Kada se spomene film “Otac na službenom putu”, prva asocijacija mnogima je Mirjana Karanović. Poslije te 1985. ispod mosta života kultne beogradske glumice proteklo je puno sjajnih uloga, predavanja na Akademiji umjetnosti na kojoj je profesorica 20 godina, dobivenih, ali i izgubljenih borbi za pravdu, strasnih ljubavi... Glasno je osuđivala ratne zločine, bila prozivana jer je prva srpska glumica koja je poslije rata, 2003., zaigrala u jednom hrvatskom filmu, “Svjedocima” Vinka Brešana. Deset godina kasnije opet je u Zagrebu, i to ponovno poslom. Glavna je zvijezda filma “Kosac” redatelja Zvonimira Jurića čije je snimanje nedavno završeno.
Ništa nije idealno
Film “Kosac” sastoji se od tri priče. O čemu je riječ u vašoj?
Moja priča otvara film. Ja sam slučajna prolaznica koja u noći zaluta u jednom pustom mjestu i u pokušaju da se snađe, susreće muškarca koji joj pomaže, ali nije baš sretan zato što to radi. Ne znamo je li ih spojila sudbina ili je to stvar koja će se jako brzo završiti jer su oboje zatvoreni i nepristupačni. Ipak, razvija se neki odnos. Kao i u životu, i u filmu sve to vodi k nekoj mogućoj bliskosti... I da vam ne otkrijem baš sve, rezimirat ću film kao priču o ljudima koji nose teret prošlosti, o ljudima koji su mladi i imaju žarku želju da im se što prije dogodi budućnost, kao i priču o onima koji pokušavaju preživjeti u sadašnjosti. Film je istovremeno nemilosrdan kao i život sam. Ipak, život promatran sa strane, kada se ne usuđujemo u njega uletjeti, ponekad možda izgleda zastrašujuće, ali kada sve prođe, kao u filmu ta noć, znamo da ništa nije idealno i lako, ali da smo preživjeli i da možemo.
Snimalo se 15 dana na lokaciji, i to isključivo noću. Je li bilo naporno?
Bojala sam se da će biti puno napornije, i bilo je jako hladno, ali strahovala sam bez razloga. Pamtit ću to snimanje kao jako ugodno i užasno uzbudljivo. Ubacivali smo gotovo neprimjetne detalje u razvijanje našeg odnosa pred kamerama i veselim se da i poslije 30 godina iskustva mogu još graditi likove na potpuno suptilan i gotovo nevidljiv način. Kao da ništa ne glumiš, već pred kamerom samo postojiš. Kada sam pročitala scenarij, u njega sam se zaljubila.
Muškarac kojeg u filmu susrećete je Ivo Gregurević. Ovo vam nije prva suradnja.
Istina, skupa smo glumili i u Brešanovim “Svjedocima”, ali ja sam u tom filmu zapravo bila njegova udovica. Dakle, kada sam ušla na set, Ivo je već na odru i ja nastupam u filmu poslije njegove smrti. Sada u “Koscu” prvi put imamo filmski dijalog. On je idealan glumac za ovaj lik i takav kakav je bio pred kamerom, takav je cijelo vrijeme snimanja bio i izvan kadra. Bilo mi je zanimljivo to što na trenutke nisam znala je li to kod njega namjerno ili slučajno jer, znate, neki glumci imaju običaj da, kada uđu u lik, njegovu energiju nose sa sobom i kući. Ivo možda i jest takav jer kostim u kojem je glumio nosio bi na sebi kući i u njemu svaki dan dolazio na set, nije se presvlačio u garderobi. Stalno je bio taj netko iz filma pa me začudilo kada smo sjeli sa strane i počeli pričati o kazalištu. Pomislila sam u tom trenutku: “Izgleda kao čovjek iz filma, a ustvari, vidi ga, pa on je glumac!”
U filmu se između dva lika, nećemo reći u poznijim, već u najboljim godinama, razvija odnos koji ima tendenciju postati ljubavnim. Je li po vama ljubav u svim dobima istog intenziteta?
Ne mogu generalizirati. Netko se boji ljubavi i kada je mlad, ali tada ga drmaju hormoni pa tijelo samo juri u iskušenja i avanture. Kada uđeš u neke godine, ljubav postaje pitanje slobode duha, otvorenosti prema životu i vjere da život postoji bez obzira na to koliko godina imaš. Ljubav može biti užasno intenzivna bez obzira na godine. I iz osobnog vam iskustva mogu potvrditi da je tako.
Ne pamtim loše stvari
Velika ste radoholičarka. Snimanje filma je završeno, jeste li se već bacili na neki novi projekt?
Radim toliko da mislim da ću poludjeti! Ponekad pomislim kako je strašno da uz toliko rada nemam dovoljno prihoda da zaposlim osobnog pomoćnika koji bi mi pomogao da se organiziram jer imam probe u kazalištu, predavanja, bavim se s nekoliko dobrotvornih organizacija, tu su i privatne obveze... Krečim stan i borim se s majstorima! Ovaj čas radim pripreme za diplomski film svojih studenata, a iduće godine pripremam snimanje svojeg filma za koji sam napisala scenarij i u kojem ću igrati glavnu ulogu. Priča nije osobna, ali proizlazi iz vizure žene mojih godina. Dakle, u pitanju je 56-godišnjakinja.
Je li vam ikada dosadila gluma pa ste pomislili “što će mi sve ovo?”
Svatko tko s tako velikom strašću radi nešto kao što to radim ja, u nekom trenutku mora puknuti i sve mu se prelije. U ovom poslu nema rutine, nema navike koja bi me rasteretila u smislu da opuštenije uđem ili u predstavu ili u neko snimanje. Sve što radim uvijek je povezano s jakim emocijama, a tamo gdje postoje emocije, postoje i problemi. Ali te loše trenutke puknuća smatram samo dijelom faze u procesu.
Predajete glumu na fakultetu. Jeste li stroga profesorica?
Onoliko koliko moram biti. Znam da nisam distancirana, ne dođem na akademiju samo da održim predavanje i pustim ih da nešto odrade ili ne i svejedno mi je. Jako se ljutim na njih kada ne naprave nešto zadano ili kada dovoljno ne poštuju ono što posjeduju kao potencijal. Angažirala sam se puno više no što to ugovor koji imam od mene zahtijeva.
Što vam je najvažnije da nauče?
Svaka škola ima ograničene domete u smislu znanja. Tako je i u našem poslu znanje nešto što je usko povezano s iskustvom i stječe se cijelog života. I ja poslije desetljeća bavljenja glumom još učim i spoznajem. Gluma se ne nauči u školi pa se kasnije upotrebljava.
Kao mala htjeli ste biti učiteljica.
Jesam, i zamišljala sam da je ta profesija nešto jako glamurozno! Sanjala sam da ću voziti mali crveni kabriolet i imati cvjetnu haljinu za u školu. Ni danas kao glumica nemam mali crveni kabriolet.
Jedno školsko pitanje: koja vam je uloga najdraža?
To je pitanje na koje ne postoji odgovor. Kada bih sada izabrala jednu ulogu kao najdražu, otišla bih s ovog razgovora i sigurno se cijelu noć žderala kako sam mogla izabrati tu, a izostaviti ovu ili onu. Najdraža uloga je u biti ona koju trenutačno radiš, ali samo zato što ti je u tom trenutku najbliža i teče ti venama i upravlja dušom. Kao da ti se, dok glumiš, zbog nje izmijeni biologija cijelog tijela.
Jednom ste izjavili kako je psihički puno lakše živjeti u diktaturi nego u demokraciji. Možete li to objasniti?
Nije to moja velika spoznaja, tu je samo stvar toga da je puno lakše izabrati između dvije mogućnosti nego više njih. Primjerice, kada je Slobodan Milošević bio na vlasti, postojali su oni “za” i oni “protiv”. I u takvoj se situaciji ti ne družiš s onima koji su “za” i jasno je tko se za što bori, tko su ti prijatelji a tko su ti neprijatelji, što možeš i što ne možeš... I onda dođe demokracija u kojoj odjednom imaš puno mogućnosti izbora i sada je odgovornost izbora samo na tebi. Dakle, ako promašiš, sam si odgovoran za svoj neuspjeh, a u diktaturi, ako nešto ne uspiješ, kažeš: “Evo, kriv je Milošević. Da nije bilo njega, ja bih...” Imaš, kao, neki alibi jer nisi imao mogućnost da slobodno odlučuješ i onda zapravo dođeš do toga da je sloboda velika odgovornost. Nisi prisiljen da biraš, već si slobodan da biraš i moraš odgovarati za posljedice toga, a to je teže i veće je iskušenje.
Netolerantni ste, kažete čak i agresivni, kada je u pitanju nepravda. Kada vam se zadnji put dogodila situacija u kojoj ste eksplodirali?
Jedna od mojih boljih osobina je ta da puknem, ali brzo preko toga prelazim, idem dalje i zaboravim. Ne pamtim loše stvari. Nemam vremena baviti se time. Nekako se trenutačno više trudim pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Sada mi više nije važno da se moram boriti protiv nečega, nego za nešto. Čini mi se kao da sam preboljela te bolesti političkog angažmana, stekla imunitet na razne političke viruse i politika kao takva više me ne uzbuđuje. Vežem se za ljudske sudbine i u jednoj dobrotvornoj organizaciji pokušavam malim donacijama pomoći malim ljudima. Bez pompoznih akcija. Konkretno. Na primjer, pomoći siromašnoj obitelji da pokrene svoj mali biznis od kojeg će živjeti.
Emocije bez kontrole
U Hrvatskoj je nedavno proveden referendum o ustavnoj definiciji braka. Kako ga komentirate kao zagovornica prava istospolnih parova.
Čini mi se da se u društvima koja su u tom pitanju puno tolerantnija od nas ništa strašno nije dogodilo zato što su tolerantna. Ljudi žive normalno, gay ljudi su gay, straight su straight, i svi se druže i nitko nikoga ne ugrožava. Ne govorim to ideološki, već ljudski.
Nikada niste bili u braku. Zato što vam je brak tek zakonska odredba, niste imali za njega vremena ili nije naišao onaj pravi?
Imala sam pravih, ali nikada nisam otišla pred matičara jer za mene je to što sam živjela s nekim ljudima bilo to. Za mene su to bili brakovi. Nikada nisam bila spremna da to shvatim kao neku formalnu obvezu i u muškarce s kojima sam bila, bila sam beskrajno zaljubljena i dokle god je ta ljubav trajala mi smo bili zajedno. A tako će biti i ubuduće.
Je li itko u vašoj obitelji bio glumac?
Ma kakvi! Moja mama i njena sestra voljele su ići u kazalište. Vodile su me sa sobom, ali bile su to neke jako ozbiljne predstave koje nisam razumjela. U teatar sam se zaljubila kada su me odvele na lutkarsku predstavu.
I je li u neglumačkoj obitelji bilo bunta kada ste upisali akademiju?
Puštali su me da biram. Ipak, kako nisam odmah primljena na akademiju jer su me dvaput odbijali, prvo sam upisala Fakultet političkih znanosti. Mislila sam da ću se baviti novinarstvom. No, poslije dvije godine studija obznanila sam da idem na akademiju, a moji su samo pitali: “Misliš li svake dvije godine mijenjati fakultet?” Dakle, nije im bilo važno koji je fakultet u pitanju, brinuli su se da sam nestabilna u željama. Eto, istjerala sam ono što sam htjela i dobro je ispalo.
>>Vrijeme je da Srbija postane građanska i tolerantna
Djelujete dosta hrabro. Čega se ipak plašite?
Plaši me puno toga, ali to me ne sprečava da nešto probam. Suočavam se sa svojim strahovima. Najveći strah mi je nekoj osobi otkriti svoje emocije, bojim se odbacivanja, ali to je strah koji ima užasno veliki broj ljudi jer nitko ne želi ispasti smiješan kada nešto uloži, a drugi mu kaže “Pa to ti je bezveze.” Ali shvatila sam da, kada prijateljstvo ili ljubav ili bilo koji ljudski odnos prođu kroz to iskušenje, postaju puno snažniji. Kada nekome otkriješ svoju slabost ili glupost ili nešto čega te sram ili tajnu zbog koje misliš da će te svi prezreti, ljudima koji te vole te stvari najčešće izgledaju potpuno nevažne.
Planirate li stvari ili puštate da vas život iznenadi?
Ne planiram emocije, ali sve ostalo držim pod kontrolom jer imam puno stvari koje želim stići, a drugačije to nije moguće.
Vidite li se jednog dana na nekom pustom mjestu, u izolaciji od svijeta?
Nipošto!
Upravo su ovakvi članci razlog zašto ne kupujem domaću dnevnu štampu. Imam osjećaj da kada bi kupio novine da bi lovu direktno stavio u džep Save Štrbca i ostale četničije. Naravno, ne tvrdim ta je gospođa iz članka četnik, ono što tvrdim jest da ne postoji niti jedan razlog zašto bi ljudi poput nje imali bilo kakav prostor u RH medijima. Jedini razlog za pisanje o srbili i srbijanerima jer eventualni dobitnik Nobelove nagrade koji bi, nekim čudom, bio iz srbije. Kako postoje veće šanse da Hrvatska prestigle po BDP-u Linhenštajn nego da srbin dobije Nobela...razloga da pišemo i slušamo o srbima ne postoji. Imajte malo dostojanstva i prestanite promovirati one čiji očevi su nam zemlju razarali a još uvijek se nisu iskreno pokajali.