Srušen spomenik braniteljima u Dubrovniku, nagrđen spomenik dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu, sisačka SDP-ova gradonačelnica izbacuje Maticu hrvatsku iz gradskih prostorija... Znači li taj napad na stupove hrvatske državotvornosti – na Domovinski rat u kojem je država obranjena, na Tuđmana koji ju je stvorio i na vodeću instituciju Hrvatskog proljeća koje ju je najavilo – srozavanje autoriteta države?
Jesu li prevlast ljevičarenja u medijima i sve očitije skretanje vlasti ulijevo ohrabrili “zaljubljenike” u hrvatsku državu i nakon malo manje od tri desetljeća njezina postojanja iz njih posve uklonili strah od posljedica svoje drskosti? Nešto slično ovim napadima, osim u ratu, nije se dogodilo niti se moglo dogoditi ni na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća u osvit samostalne hrvatske države, ni u idućih deset godina Tuđmanove vlasti, a više nego danas država je bila nedodirljivija i u vrijeme Račana, i Sanadera, i Milanovića. Nikad nije bilo takve protuhvatske razularenosti kao u Plenkovićevu mandatu. Uzroci su vidljivi. Sadašnja hrvatska vlast nema identiteta, sama ne zna tko je i što je. Most mi nikad nije bio drag, ali je njegovo domoljublje neporecivo, te se, kad god je prilika, zauzima za obranu hrvatskih nacionalnih interesa i protivi onima koji ih ugrožavaju. Kad ga je Plenković najurio iz koalicije, vlast je ostala bez značajne patriotske stranke, a pogotovo je ulijevo skrenula nakon što je u koaliciju ušla Hrvatska narodna stranka.
Od svih značajnijih stranaka, HNS je na najprljaviji način napadao predsjednika Tuđmana, optuživao ga za agresiju na BiH, pronosio tezu o jednakoj krivnji za rat, a u toj stranci nastala je i sintagma “deset izgubljenih godina” koja se odnosila na deset godina u kojima je stvarana, stasala i obranjena država. Tvorci te sintagme mogli su je malo produžiti pa bi glasila “deset izgubljenih godina za Jugoslaviju”. Netko će reći da su barjaktari takvog neprijateljstva prema Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj bili Vesna Pusić i još neki koji danas nisu u HNS-u, ali odreda svi sadašnji dužnosnici iz te stranke bili su njezini bliski suradnici i istomišljenici. Tako je Plenković izbrisao razlike između Tuđmanove Hrvatske i protutuđmanovskog ljevičarenja i “jugovanja”, što je zacijelo mogao učiniti bez prepreka u sebi jer je u mladosti koja ga je formirala bio izraziti marksist, poklonik Kardelja, Marxa i kritičar buržoaskih nazora. Cio niz odluka vlasti značio je odmak od konzervativizma i demokršćanstva kojim se od početka resio HDZ. Da se, na primjer, o Istanbulskoj konvenciji i o Marakeškom sporazumu, koji su čeda Europske unije, odlučivalo na referendumu, dobili bi otprilike isti broj glasova cijelog biračkog tijela s koliko je na referendumu odlučeno o ulasku u EU, a to je manje od trećine, oko 29 posto.
Iz Srbije, i to iz samog vrha njezine vlasti, tako reći danomice se napada Hrvatska, Oluja, hrvatska genocidnost, “ustaštvo”, tobožnje radovanje posrtajima te zemlje i njezina vodstva, a iz Hrvatske, također iz samog vrha njezine vlasti, na to se danomice uzvraća tako da se daje potpora Beogradu za ulazak u Europsku uniju. Nekoliko mjeseci nakon što je Ivo Sanader kao premijer, na nagovor i veselje Bruxellesa, paradirao Beogradom, molio je medije da pišu o tome kako su se srpski dužnosnici razletjeli europskim metropolama kako bi spriječili početak pregovora EU i Hrvatske. Slično bi nam Srbija zahvalila i kad bi postala članica EU, nastojala bi nam sa svojim “europejstvom” što više zagorčati život, premda se toga ne treba bojati jer smo im u Domovinskom ratu pokazali tko smo. Sve te nerazumnosti vlasti koje ugrožavaju hrvatske nacionalne interese i pokazuju kako Plenković puno više vodi brigu o svojoj servilnosti Europskoj uniji nego o Hrvatskoj srušili su zidove i obzire kojima se štiti država i državu izložili njezinim pobjesnjelim protivnicima.
Što je jadni HDZ dočekao! Njegov predsjednik više se uglavnom ne suprotstavlja lijevoj opoziciji, kojoj je sve sličniji, a okomio se na Most, Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, od kojih se, kad je riječ o hrvatskim interesima, sve više razlikuje. Na žalost, ni desno ni lijevo ne vidi se opasnost za ovu vlast. Birači će i dalje birati HDZ, jer nemaju koga drugoga, što je Plenković znao otkad je ušao u tu stranku i odlučio da joj postane predsjednikom, zacijelo ne bez radovanja Londona i Buxellesa. HDZ je dovoljno privlačan i kad mu promijeniš ruho, no kad-tad će se vidjeti da je s novim ruhom ta stranka gola.
"Napad na Tita i Savez komunista ... je napad na tekovine bratstva i jedinstva, na svetinje ..." ... Boga i vraga. Tako nije govorio Zaratustra, ali je pisao i govorio Milan Ivkošić. Tisuću sam se puta pitao kakvi su to ljudi!? Imaju li ti ljudi imalo morala? Oni sada nama propovijedaju o crkvenim postulatima, a prokazivali su "neprijatelje revolucije"!? Zakleti Jugosloveni nam pišu o hrvatstvu ... Mi koji smo hodali u Crkvu sedamdesetih, osamdesetih ... kada je Crkva nešto pozitivno značila za Hrvate, sada smo papci, a razni "Ivkošići" su Hrvatine!!! Šest godina sam hodao na vjeronauk u crkvi!!! U crkvi!!! Oni koji su nas proganjali zbog hrvatstva - sada su "veći" Hrvati on nas! Oni koji nisu crkvu vidjeli od 1945.g. su veći katolioci od nas!? Mada, usput, nikada nismo imali problema ni zbog polnoćke ni zbog vuzmenki. Plenković i Ivkošić su sada Veliki Hrvati, a ja sam ... Što? Japanac? Ako su oni Veliki Hrvati, ja, dragovoljac Domovinskog rata i borac za hrvatsku riječ - nisam ... Njihovo hrvatstvo i moje - nisu isti! Njihova Hrvatska i Moja - nisu isto! Da je ostala Juga, Plenković bi sada bio kandidat za predsjednika SIV-a ( ili kako već ), a Ivkošić bi pisao ode Titu i partiji, a i Jovanki ...Koje je ludilo u glavama onih koji se kunu u ... Ma, vraga, ludilo je u mojoj glavi jer imam previsoko mišljenje o narod u kojem pripadam ,,,