Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Od Čovjeka do Boga i natrag; u raju u koji se vraća ljudski rod nema mjesta za pobunu jer u njemu ne raste Drvo Saznanja

Možda je baš ta prazna ravnodušnost ljudi prikopčanih na aparate lijek za sve naše opačine
01. siječnja 2018. u 22:39 2 komentara 803 prikaza
ljudi
Foto: Nel Pavletic/PIXSELL (Ilustracija)

U raju nije bilo delikta mišljenja. Adam i Eva mogli su nekažnjeno misliti što hoće. Adam se, na primjer, mogao ogledati u bistroj rajskoj vodi i razmišljati: – Jest da me je stvorio na svoju sliku i priliku, ali ja sam ispao bolje.

HNK Dejan Šorak Kako sam se s torbom punom eksploziva, bombi i topovskih udara našao okružen udbašima

– Hajde… – mogao je govoriti Evi. – Usporedi moj i Njegov nos, boju mojih i Njegovih očiju, pa reci tko je od nas dvojice ljepši? – Ti – bez dvojbe će Eva, premda se nikad ne bi moglo doznati što je doista mislila. U Raju je bilo kažnjivo samo Saznanje. Saznanje ne samo da je nešto dublje od misli, zaključivanja i svijesti. Ono je nešto posve drugo: ono je uvijek i ujedno – pobuna. A pobuna je kažnjiva. Izgonom iz raja, vječnom nesrećom i patnjom. U mom kazališnom komadu „Manijaci“, dvojica junaka naoko slučajno, susreću se ranoga jutra na jednoj klupi u parku. Režirajući radijsku prilagodbu „Manijaka“ imao sam sreću pred mikrofone dobiti dvije legende hrvatskoga glumišta: Vanju Dracha i Relju Bašića. Ne sjećam se više kojim povodom, Vanja u ulozi gospodina Bergmana, u jednom trenutku, svojim čudesnim baritonom i genijalnom lakoćom, ispriča svoju verziju puta od Čovjeka do Boga i natrag. Naime, u slučaju da se ne istrijebimo međusobno, da planet ne uništimo sami i da ga ne razvali neki asteroid, da nas ne zatuku boleštine te da se tehnološki napredak nastavi ovom nezamislivom progresijom, za koji milijun godina čovjek će ovladati Univerzumom, stvarati i razmještati planete i galaksije, imat će svekoliki nadzor i stopostotna upravljačka te vlasnička prava nad svime što Jest, što znači da neće samo izgledom biti nalik svojemu Tvorcu, već će svojom moći i svojim djelom postati On sam. No gotovo do samoga svršetka toga dugog puta, pratit će ga prokletstvo i nesreća ljudske naravi zvane Zlo, sustizat će ga kazna prvoga i početnoga ljudskog grijeha koji se zove Saznanje. I stoga taj Čovjek-Bog, odluči uspjeti iz drugoga pokušaja, te iznova stvori rajski planet zvan Zemlja, u najljepšemu zakutku toga čudesnog svijeta, stvori i nastani, na svoju sliku i priliku dva ljudska bića kao uzorak vrste, u idealnim uvjetima božanskoga terarija, u obilju vode, hrane, lagodnosti, svijet bez patnje, bez straha i bez smrti. I iznova im dade samo jedno ograničenje, samo jedan uvjet koji je i njemu samome bio dan u pradavna vremena – ne jesti sa Drva Saznanja. Ali, kao ni prvi put, eksperiment ne uspije i sve krene ispočetka i nanovo. Univerzumu su potrebne stotine milijuna godina da stvoru ispuzalome iz mora škrge zamijeni plućima, jednako toliko da se domisli pa gmazu načini krila, a od čovjeka se očekuje da u svojem životu, čiju duljinu ne bi mogao opaziti ni najistančaniji kozmički instrument, uopće nešto razumije o sebi i svijetu. Pa čak je i postojanje cijele vrste od nastanka do danas kozmički neopaziva i zanemariva činjenica. Građa ljudskoga uha ili oka, te svekolike osobne ljudske naravi, u ovih devet tisuća godina onoga što zovemo civilizacijom, posve su isti i posve odijeljeni od onoga što nazivamo tehnološkim napretkom.

Čekić i nakovanj u ljudskome uhu isti je u pračovjeka koji je slušao riku medvjeda držeći u ruci kamenu sjekiru, kao u današnjeg čovjeka koji s utaknutom slušalicom u istome uhu sluša glazbu, držeći u ruci pametni telefon. Svi strahovi, mržnje, pohlepe, zavisti, ljubomore, osvete, žudnja za vlašću, te deseci drugih ljudskih osobina u kojima pretežu one s tamne strane obale, posve su neizmijenjene. I nema toga epohalnoga otkrića, tehnološkoga skoka, koje će u tome išta izmijeniti. Ili možda hoće? Možda nas tehnološki napredak ne odvodi u beskraje nego nas vraća kući, tamo gdje smo nekoć bili. Jedan desetogodišnji dječak potužio se kako mora zaključavati svoj pametni telefon pred malim dvogodišnjim bratom koji vrlo živahno hoda, ali još ne govori. Nije riječ o tome da je dječaka strah da bi mu mali brat mogao mobitel razbiti kao beba zvečku, već o nečem potpuno fascinantnom. Naime, dvogodišnje dijete prikrade se starijem bratu iza leđa, viri i zapamti šesteroznamenkastu šifru kojom se u aparat ulazi, te onda kad brata nema u vidokrugu, dograbi mobitel, uredno prstićima utipka zaporku, provali u sustav, izabire si igrice i visi na stroju satima. – Nije u tome problem – tuži se stariji brat – nego u tome što hoće istraživati i raditi neke stvari po svom, pa mi poremeti aplikacije i sustave. To dvogodišnje dijete koje još ne govori, razumije, poznaje pametni telefon i na njemu kreira svoje svjetove. Možda se on i cijeli njegov naraštaj tako vraćaju kući? Poznajem nekolicinu visokoobrazovanih, uglednih ljudi od kojih polovina ne zna pročitati poruku na mobitelu, a druga polovina znade pročitati, ali je ne zna napisati. Poznajem iste takve ljude koji po tristo kuna odlaze u banku, čekaju u redu, podnoseći zaprepaštenje službenica koje ih pitaju: – A bankomat?! Na koncu, poznajem i sebe samoga koji sam nakon tri mjeseca međusobne netrpeljivosti odustao od pametnoga telefona, jer smo podjednako nervirali jedan drugoga, a najviše stoga što mi je zlo od gomile koja po ulicama, tramvajima, ma gdje bila, te strojeve drži na dlanovima zureći u njih, pokorno pognutih glava. Kako danas uopće režirati filmsku scenu sa statistima?! Nekada su se asistenti upinjali davati im „zadatke“ da baš svi ne budu bezlična gomila; ti gledaš izlog, ti čitaš novine, ti vezuješ uzicu na cipeli, ti udvaraš curi, a ti… Da ih danas dobiješ tristo u kadar, svih tristo ne radi ništa drugo nego zuri u ekrane na svojim dlanovima i prstima prebire po tipkama. Naravno da nisu krive naprave, jer vozeći se tramvajem možeš slušati Bacha i čitati Dostojevskog. Ali nitko ne sluša Bacha niti čita Dostojevskog, već svi vise na društvenim mrežama, tračaju i „šeraju“ i „lajkaju“. Budući da jedini to ne radim, mogu redateljski znatiželjno istraživati lica. Ma što čuli i ugledali na svojim ekranima, ma što se zbilo u tim virtualnim svjetovima, osim prazne ravnodušnosti, na njima nema nikakvoga izraza. No, možda je upravo to nakana tajnovitih putova, možda je ta prazna ravnodušnost organskih tvorbi koje nazivamo ljudskim bićima prikopčanih na aparate, možda je to jedini način da se zatru i izliječe svekolike opačine ljudske naravi? Jer nijedno zlo neće dospjeti dalje od virtualnog beskraja. Možda je u toj globalnoj ravnodušnosti publike pred ekranima na svojim dlanovima, bez ushita, oduševljenja, razočaranja i žalosti, možda je to gorki hepiend toga višetisućljetnoga puta nesreće. U raju u koji se danas vraća ljudski rod nema mjesta za pobunu jer u njemu više ne raste Drvo Saznanja.

Haški sud Dejan Šorak Pobjedi u Haagu pljeskala je cijela RH, a tko će dobiti ili izgubiti u Londonu, stadionu je svejedno Venecija Dejan Šorak Natječaj nazvati javnim pozivom nije hipokrizija nego iskrenost – javno zoveš one koji javno znaju da će dobiti javni novac Zagreb Pride 2017. Dejan Šorak Perjanice liberalnih umova uvijek će se naći u prvim redovima prideova, ali nikad u ešalonima otpuštenih radnica
A1
BRZINA JE VRLINA
3 razloga zašto je 5G tehnologija bitna za budućnost gaminga
  • Jania:

    Vrli novi svijet.

  • zlatan456:

    Pisac spada u manjinu koja zna da je razum stvorio čovjeka. Put kojim većina ide, jako podsjeća na romane nekih pametnih spisatelja iz prošlosti - recimo, "Vremenski stroj" - biološki, dakako, nemoguć, ali mozgovno, pun pogodak. A i Otkrivenje postaje ... prikaži još! sve razumljivije kao proročanstvo.