Naslovnica Premium Analize i intervjui

Kad sam dobio domovinu, izbačen sam iz lektire. Boli me to...

Udarali su me ljudi koji me nikada nisu vidjeli I vikali da sam ustaša. Zamislite, ja ustaša!
25. ožujka 2018. u 22:22 69 komentara 23088 prikaza
Mladen Kušec
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/12

Večer. Pretprošli petak. Zagrebački HNK. Publika ustaje, plješće, čuju se i ovacije. Svi zahvalnost i poštovanje odaju čovjeku koji stoji na sceni, a koji je na najdivniji, najmudriji, najgolicaviji i najčarobniji mogući način obilježio djetinjstvo i život svakoga od nas. Duboki emotivni naklon svih te je večeri bio namijenjen “Bijeloj vrani”, “Tonkici Palonkici, frrr”, “Patuljcima koji pojma nemaju”, “Plavom kaputiću”... Ma najboljoj radijskoj osobi ikad – našem Mladenu Kušecu. Omiljenom novinaru, pjesniku i pripovjedaču za djecu kojem su čitatelji Večernjeg lista dodijelili Večernjakovu ružu, a on je samo koji tjedan prije proslavio 80. rođendan.

Radijska osoba godine Mladen Kušec: Znao sam da djeca daju najbolje odgovore

Taj trenutak kada je izgovoreno vaše ime, kada ste izašli na scenu i vidjeli da publika stoji i plješće vama u čast, kako je bilo?
Bio sam ganut i oduzet. Uopće nisam znao što govorim. Kasnije su mi rekli da sam lijepo govorio, a ja pojma nisam imao što sam govorio. Kada su se ljudi dignuli, bio sam svjestan da je to nešto lijepo i veliko, ali više nisam znao što se to događa. Prošle su mi tada kroz glavu, vjerujte mi, mnoge moje “bijele vrane”, te djevojčice i dječaci, i mislio sam si – Bože moj, je li sada netko od njih ovdje da to vidi i prepozna da su tu nagradu koju sam dobio i oni dobili. Jer, ja sam njih prepoznao prije nego što je cijeli HNK prepoznao mene. I moja su nagrada, uz Ružu, bili i oni. A kada vidiš ljude da stoje, da ti plješću, onda si kažeš: “Bože moj, pa ipak sam nešto pametno i dobro napravio u svom životu.”

Pa je li u publici bila koja vaša sad već odrasla “bijela vrana”?
Da. Ona je sad udana i s mužem ima bend, a ja sam je snimao kada je imala četiri godine i tada mi je rekla nešto što nikada neću zaboraviti: “Ja znam da je mami teško, ali kako da ja s četiri godine dokažem da je i meni nekad teško.” Govorila mi je tada i o ljudima koji ostavljaju svoju djecu pitajući se što se to događa u glavama tih roditelja. Kada mi se javila u HNK, to me isto jako dirnulo.

Kada ste odabirali djecu s kojom ćete razgovarati – što ste tražili?
Vodila me jedna jedina čarolija, slušao sam ih. Odrasli ne znaju slušati, a djeca su željna reći. Ona su možda čak i prepametna, ali nemaju prilike reći to što žele. Mi odrasli znamo biti napasni s tim bedastim i dosadnim pitanjima – koliko imaš godina, u koji razred ideš, kakva si učenica, imaš li dečka... U “Tonkici Palonkici” sam to malo izokrenuo tako da djeca pitaju nas odrasle – odakle vam novac za tu kuću, za taj auto... – i kada sam djecu pitao kako im zvuče ta pitanja, onda su ona rekla – bezobrazno. E vidite, mi odrasli ne mislimo da ta naša pitanja upućena djeci zvuče bezobrazno. Mi se ponašamo kao da tim pitanjima darujemo djecu, a dovodimo ih zapravo u vrlo neugodne situacije, i zato nas djeca izbjegavaju. I onda počnu lagati, izmišljati. Tolstoj je rekao da su djeca do tri godine anđeli, a onda ih pokvarimo. Kada gledate crteže djece u vrtiću ili prvim razredima škole, na tim crtežima nema rata, zla, ničeg opasnog, samo nešto lijepo jer oni tada svi lebde od dobrote. U njih tada nema zloće. Poslije počinju prihvaćati loše stvari koje doznaju od odraslih. Zato bi mi neke stvari trebali učiti od djece jer oni u sebi nose dobro, pravdu, ljubav... Ma sad ću vam nešto pokazati. Evo, imao sam susret s učenicima drugog razreda osnove škole. Razgovarali smo i o ljubavi. I susret je završio, oni su se okupili oko mene, žele da im se potpišem. Jedna djevojčica dođe, pruži mi ruku i kaže: “Gospodine, bilo mi je jako lijepo.” Čim je to rekla, pobjegla je, ali mi je u ruci potajice ostavila papirić na kojem je pisalo... Čekajte da ga izvadim iz novčanika... Evo, dajte vi pročitajte...

“Djevojčica dječaka iz razreda voli, a nikako da mu to kaže i to je jako, jako boli.” Aaaaa, ona je vama otkrila svoju tajnu.
Daaaa, i što kažete? Nije li i to cvijet, nagrada?! Zamislite, to je dijete dočekalo mene da mi povjeri svoju tajnu jer smo u razgovoru dotaknuli i ljubav, dobrotu... Tada sam i ja njima priznao da sam ponekad bio zločest, da nisam učio kako treba. Znači, otvorio sam im se pa su se i oni meni povjerili. I vidite, ona je to napisala tada u razredu dok sam s njima razgovarao i ja taj papirić, u kojem mi se povjerila da ima problema u ljubavi, čuvam kao oko u glavi. Bio sam tada i presretan i tužan jer se ona nije mogla povjeriti ni mami, ni tati, ni baki, ni djedu, možda oni nisu imali vremena, ni učiteljici, u razredu isto nije smjela ništa reći jer bi je zafrkavali. Zamislite vi do čega je to došlo da skrivamo ljubav.

Jeste li nakon tolikih godina razgovaranja s djecom uspjeli proniknuti koja je to filozofija djetinjstva?
Ljubav! Djeca se stalno bore da ih se poštuje, sluša. Imaju kompleks od odraslih, odnosno žele biti odraslih. A zašto? Zato da onda mogu reći ono što misle, da ih se sasluša. Jer njima se stalno govori “nemoj ovo, nemoj ono” i stalno ih se samo pita “kako je bilo u školi”. A oni su željni da se s njima – razgovara. Djeca isto žele da ih se pita, sluša i posluša. Oni sami žele izabrati ono što vole, žele pokazati svoje – ja. Iako, kada netko odraste i ostane “ja”, onda to zna donijeti i probleme.

Vi ste ostali taj – ja.
Jesam, ostao sam, i to nije lako, odmah vam velim. Ponekad ni ja nisam bio “ja”. Moram priznati, bilo je trenutaka kada je bila velika frka.

No, kada ste najjače bili taj – ja?
U Domovinskom ratu kada sam došao u Titovu Korenicu. Bio sam novinar, slao sam samo vijest, a tada su nam tamo oteli auto, izvukli nas iz auta i kada su me pitali “tko ste vi”, razmišljao sam brzo što reći – da sam s Radio Zagreba ili s Hrvatskog radija – da bih na kraju rekao da sam s Hrvatskog radija. Na to su me zgrabili, izvukli i stotine ljude me tuklo. Udarali su me ljudi koji me nikada nisu vidjeli i nisu uopće znali koga tuku. I vikali su mi da sam ustaša. Zamislite, ja ustaša! I zato vam kažem – mase se treba bojati. I kada je masa najbolja, kada najbolje želi, kada je to revolucija, masa je također jako opasna. Ima poštenjaka koji su u tim revolucijama u prvim redovima, ali ti nestaju. Dolazi drugi red, treći, a onda tek četvrti red vlada. E, u tom trenutku kada su me tukli, tada sam bio čvrsti – ja. Moglo mi se tada tko zna što dogoditi, ali ja sam morao izgovoriti to da sam s Hrvatskog radija. To je bio trenutak kada me se pitalo – tko si ti zapravo. Ja nisam imao pušku, no moje je “oružje” uvijek bilo to da budem pošten prema ljudima, da kada mi je i najgore, ostanem Mladen Kušec. Eto, samo to. Tada su mi na pamet pali otac, mater, oni koji su me odgajali, imali vremena za mene.

Danas su djeca željna svojih roditelja koji rade sve dulje i dolaze kući skršeni od umora.
Da, danas svi kukaju i žele sve više i više. Znate, u moje smo vrijeme mi djeca bili željni, ne auta, nego romobila. I otac i ja smo zajedno složili tu malu drvenu beštiju koja je ružila dok sam je vozio, no na njoj mi je zavidjela cijela Kolonija na kojoj smo tada živjeli. Željeli smo i saonice, djevojčice su željele lutke. Znati li vi što su onda značile lutke?! Ja sam imao nekog izlizanog plišanog medvjeda kojeg ni danas ne zaboravljam. Svi smo imali pse i ti psi nikada nisu bili proganjani. Imali smo vrtove, cvali su... Imali smo ispunjeno djetinjstvo.

A danas?
Danas su svi na mobitelima i na kompjutorima. Evo, jedna mi je djevojčica, bijela vrana, kada sam je pitao – svi oko tebe imaju mobitel, jedino ga ti nemaš, zašto, rekla: “Gledam ljude koji razgovaraju, razgovaraju u nemogućim situacijama, krevelje se, govore jedno, a lice im izražava drugo, a ja si to ne želim priuštiti. Ja se želim razgovarati s nekim tako da ga gledam u oči, i on mene, da znam što govori.” Zamislite, to mi je rekla djevojčica od devet godina. Znači, i djeca su počela shvaćati što je potrebno. Nisam protiv tehnologije, ali sam protiv toga da zaboravimo da imamo srce, oči, lice, da patimo, da smo sretni, i da sve to djeca vide. Pa mene je otac kao malog vodio od drveta do drveta da me nauči razlikovati ih, a danas ne možete vidjeti da se dijete penje na drvo. Danas nitko ne krade voće, a ja sam krao kao lud. Pa koliko sam puta zbog toga dobio po glavi. Eto, te smo male stvari iz djetinjstva izgubili. Nadam se da to nije nepovratno. Tu tehnologiju moramo obuzdati. Danas sve imamo, a zapravo ništa nemamo. Danas su svi na mobitelima i onda mi kažu – pa ništa me ne košta da razgovaram s Amerikom. A ja kažem: “O Bože mili, pa ništa te ne košta da razgovaraš i sa susjedom.” Znate, ja sam već u godinama kada me ništa više ne mora zabrinjavati i mogu mirno reći – baš me briga, ali sam odgojen tako da pazim i na svog susjeda, pomognem mu kada treba, pitam ga kako je...

Vi ste zapravo pravi iskusni dječji psiholog. Je li vas ikada itko pitao za mišljenje ili savjet, evo, recimo, sad kada je toliko prijepora oko obrazovne reforme?
Nikada nitko. Ništa.

Onda vas evo ja pitam – što vas smeta i što biste savjetovali?
Ja sam protiv toga da svi imaju ili moraju imati prosjek ocjena 5.0. Za sve nas i za ovu državu tih je silnih 5.0 – sramota. Kada sam išao u školu, bilo nas je 44 u razredu i bila su samo tri-četiri odlikaša, bilo je vrlo dobrih, dobrih jako puno, bilo je i dovoljnih, išlo se i na popravak i padalo se razred. I ti su profesori za nas tada bili gospoda. Iako smo ih morali zvati drugovi, mi smo im govorili i “gospodin profesor” jer su to bili ljudi koji su nas učili, trudili se, imali su nas pravo pitati, ali i kažnjavati i izbaciti iz razreda. Evo, sat-dva prije nego što smo se vi i ja našli bio sam na Rebru i obratila mi se jedna učiteljica koja mi je najprije čestitala na Večernjakovoj ruži, a onda mi je rekla: “Gospodine Kušec, meni nisu problem čak ni djeca koja ne znaju čitati, pisati. Problem mi postaju roditelji.” I znate što, to je istina. Roditelji dolaze u školu i rade neugodnosti učiteljima. Roditelji su učiteljima veća opasnost nego djeca. Umjesto da ih hvale i djecu uče da poštuju svoje učitelje i profesore, oni se postavljaju previše protiv profesora i djeca tada gube poštovanje prema njima. Meni je tih naših učitelja žao. Danas je pogubno i to što djeca nemaju uzore. Njima je uzor – bogatstvo, novac. O moj Bože, a gdje su ta zlatna vremena kada su nam kao djeci uzori bili naši atletičari, umjetnici... Ali, ne razumijem ni to da učitelji ne žele ići tamo gdje su potrebni. Zašto netko tko je upravo završio učiteljski fakultet ili postao profesor ne bi bio sretan da ode na selo, odmah dobije posao i radi ono za što se školovao. I da, djeca danas zaista ne znaju pisati, imaju grozan rukopis i pišu mahom velika slova, a djeca moraju učiti pisati jer se tako razvijaju i mozak i fina motorika ruke. I još nešto, ja sam za kute, ne zato da se djeca ne razlikuju, već da se razvija ponos na pripadnost razredu i školi. Ljudi moji, dajte stvorite kod mladih osjećaj pripadnosti!

E sad, mnogi nam mladi odlaze iz Hrvatske...
To je sramota za ovu zemlju. Nekada se odlazilo većinom iz političkih razloga, a sad se odlazi iz ekonomskih. U ono doba je sve socijalno bilo bolje riješeno, ljudi su bili jednaki. Znate, nije pravda ako se onoga tko je meni ili vama ukrao novčanik odmah strpa u zatvoru, a onaj tko je ukrao milijune, naše milijune, zatvora i ne vidi. A mnogo toga je naše, jer i vi i ja izdvajamo dio svog novca u to – naše. I voda je naša, i Plitvice su naše, i more je naše. Htjeli bi neki i sve to privatizirati. Pa za Boga miloga, kamo smo to došli?!

Zašto vam je nadimak – Mlaj?
Zbog djece koju sam čuvao. Imam brata Ferdu, koji je 18 godina stariji od mene, sestru Stanku, koja je 16 godina starija, pa je Nada 14 godina starija od mene i onda sam, nakon smrti još jedne sestre koja je umrla kao djevojčica, došao ja. Moje su sestre tada bile presretne jer su dobile lutku pa su me trpale u neka sklepana kolica i vozile, a poslije, kada bi išle na spoj s dečkom, onda bih im rekao: “Ako mi ne kupiš bombon, tužit ću te mami da si se iza grma ljubila”. Sjećam se toga kao danas, počeo sam biti mali ucjenjivač ha, ha, ha. A kako mi je mama umrla rano, s 53 godine, tata i sestre su preuzele sve. E onda su se Stanka i Nada udale. I Stanka je stalno htjela curicu, no rodila je prvog dječaka. Onda je opet rodila dječaka. Pa je treći put rodila – što?

Dječaka?
E, nije.

Curicu?
E, nije. Dva dječaka! I Nada je dobila dijete, pa je i brat dobio troje djece, i na kraju je bilo osmero njihove djece koju sam morao čuvati. Kad bi se poredali, izgledali su kao stepenice.

Pa vi ste bili preteča muških “teta” u vrtiću?
Ha, ha, ha.. Ja sam bio “teta” u svom vrtu. Jer u to doba djeca se baš i nisu rado davala u vrtić, vrtići su bili opasni. Mislilo se da će se u tim “partizanskim“ vrtićima djecu odgajati za vojnike, tajne službe, partizane. Tako je bilo i s ovima mojima pa sam ih ja čuvao. To je grozno izgledalo. Dok sam jednog molio da siđe s grane, drugi je bježao na ulicu. Dok sam jednog lovio, druga dva su se potukla. Dok bih pak tu dvojicu rastavio, ovaj bi se prvi popišao u gaće. Onda jedan ide od cvijeta do cvijeta, i trga ih. Ja ga pitam: “Što radiš?”, a on kaže: “Oprašujem ih.” Eto, tako sam odrastao. I tako sam počeo pisati pjesme i priče da njih zabavim. To su sve bile pjesme o našim dogodovštinama. Pričao sam im i priče. Izmišljao sam ih, ali kada bi oni nakon tri dana tražili da im ponovim neku priču, ja sam, što ću, morao to učiniti, ali bi onda netko od njih uzviknuo: “Nije bilo tako. Neki dan si rekao da su bile tri vile, a ne pet.” A kako sam ja bedak tu priču prije tri dana izmislio, nisam se mogao sjećati svakog detalja. No kako djeca pamte baš sve, onda sam shvatio da priče koje izmislim moram početi zapisivati. Onda se malo umiješao i prijatelj mog brata, poslije književnik Milivoj Matošec, pa sam u Večernjaku počeo objavljivati pjesmice na dječjoj stranici. I bio sam jako ponosan na to. Tada sam Večernjak kupovao kao lud i sačuvao sve brojeve. Novine danas nemaju te dječje stranice.

Vi ste cijelu svoju karijeru javljali i promovirali – dobre vijesti.
Da, ma što god da sam radio, kakve god emisije, uvijek sam tražio – dobro. Pametne, lijepe primjere.

Napisali ste više od 30 knjiga.
Da, prije smo imali vrhunske književnike za djecu jer su postojali izdavači koji su objavljivali knjige mladih talentiranih ljudi. I moj “Plavi kaputić” bio je nekada lektira, a onda je izbačen. Kako sam dobio domovinu, tako sam izletio iz lektire. Boli me to malo. Ne tražim nijednu kunu, odričem se svega, no sve su moje knjige o onome što sam doživio i time sam djeci htio poručiti – potrudite se, sve možete, ne dajte se, budite svoji. A morate znati da iza bilo čega, iza bilo kakvog uspjeha, uvijek stoji – obitelj. I gdje nema obitelji, djeca ne napreduju jer s njima treba raditi, poštovati ih, podržavati. Roditelji moraju vjerovati u svoju djecu, vidjeti u čemu su ona najjača, najbolja. Kad sam bio dijete, iz matematike sam bio truba i profesor je bio sretan da barem odgovorim, no bio je svjestan da sam nadaren za nešto drugo. A moja je profesorica iz književnosti od mene tražila triput više jer je u meni prepoznala da mogu pisati. Hoću li pisati, to nije mogla znati. I kada sam prvu knjigu napisao, svojoj sam profesorici Jelić donio buket cvijeća i moju knjigu te joj kazao: “Profesorice, pola ove knjige je vaše, a pola je moje. Da me niste gnjavili, od mene nikada ništa.”

Djeca danas baš i ne vole čitati.
Eeee, tu je uloga roditelja važna. Znate, vidim da djeca u 1. i 2. razredu osnovne škole imaju bolje mobitele od mene. Ja takve kakve oni imaju mogu samo sanjati. Evo, ja sam i ovaj svoj koji funkcionira na dodir dobio od svoje unuke, inače imam onaj seljački, stari, koji, kada djeca vide, uzmu u ruke i pitaju zar je takvo što prije postajalo. Ta će nas tehnologija, pregaziti, pojesti. Mi danas imamo samo te proklete kratke SMS-ove, a nekada smo si pisali pisma, čestitke, izabirali koji ćemo motiv čestitke kome poslati, pa smo marke lizali jezikom i lijepili na te čestitke. Pa ne smijemo to zaboraviti.

Jeste li vi zapravo dijete od 80 godina?
Ne, ja nisam dijete, ali imam dijete u sebi i jako ga čuvam. To je jedna mala lijepa beštija, i čuvam je u sjećanju od svoje četvrte godine kada sam pao na stepenicama. Zamislite si jednu samoposlugu, e, to je u meni unutra. I kad nešto poželim to izvučem van. Kada, recimo, razgovaram s nekim 16-godišnjakom, onda ja iz sebe izvučem tog 16-godišnjaka i onda mu još malo dodam ono vrijeme koje je prošlo od onda do sada.

Najveća mudrost koju ste čuli?
Bilo je to ovako. Moja ekipa i ja snimamo na Velebitu. Obitelj, muž i žena. Imaju pet krava, ne znam koliko ovaca. Mala kućica, kuhinja, a u ostatku živi blago. U ekipi je nas pet-šest, i snimamo u toj maleckoj kuhinji, a kiša pada kao luda. Snimamo tri dana, svaki se dan k njima vraćamo vozeći se po Velebitu, ali nikako snimiti kako treba zbog te kiše. I sad se moj kolega već lud od tog čekanja sav uzvrpoljio, a starac, Ličanin, u svom kožunu sjedi na povišenom pragu, puši cigaretu koju je sam smotao, satima srče kavu iz šalice, u jednoj ruci drži štap i samo gleda van. I pita ga ovaj moj kolega iznervirano: “Barba, hoće li ova kiša ikada prestati?” Mi tajac. A starac polako povuče dim, trgne malo iz šalice i kaže: “Dosad je uvijek prestalo.” Isuse Bože, koja mudrost! Neće on reći – prestat će. Neće on svoj sud donijeti, nego samo – polako, otegnuto – “dosad je uvijek prestalo”. Koja je to mudrost! Ili naš povjesničar, arheolog i glagoljaš Branko Fučić koji je rekao: “Čovjek u autu brzo putuje, ali najviše vidi kada ide pješice.” To je čovjek kojem se klanjam.

Danas se puno govori i o pedofiliji. Mnogi se boje podragati djecu da se to ne bi krivo protumačilo.
Pazite, pa ja se danas djeci u školama više ne smijem ni približiti. Nekada su djeca visjela po meni, a i ja sam djetinjstvo proveo sjedeći na koljenima pola ljudi iz sela. Danas kada dođemo snimati u školu, moramo tražiti potpise roditelja za snimanje. Nekada sam objavljivao knjige u kojima su bili i crteži djece, a danas me roditelj može tužiti za taj crtež. Ja više s djecom ne surađujem, ni sa školama ne surađujem. Na žalost, pedofila ima, i na to se treba paziti i djecu se od takvih ljudi mora zaštititi, ali čini mi se da takve opasnosti na djecu najviše vrebaju preko interneta. Djeca su više od nas odraslih na internetu, bolje se s tim snalaze, i mogu otkriti i to, a to se širi baš preko takvih medija.

Do kada mislite raditi?
Dok me ovi s HRT-a ne potjeraju, dotle ću biti tamo.

Večernjakova ruža Spektakl u HNK: 'Moram priznati da mi je suza kanula' Večernjakova ruža VEČERNJAKOVA RUŽA Kušec otkrio kako su nastale dječje emisije, a Zdenka Kovačiček kome je posvetila pjesmu Večernjakova ruža Laureati Ovo su dobitnici Večernjakovih ruža!
HGK
HGK
Do ključnih poslovnih informacija u samo par klikova mišem

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar Ada
    Ada:

    Čovjek konačno dobije Večernjakovu ružu tek kad ga izbace iz lektire. Danas u lektiru ulaze pedofilski sadržaji, to je in, a nekakav "Plavi kaputić" ili "Volim te" Mladena Kušeca.

  • Hvala ti Bože jer nisamHDZovac:

    Hoće to drugovi. Prvo sve oko sebe zovu ustašama, a onda i jedni druge kad se međusobno uhvate za vratove.

  • pipnicar:

    Kad smješkom ili rečenicom izrazim empatiju nekom nepoznatom djetetu većinom je reakcija majke kao da sam 'ustaša' Kušec s hrvatske televizije ( bez batina) . Očito je nešto trulo u dražavi 'danskoj'.