Kako se približavaju izbori, tako sve češće svjedočimo pozivanjima na Franju Tuđmana i veličanjima njegovog djela. Danas to jednako čine oni koji ga nikada nisu zanijekali, kao i oni drugi, koji su sa osobitim elanom godinama provodili tzv. detuđmanizaciju. Nadam se da među ovim drugima ima i iskrenih obraćenika.
Stoga i politizirani prijepori oko proslave dvadesete obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ gotovo ultimativno traže da se posavjetujemo sa samim prvim hrvatskim predsjednikom. Moguće je to ako se malo potrudimo i pogledamo nesporne povijesne činjenice.
Jedna od njih je da je 19. travnja 1996. Hrvatski sabor donio zakon o blagdanima kojim se određuje i sljedeći blagdan: „5. kolovoza - Dan domovinske zahvalnosti“. Zahvalnost za domovinu, zahvalnost domovine ... Tuđman je aktivno sudjelovao u odabiru imena tog blagdana. Dobro se sjećam jednog sastanka na tu temu. Padali su različiti prijedlozi, no najčešće se spominjala, naizgled sasvim logično, riječ pobjeda. Dan pobjede ... „Ne“ - rekao je Tuđman. „To nije dobra državna politika. Moramo misliti na budućnost, na pomirbu i suživot. Ako je netko pobjednik, onaj drugi je poraženi, a taj osjećaj ne želimo nikome nametati. Zato neka bude Dan domovinske zahvalnosti“. I bio je. Dok je bilo državničke mudrosti i odgovornosti.
Sve do listopada 2001, kada su detuđmanizatori, mijenjajući sve redom, imenu dodali i još na prvo mjesto stavili upravo riječ „pobjeda“. Sedam godina nakon toga u ime blagdana stavljeni su i hrvatski branitelji. I tako nakon svih promjena imamo sporenja i prepucavanja, bavimo se sporednim temama.
Prije dvadeset godina nismo uživali taj luksuz. Životne teme stizale su jedna drugu, a državna politika ih nije izbjegavala. Naprotiv. Usred rata provodile su se reforme koje su svojom dubinom i značajem nadmašivale nekoliko puta sve ovo što se danas izbjegava napraviti. Da li je potrebno podsjećati da smo gotovo sve gradili iznova? Ne mislim na mostove i ceste, mislim na gospodarski sustav, na do tada nepostojeće koncepte i institucije slobodnog tržišnog gospodarstva zasnovanog na pretežno privatnom vlasništvu. Ljudi su morali naučiti provoditi potpuno nove sadržaje i kategorijalni sustav.
I sustav je radio. I u uvjetima rata odgovorio je na pravi način. Uzmite samo ovo - uz vrlo mali deficit državnog proračuna, nakon suficita (sic!) u prethodnoj godini, tadašnjem MORH-u dostavljeno je 1995-e 13 milijardi kuna, ondašnjih kuna! Po kupovnoj moći jednako današnjih 25 milijardi. U jednoj godini. Plus 6 milijardi za prognanike i izbjeglice. I sve to bez zaduživanja u inozemstvu, bez Europe, bez MMF-a i bez tiskanja novca. Vjerovali ili ne, tako je bilo. To su činjenice.
Činjenice su i tadašnja štedljivost na svim stavkama. Plaća predsjednika vlade bila je oko 5,000 kuna. Prosječna plaća 2,000 kuna, prosječna mirovina 1,000 kuna. I živjelo se. Neki kažu sretnije nego danas. Nije bilo današnjeg turizma, nije bilo mobitela, interneta, autocesta. Ni NATO-a ni EU. Nije bilo na raspolaganju toliko mladih i obrazovanih, neopterećenih socijalizmom i bivšom državom, spremnih iznijeti svaku malu reformicu koja stoji pred nama. Pa što se čeka? Ili možda – koga se čeka?
Pred nama su izbori. Ovaj put želimo vidjeti ozbiljne i odgovorne programe, koje će u kampanji najaviti, na izborima za njih dobiti podršku i nakon toga provoditi ozbiljni i odgovorni ljudi. Konkretni programi jedino imaju smisla. „Programi“ koji se svode na liste želja i otrcanih fraza o poticanju svega i svačega nisu programi. Nisu to ni konkretni projekti kojima regionalne stranke ucjenjuju nositelje koalicija. Ne, zanimaju nas samo konkretni državni proračuni za iduće četiri godine!
Tko to ne može ili ne želi napraviti, nema što tražiti na Trgu sv. Marka. Podsjećam, tko god dođe nakon izbora, imat će jedan i samo jedan zadatak - kako smanjiti dosadašnje rashode i prava do razine značajnog primarnog suficita. Sve ostalo će morati postati fleksibilno. Prema dolje, naravno. I plaće, i mirovine, i socijalni transferi, i poticaji, i broj jedinica lokalne samouprave i broj novih kilometara cesta, i broj tvrtki u državnom vlasništvu.
Onome tko će po stoti put pokušati prodati maglu tipa „gospodarski rast koji ćemo potaknuti rješava sve i bez bolnih rezova“ kratko poručujem – lažeš!
>>U Hrvatskoj su i ljevičari i desničari uglavnom – ljevičari
>>I Vlada i HDZ zaobilaze strukturne reforme koje su okosnica programa Naprijed Hrvatska!
e skegro skegro doci ce na red i tajni racuni zasad je tek mrvicatoga pronađena al probudit čemo se mi ubrzo a onda ko i 91 za hrvatsku ivratit opljackano a prijetoga zatvorit granice da nema beganije i bit čee hrvatska ubrzo oporovljena a novac vracen a naravno preduvjeti su tu a novca ima u nasim su bankama samo nazalost u krivim rukama hrvati tesko izlaze na ulice al kad izađemo bit će to kak treba zajedno i odlućno