Sad se ljudi mogu dostojno oprostiti od svojih ljubimaca koji su članovi obitelji, tako je reporter emisije Dobro jutro Hrvatska završio svoje izvješće iz Dumovca gdje je otvoreno prvo naše groblje za kućne ljubimce – Spomengaj. Budući da Europska unija brani zakapati uginule životinje, do sada ste mrtvog ljubimca morali predati veterinaru, odakle bi ga prevezli u Veterinarsko-higijenski servis na zbrinjavanje, uz određene troškove. Nekima se ne sviđaju troškovi, a nekima se ne sviđa kako otuđujuće zvuči zbrinjavanje, pa ljubimca zakopaju u vrt i pospu živim vapnom – prekrše zakon, ali nešto uštede i oproste se od dragog bića
.
Prije Spomengaja, doduše, postojala je alternativa, privatni krematorij u Samoboru koji već 16 godina spaljuje mrtve životinje i potom pepeo tužnim vlasnicima preda u urni.
Međutim, Spomengaj uslugu podiže na novu razinu. U Rijeci na Kozali, doduše, postoji groblje ljubimaca, ali mimo propisa, pa se ondje životinjice ne smiju više zakapati. Ali u Dumovcu nemate samo ukopna mjesta za 10.000 tih simpatičnih stvorova, nego i prostor za ispraćaj te dućan s različitim sanducima za trupla i urnama, od ekoloških koje se u zemlji razgrade, do onih prikladnih za držanje u kući, recimo u obliku plišanog medvjedića.
Gubitak kućnog ljubimca uvijek je bolan, a zbog razlike između čovjeka i životinje, češći je nego gubitak člana obitelji. Član obitelji obično ne odluta, ne pregazi ga bicikl, ne pojede otrov u parku, ne odleti kroz prozor, ne padne s krova, ne izgubite ga u brakorazvodnoj parnici i ne ukradu vam ga. Također, životinja živi puno kraće od čovjeka, a bol zbog njezine smrti može uvećati osjećaj krivnje ako smo ljubimca eutanazirali – tj. uspavali, kako se to finije kaže.
Kućni ljubimci, a pogotovo psi, za života se tretiraju poput ljudi: odijevaju se, friziraju i pedikiraju; dobivaju kalcij za zube i vitaminske preparate; operira ih se i šalje na magnetnu rezonanciju. Što je prirodnije nego da im se poslije smrti priredi dirljivi sprovod?
U Hrvatskoj nemamo zakonsku definiciju obitelji, a ona zdravorazumska kaže da su to ljudi u krvnom srodstvu – pri čemu se veza nastala posvajanjem od pamtivijeka smatra jednako vrijednom i snažnom. Zakonski vakuum u kojem se našla obitelj ukazuje na to da ne cijenimo više tradicionalne veze, a u medijskoj praksi vidimo sve češće da se i životinje smatraju članovima obitelji. Tako je to formulirao televizijski reporter, tako to piše na portalima, a to pokazuje i Spomengaj u Dumovcu.
Ime mu je, nimalo slučajno, vrlo slično nazivu glavnog zagrebačkog groblja Mirogoj; sanduci koji se nude za ukop životinja nazivaju se ljesovima, iako tako ne izgledaju – to su obične kutije, istina, iznutra tapecirane; prostor za ispraćaj životinja ima odar koji se ni po čemu ne razlikuje od onog za ljude. Pretpostavljam da je ondje politički nekorektno reći da je ljubimac uginuo, krepao ili crknuo – treba reći da je umro, usnuo ili da nas je napustio.
Kako će izgledati ceremonija ispraćaja kućnog ljubimca? Nisam bio ni na jednoj, ali zamišljam da će netko održati neki govor, podijeliti neka sjećanja, pokazati neke slike, otpjevati neku pjesmu – sve posve ljudski. Ni pseći grobovi ne razlikuju se od ljudskih: godina rođenja i smrti, ime i fotografija; nema doduše vjerskih simbola i prezimena, ali i tu ima iznimaka. Peggy Guggenheim, američka bogata nasljednica čiji je otac potonuo s Titanicom, skupila je famoznu zbirku umjetnina – može se razgledati u Veneciji, na Canalu grande. Ona se dala ukopati u isti grob sa svih svojih 14 pasa što ih je imala za života, od Emily do Hong Konga, posvetivši im natpis “Ovdje leže moje bebice”. Takvi ukopi više nisu rezervirani samo za ekscentrične milijunašice.
U Beču – gdje u svakom drugom domaćinstvu uz ljude živi i životinja – od 2011. imaju krematorij i groblje za kućne ljubimce. Sada su proširili ponudu pa je u Simmeringu, preko puta Središnjeg groblja, uređena posebna četvrt za zajedničko pokapanje vlasnika i njihovih ljubimaca.
Životinja u kući dio je domaćinstva – našu mačku Puccu doma hranimo, pazimo da ne stanemo na nju, strepimo ako se razboli, razgovaramo s njom – ali još uvijek je razlikujem od supruge i djece. Da je životinja u domaćinstvu izjednačena s članom obitelji, presudio je prije godinu i pol rimski sud. Neimenovana knjižničarka na sveučilištu La Sapienza zatražila je bolovanje da se brine za svog 12 godina starog psa Cucciolu – u prijevodu Štene – koji je morao na operaciju tumora. Poslodavac joj je rekao da uzme dopust, jer da pas nije član obitelji, a ona ga je dala na sud i pobijedila.
Drugu stranu modernog ludovanja oko ljubimaca, doduše puno jeziviju, otkriva slučaj koji se dogodio prošli mjesec u američkoj državi Virdžiniji. Tamo je preminula 67-godišnja Anita Cullop-Thompson, a u oporuci je zahtijevala da se njezina kujica Emma, mješanka ši-cua, eutanazira i pokopa s njom – što je i učinjeno, na opće zgražanje.
U Spomengaju možete kupiti urnu sa Swarovski kristalima koja je, kako kažu tamo, “veliki hit u svijetu”. Još nemaju kapelane za životinjske sprovode, koji će tješiti ožalošćenu familiju i nadahnuto propovijedati o vrlinama preminulih, kako su voljeli mahati repom i trčati za loptom, ali bit će i toga.
Moja je susjeda svojedobno oko vrata nosila medalju koju je njezin veliki bijeli dlakavi pas osvojio na natjecanju. Danas može nositi privjesak u obliku srca što sadrži pepeo najdražeg kuštravog pokojnika, za samo tisuću kuna u maloprodaji.
Imam još svašta reći o ovoj temi, ali Pucca je osjetila da se piše o njoj. Skočila je na stol, prišla kompjutoru, stala na tipkovnicu i jjjjkkkkllllččč………. mnnbbbbbvvccxyyyy……..
Pa kad već Zg nema azil za napuštene mačke, barem da ih imamo gdje pokopati. Samo ne shvaćam zašto se ravnatelj Ustanove Zoološki vrt toliko "ispričava" zbog Spomengaja onima koji ne vole kućne ljubimce? Gledala sam ga danas u Svakodnevnicii i ne mogu vjerovati čemu to. Zašto bismo se mi koji imamo ili volimo kućne ljubimce morali ispričavati onima koji ih nemaju ili ne vole zbog toga što konačno postoji mjesto gdje se s kućnim ljubimcima možemo oprostiti i gdje ih možemo pokopati, a da to ne bude po gradskim kvartovima? Ljudi raznih sklonosti danas imaju pravo ne sve i svašta, a vlasnici/ljubitelji životinja i nadalje se osjećaju kao građani drugog reda?!