala, znači da su u svojim ideološkim protivnicama prepoznale ljude, a to je prvi korak na svakoj terapiji za odvikavanje od mržnje. Još veću nadu pokazuje izjava udruge Diva, Žene u Vatikanu, u kojoj stoji, između ostalog, da svoju ulogu vide u “prihvaćanju, sposobnosti dijaloga i poštovanja onih koji se s njima ne slažu” te da su to “kvalitete kojih se nikada ne smiju odreći jer su dio njihova bogatstva i različitosti kao žena”. Neće se, dakle, zatvoriti u vatikanske vrtove i u njima ostati, u strahu da će ih opet netko negdje dočekati na nož. Kako je rekao Franjo, treba se suočiti sa suparnikom, pokazati da nema poretka bez pravila, duboko preobraziti društvo i njegovati kulturu dijaloga i susreta u poštivanju. Vatikanska ženska reprezentacija dobila je jednog navijača – mene.
