Za sutrašnji broj napisao sam kratak osvrt na podatak iz istraživanja bruxelleskog Instituta Bruegel – Hrvatska je na vrhu ljestvice zemalja u Europi po neimaštini te 25 posto Hrvata koji bi ostali bez posla ne bi moglo preživjeti dva mjeseca.
Taj neveseli postotak zaslužuje veću pozornost. Mediji su istraživanje dočekali s katastrofičnim naslovima – “Na pragu bijede: 400.000 građana bez ikakvih rezervi za život! Što nam donosi jesen?”, “Hrvati pred ponorom siromaštva” itd. Takvih naslova u samostalnoj Hrvatskoj nikad nismo imali, pa ni u vrijeme rata kad je Hrvatska mnogo trošila na obranu zemlje i hranila stotine tisuća izbjeglica. Mogli bismo ići još dalje u povijest – ni u komunizmu nismo nikad bili “na pragu bijede” i “pred ponorom siromaštva”.
Ako devedesete godine “otpišemo” kao vrijeme rata i oporavka od agresije, možemo reći da su zemlju u ovakvo stanje dovele vlasti poslije Tuđmanove smrti. Što su to radili Račan, Sanader, Milanović i Plenković te su od ove lijepe i potencijalno bogate zemlje učinili sirotana?
Po mome mišljenju najveća je nevolja Hrvatske što je pretvorena u koloniju moćnih zemalja Europske unije. Do 2000. godine nijedna banka ili velika državna tvrtka nisu bile u većinskom stranom vlasništvu premda je rasprodaja Hrvatske počela u vrijeme premijera Mateše i nastavila se još dvadeset godina. Izgubili smo financijsku i gospodarsku samostalnost.
Gospodarstvo kreditiraju banke koje su prešle u strano vlasništvo i koje daju zajmove pod uvjetima višestruko nepovoljnijim nego u svojim matičnim zemljama. Proizvodnje diktira uvozni lobi, strancima je prepuštena i sva trgovina, a Hrvatska se nije poput Mađarske, Poljske , Češke... izborila za to da strani trgovački lanci na policama imaju većinu domaće robe. Prodane su i velike državne tvrtke – Pliva, Ina, telekomunikacije... Od tri najveće nacionalne televizije hrvatska je samo jedna... Nedavno smo čitali kako su stranci našli načina da se dokopaju izvora voda premda još postoji zabrana da vode prijeđu u strane ruke.
Tako se iz Hrvatske iznose milijardski profiti umjesto da ostanu hrvatski i da služe reinvestiranju. Svojedobno sam iznio ovu konstrukciju – Hrvatsku kao samostalnu državu nitko nije želio, no kad je već stvorena, kao da joj je netko moćan u Europi poručio – bit ćeš država, ali nećeš biti hrvatska. Ta se poruka i obistinila. S vremenom smo siromašili, a na gospodarskim i drugim ljestvicama pretekle su nas i zemlje koje su nam dugo bile pojam siromaštva, kao što su Bugarska i Rumunjska. Možda je bit ovisnosti Hrvatske o svojim gazdama u Europi svojedobno najbolje izrazio saborski zastupnik Živog zida Branimir Bunjac rekavši kako Hrvatska od članstva u EU nema nikakve koristi te kako je Plenković bruxelleski projekt i kako se “odrekao svog vlastitog identiteta u korist pravde jačega, on je Hrvatsku zaklinjanjem u EU i mainstream stavio u podređeni položaj, a onog časa kad je to učinio došlo je do izražaja to da su mu važnije upute iz Bruxellesa i položaj tamo nego stvarni interesi hrvatskoga naroda”.
No upute iz Bruxellesa jednako su bile važne i drugim premijerima u posljednjih dvadeset godina. U ta dva desetljeća Hrvatska je kao kolonija siromašila te se po neimaštini po spomenutom istraživanju našla na prvom mjestu. To ne treba čuditi – stotine tisuća radnika ima bijedne plaće, minimalac je sramotno mali, ima ljudi koji rade, a ne primaju plaću, teško je uopće zamisliti kako stotine tisuća umirovljenika mogu preživjeti od mizerne mirovine, a ponižavajuće je i žalosno da u školama ima djece koja gladuju... Istraživanje kaže da četvrtina Hrvata ne bi dva mjeseca mogla preživjeti kad bi izgubili posao, ali teško preživi i kad ga ima.
A prežive uvelike se zadužujući i ne znajući hoće li dug ikada moći vratiti. Jedan mi ekonomist reče – kad bi novac koji strani profiteri iznose iz Hrvatske ostajao u zemlji i poslužio za nova ulaganja i širenje proizvodnje, Hrvatska bi bila druga zemlja.
Ali ovako ostaje žrtva podaništva Bruxellesu koji simbolizira europsko porobljavanje Hrvatske zbog kojeg smo najsiromašniji u EU, što pokazuje istraživanje Instituta baš iz Bruxellesa. Koji je to mazohizam – u našu bijedu upire prstom njezin tvorac kojeg obožavamo.
Najveći problem i mlinski kamen koji nas zaustavlja je činjenica što nismo proveli lustraciju, koju su provele sve zemlje, kao Rumunjska koja je likvidirala svog diktatora, a naša komunjarska bagra još uvijek veliča našeg diktatora, najvećeg zločinaca Europe nakon rata.