Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Moderan grad ne može bez živog sela

Prehrana nacije sve više ovisi o uvozu, a posljednjih nekoliko godina zemlja zbog male proizvodnje na selu godišnje gubi dva do tri posto rasta društvenog proizvoda
16. rujna 2013. u 14:23 0 komentara 19 prikaza
'09.08.2013., Zupanja - Nezadovoljni seljaci blokirali su drzavnu cestu koja vodi prema granicnom prijelazu Orasje.   Photo: Goran Ferbezar/PIXSELL'
Foto: Goran Ferbežar/PIXSELL

Selo i poljoprivreda još nisu prepoznati kao jedan od najakutnijih problema hrvatskog gospodarstva, pa i društva u cjelini, ali na to se neće trebati dugo čekati. Prehrana nacije sve više ovisi o uvozu, a posljednjih nekoliko godina zemlja zbog male proizvodnje na selu godišnje gubi dva do tri posto rasta društvenog proizvoda.

Da smo se, kao nekoć, bili u stanju sami prehraniti, opća kriza gospodarstva posljednjih godina odrazila bi se u smanjenom rastu ili možda stagnaciji, ali nikako ne u oštrom padu kakav proživljavamo. No naročito zabrinjava što se trend propadanja sela nastavlja i ubrzava na tako osjetljivim područjima kao što je, primjerice, proizvodnja svježeg mlijeka u kojoj do preokreta ne može doći preko noći, nego jedino dugoročno promišljenim pristupom cijelom proizvodnom procesu.

Hrvatski raskorak s europskim iskustvima i zašto je trend nastavljen nakon osamostaljena RH?

Stručna skupina Živo selo dugo upozorava na uzroke katastrofalnog trenda i na njegovu odlučujuću gospodarsku i sociološku pozadinu, često medijski i politički zasjenjenu javnim prosvjedima poljoprivrednika zbog tekućih problema. U naprednim europskim zemljama suvremena se poljoprivreda razvila racionalnije i prirodnije nego u Hrvatskoj pa je naše selo zaostalo u proizvodnosti i konkurentnosti. Pritisak konkurencije dodatno je ojačao integriranjem u EU, a katastrofalno smanjenje proizvodnih kapaciteta na selu postaje težak uteg u pokušajima da se hrvatska privreda uključi u održive integracijske tijekove. Politički sustav ne pokazuje razumijevanje za osnovna načela na kojima se razvila uspješna europska poljoprivreda. On nastavlja djelovati logikom koja je u socijalizmu dala loše rezultate, a u tržišnom sustavu prijeti gospodarskim slomom u velikom dijelu ruralnog prostora, pa i šire. Otežan je temeljit zaokret politike u odnosu prema selu nerazumijevanjem triju osnovnih činjenica:

1) Poljoprivreda ne proizvodi samo hranu nego i čuva okoliš, osigurava organsku ravnotežu u prirodi, čini podlogu prometne infrastrukture i ostvaruje socijalni nadzor prostora. Poljoprivredna politika se zato mora temeljiti na tehnologiji proizvodnje koja zadovoljava i te dodatne kriterije, a to upućuje na potrebu da proizvodni procesi vezani uz nepokretan resurs, kao što je zemlja, budu čim decentraliziraniji. To je naročito važan zahtjev za zemlju tako specifičnog oblika kao što je Hrvatska.

2) Grad ne može bez sela, i to ne bilo kakvog nego živog sela – ta su dva dijela društvene zajednice simbiotički povezana: Selo hrani grad, ali ga opskrbljuje i vodom, energijom, službama ekosustava, radnom snagom i mogućnošću boravka u prirodi, a preuzima i gradski otpad. U Skandinaviji računaju da \"ekološki otisak\" većih gradova oko Baltičkog mora treba zahvatiti i 200 puta više zemljišta od prostora na kojem se proizvodi ono što ti gradovi troše, a i do 1000 puta više od površine grada da bi se apsorbirao njegov otpad. Zamisliti grad bez (živoga) sela čista je utopija, kažu tamošnji stratezi ruralnog razvitka.

3) Naslijeđena krutost i birokratski instinkti struktura vlasti stavili su svoju krutu šapu na selo kao i na druge dijelove hrvatskog društva, ali su oni na selu još pogubniji nego drugdje. Ulaskom u Europsku uniju pokazalo se koliko je promašen dosadašnji pristup ruralnom razvitku. Vlast ne samo da provodi krivu poljoprivrednu politiku nego to čini i na specifičan autokratski način stran zrelom demokratskom društvu i istinskoj tržišnoj ekonomiji. U zemljama koje su nam uzor koncept industrijalizacije sela kakav je kod nas u modi bio bi razmatran kao idejni nacrt koji se u odnosu na obiteljska gospodarstva živoga sela mora dokazati po zadanim i za sve jednakim kriterijima.

Potpore temelj stabilnosti

Državna bi politika u tom procesu bila ili potpuno neutralna, kao što je to slučaj u većini europskih zemalja, ili bi davala podršku obiteljskim gospodarstvima jer se ona već svojom rasprostranjenošću i ekstenzivnim korištenjem lokalnih resursa mnogo bolje uklapaju u opće ciljeve politike u ruralnom prostoru. Brojne europske zemlje, a među njima su neke od najnaprednijih, čak zakonski zabranjuju trgovačkim društvima posjed poljoprivrednog zemljišta, a hrvatska ga politika pozdravlja i promovira.

Hrvatska država u svom operativnom zalaganju za velik i iznimno kapitalno zahtjevan skok u primarnu poljoprivrednu proizvodnju u dugim serijama industrijskog tipa prihvaća po naravi stvari da se proizvodni proces lokalizira na ograničenom broju mjesta u ruralnom prostoru. Nizom zakona, propisa, upravnih radnji i financijskih transakcija/subvencija ona pokušava olakšati industrijalizaciju toga tipa, koja je zapravo nastavak pikovske strategije iz prošlog režima, samo sada u privatnoj, od države svestrano pomaganoj verziji. Istodobno se otežavaju ili čak neposredno diskriminiraju proizvodni uvjeti i tržišna afirmacija obiteljskih gospodarstava raširenih po cijelom ruralnom prostoru. Pritom bilo kakvu dobronamjernu kritiku na takav stav doživljava gotovo kao udar na državnu vlast i a priori odbija o otme uopće razgovarati. U doba kad europski planeri i političari već imaju muke s okolišnim i ekološkim posljedicama prebrzog rasta i intenziviranja proizvodne tehnologije individualnih gospodarstava pa zagovaraju i pokušavaju promovirati, primjerice, proizvodnju blizu lokalnim i regionalnim tržištima, u gorskim krajevima...

Hrvatska nastavlja megalomanski igrati na kartu mamutskih pogona zaboravljajući, među ostalim, velike troškove uklanjanja njihovih negativnih učinaka. Velik dio medija i mnoga odgovorna politička tijela nisu svjesni te pozadine, odnosno njenih posljedica, ali se intenzivno bave drugim složenim aspektom poljoprivredne politike u Hrvata, potporama. One su u gotovo svim zapadnim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, jamac određene stabilnosti dohotka seoskih obitelji u nepredvidivim uvjetima proizvodnje na otvorenom. Potpore se mogu tumačiti i kao vrsta kompenzacije obiteljskim gospodarstvima za ispunjavanje već spomenutih dodatnih (a nenaplativih) prostornih zahtjeva vezanih uz njihovu proizvodnju. Politički možda najvažnije, u gospodarstvima sa sređenom ekonomijom potpora funkcionira i kao subvencija kojom se proizvod snižavanjem cijene može učiniti konkurentnijim.

Tako se u zatvorenim nacionalnim tržištima prije svega željelo olakšati prehrambeni proračun potrošača/glasača, a zatim su potpore prerasle u sredstvo konkurencije na sve integriranijem tržištu. Za seljačka gospodarstva skromnijeg ekonomskog stanja, poput onih u hrvatskom prosjeku, potpora funkcionira dobrim dijelom tek kao pomoć u preživljavanju pod pritiskom konkurencije – ona je po svojoj prirodi defenzivna. Veliki javni prosvjedi seljaka, jedini način na koji se u Hrvatskoj koliko-toliko učinkovito ostvaruje komunikacija s vlašću, usmjerili su pozornost javnosti upravo na socijalno značenje potpora i na reagiranje da im država ne isplaćuje ono što im po zakonu pripada. Koliko god tema bila egzistencijalno razumljiva i kratkoročno važna, ona je zasjenila potrebu da se javnost upozna s ključnim razlozima naših slabosti i izloženosti konkurenciji stranih prehrambenih artikala. Uostalom, na prosvjedima su oni koji vrište i tonu u agoniji gurnuti u kreditnu zaduženost nerealnih dimenzija, a što je s onima koji svakodnevno umiru tiho, gotovo neprimjetno (kao mali mljekari, njih desetak na dan)? Oni zauvijek odlaze iz ruralnog prostora sa svojom proizvodnjom, ostavljajući taj prostor na milost i nemilost šikari te korovu.

Ako se iz uvodno spomenutih razloga kao nadređen cilj gospodarske politike postavi očuvanje vlastite poljoprivrede, treba biti na čistu s time da tržište na kome to želimo postići nema puno zajedničkoga s onim koje je svojedobno zamišljao Adam Smith. Potpora po hektaru obradive zemlje u Hrvatskoj je znatno niža (otprilike od jedne trećine do četvrtine) nego u zemljama našeg dijela Europe. Pritom treba podsjetiti i na činjenicu, u nas prešućenu, da je tzv. zajednička poljoprivredna politika Unije od samoga početka prihvatila vrlo različite ulazne razine nacionalnih potpora i da su one u tom obliku preživjele više od pedeset godina zajedništva. U gotovo svim zemljama Unije proces rast se odvijao na \"organski način\" – prirodnom selekcijom najsposobnijih obiteljskih gospodarstava tako da se veličina posjeda poslije Drugog svjetskog rata najčešće povećala i do tri i više puta. U Hrvatskoj (odnosno prije Jugoslaviji) politika vođena tijekom desetljeća i zapravo načelno nastavljena do današnjih dana otežavala je obiteljskim gospodarstvima da rastu pa je hrvatska seljačka obitelj nastavila egzistirati na već ionako maloj i često rasparceliranoj početnoj površini.

Apstraktni savjeti ministra

Kako se sadašnja potpora temelji na hektarima obrađenog zemljišta, prosječna hrvatska obitelj-primatelj potpora prima višestruko (i do 10 puta) manje iznose potpora od prosjeka u zapadnoeuropskim zemljama. Odnos prema zapadnoeuropskim konkurentima za hrvatskog bi seljaka bio još nepovoljniji da se uzme u obzir to da se hrvatske potpore u znatno većoj mjeri nego u ostatku Europe usmjeruju na industrijaliziranu proizvodnju pa manje ostaje za obiteljska gospodarstva. U medijima je tako ostalo potpuno nezamijećeno da je upravo dugoročno ograničavanje zemljišnog posjeda dovelo prosječnog hrvatskog seljaka u tako težak materijalni položaj da potpore dobrim dijelom uistinu imaju čisto socijalnu ulogu dok su si strani konkurenti veličinom svoje proizvodnje mogli stvoriti ekonomski prostor koji im dopušta da potpore koriste za subvencionirano snižavanje proizvodnih cijena. Suočen s današnjom katastrofalnom situacijom, hrvatski ministar poljoprivrede – dakle čovjek odgovoran za nastavak politike koja je seljake dovela u tako nejednak položaj – \"pomaže\" im međutim, mrtav-hladan, apstraktnim savjetom da se – \"uključe u tržište\"! Ispada, mjesec nam je tu, nadohvat ruke, hajde da se malo po njemu prošetamo. A vlasnik najvećeg korporativnog \"poljoprivrednika\", koji je što u potporama, što u prepuštenoj vrijednosti zemljišta od države tijekom posljednjih 4-5 godina dobio više od dvije milijarde kuna, pita neinformiranu javnost: \"Kud to ide hrvatsko selo i hrvatska proizvodnja..[kad se] naši seljaci ne mogu naviknuti živjeti bez dotacija, a[li kad] vidimo da poljoprivreda uz dotacije nije više isplativa u razvijenoj Europi\". Takve se zamjene teza, pa i izravne neistine, služe seljačkim prosvjedima kako bi se selo prikazalo kao \"socijalni slučaj\" i konsolidirao teren za nastavak provedbe politike koja je Hrvatsku i dovela u slijepu ulicu. Za poznavatelje situacije to i nije ništa novo – radikalna je novost da opća gospodarska situacija i negativna platna bilanca s inozemstvom sile Hrvatsku da mijenja politiku ovisnosti o velikom uvozu hrane. Kako sada – u dodatno otežavajućim uvjetima zajedničkog tržišta – spasiti jedan od temelja gospodarske suverenosti nacije i oživjeti kapacitet hrvatske poljoprivrede da prehrani naciju, a s vremenom ostvari i neto izvoz? Očito je da se taj problem ne može riješiti nekom površnom reformom. Nova poljoprivredna politika mora počivati na novoj paradigmi, na europskom pristupu realnosti sela i složenih zahtjeva koje obiteljska gospodarstva moraju ispuniti u proizvodnji hrane i izvan nje. Provedba te promjene otežava činjenica da se, uz časne iznimke, o prednostima i slabostima različitih pristupa poljoprivredi prošlih sedamdesetak godina nisu vodile ozbiljnije sustavne rasprave nego se pristup svojedobno ustoličio kao izraz određene političke doktrine. Tranzicijska politika je tu doktrinu industrijalizacije sela nastavila provoditi u prešutnom sporazumu partitokracije i privatnih probitaka pa su je u ozračju našeg programskog jednoumlja mnogi s vremenom čak prihvatili kao samorazumljivu.

Sad je posljednji tren

Zato je sada posebice važno iskoristiti svaki preostali trenutak za promišljanje nove poljoprivredne politike i oživljavanja sela kao dugoročnog izvora hrane. Hrvatska mora u najkraćem roku iskoristiti tržišni prostor sačuvan još postojećim potporama da energičnim zahvatima vrati poljoprivredu na europski put koji omogućuje selu da iskoristi svoje velike proizvodne potencijale. To je put koji ne zahtijeva ulaganja velikog javnog ili anonimnog, ali uvijek zahtjevnog, korporativnog kapitala već pamet i administrativnu umješnost u otvaranju mogućnosti obiteljskih gospodarstava da pokažu što znadu i mogu. Za provedbu te zadaće Hrvatska ima i znanja i ljudi, treba se samo u nadstranačkom dijalogu složiti oko jednostavnih činjenica – i rješenja. Skupina Živo selo dugo se zalaže da se obiteljskim gospodarstvima omogući da jednostavno i brzo dođu do zemlje, da se javna uprava debirokratizira, a naglasak stavi na brigu za infrastrukturu i aktivno stručno savjetovanje i izobrazbu mladih naraštaja, aktivni angažman države u funkcioniranju i stabilnosti tržišnog sustava te financiranje kapitalno zahtjevne proizvodnje jeftinim, a za vjerovnike sigurnim kreditima. Kako bi se to provelo brzo i učinkovito, treba detaljnije uočiti glavne razloge neučinkovitosti sadašnjeg sustava. No najprije se valja zapitati, kako je uopće u Hrvatskoj došlo do raskoraka s europskim iskustvima i praksom i zašto se on na sličan način, ali pod novim cimerom nastavio i nakon ostvarenja vlastite države? To je tema idućeg nastavka feljtona.

>>\'Najgori do sada\': Jakovina je uništio selo, tražimo ostavku!

 

Zagreb: Predstavljen šesti međunarodni turnir u hrvanju Zagreb Open Grand Prix 2019
'SVI SMO PLAKALI'
Prije 14 dana izgubio sestru pa napravio podvig života: 'Sve bih dao da je ona živa'
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.