Naslovnica Premium Kolumne

Ljevica nema više što za ponuditi ljudima

Nemisaonost i odbijanje moralne refleksije trajna su oznaka hrvatske ljevice. Parazitirala je na poricanju sadašnjosti i prizivanju slavne i tragično nestale prošlosti. Dugotrajan oporbeni život dodatno ju je utvrđivao u njezinu samodopadnom elitističkom stavu moralne posebnosti i uzvišenosti
01. listopada 2016. u 11:30 0 komentara 1117 prikaza
Ljevica
Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL

Jedna od stvari koja me uvijek čudila kod hrvatske ljevice jest njezino gotovo potpuno odsustvo refleksivnosti i svojevrsni dogmatizam, nesposobnost za promjenu. Ne mislim tu samo na trenutačne peripetije i ideološka lutanja SDP-a, kroz koja ta stranka prolazi nakon izbornog poraza.

Hrvatska je ljevica jednostavno nesposobna artikulirati vlastitu ideološku poziciju koja bi komunicirala s današnjim svijetom, nesposobna je iznjedriti kandidata koji bi imao za ponuditi nešto više od pukog pragmatizma i neautentičnosti.

Razlog tome svojevrsna je višedecenijska mentalna i moralna hibernacija hrvatske ljevice, odsustvo bilo kakvog rada na sebi i preispitivanja vlastitih postavki. Milanović ju je na svoj način pokušao trgnuti iz tog “dogmatskog drijemeža” i postaviti je na nove osnove, ali njegov poraz više svjedoči o snazi inercije na ljevici, nego o svijesti o nužnosti promjene. Sada, kada je i taj put potpuno zatvoren i proglašen stranputicom, samo se čeka pogrebnik koji će zabiti i posljednji čavao u njezin lijes.

Nakon pada komunizma i tijekom Domovinskog rata hrvatska je ljevica hibernirala, nije se mijenjala, nije se suočavala s vlastitim naslijeđem i preispitivala ga, a tu svoju hibernaciju i ideološku sklerozu pokušala je predstaviti kao dosljednost i moralni stav.

Parazitirala je na poricanju sadašnjosti i prizivanju slavne i tragično nestale prošlosti. Pokušala je stare dogme presuti u nove mješine i to prodavati okolo kao svježu robu. Naravno da to nitko nije htio kupovati, a dugotrajan oporbeni život samo ju je dodatno utvrđivao u njezinu samodopadnom elitističkom stavu moralne posebnosti i uzvišenosti.

Ubrzo je to postala ekskluzivistička politička filozofija za elite u doba demokracije. Narod je postao glup i desničarski zatucan, a oni prosvijećeni i moralno ispravni. Ljevica je, tako, pokušavajući sačuvati svoje naslijeđe u za nju nepovoljnim okolnostima, postala sve suprotno od onoga što je po svome određenju htjela biti – ezoteričan i elitistički svjetonazor uske grupe posvećenih i privilegiranih, a ne egalitaran demokratski bunt poniženih i uvrijeđenih koji traže svoja prava.

Demokracija se pokazala kobnim institucionalnim političkim okvirom za ljevicu, bar onu hrvatsku.

Cijena nesklonosti hrvatske ljevice moralnoj refleksiji i preispitivanju vlastitog naslijeđa jest, dakle, bijeg u ezoteriju i elitizam. Nesklonost mišljenju i samoispitivanju predstavlja se kao nekakav intelektualizam.

Odbijanje suočavanja s poraznim moralnim naslijeđem komunizma kao čvrst moralni stav. Sjećam se burnih reakcija koje je jedan moj tekst prije desetak godina izazvao kada sam pisao odgovornosti komunista za rat u bivšoj Jugoslaviji i nužnosti da se ljevica suoči s tim da je glavni protagonist tog rata bio notorni ljevičar, Slobodan Milošević.

Još i više, intelektualno i moralno pokriće za ratne podvige ponudili su mu, prije svega, intelektualci s ljevice, pripadnici nekadašnje Praksis grupe. Ako se već nisu htjeli suočiti sa zločinima jugoslavenskih komunista, morali su se suočiti s tim da je njihova intelektualna paradigma poslužila za ideološko opravdanje rata u Hrvatskoj i Bosni.

Tadašnja urednica pozvala me i rekla da su se telefoni usijali od prosvjeda sljedbenika ove filozofske škole, mahom njezina hrvatskog krila, a Mirko Kovač napisao je zezačku crticu o toj “aferi” u svom eseju “Tko se boji Marxa još?”

prosvjed ZVONIMIR DESPOT Hrvatskoj ne prijeti ustašluk, nego ljevičarski radikali Zoran Milanović Borislav Ristić SDP se mora osloboditi svog ‘ustaškog naslijeđa’ Nedavna podrška obitelji Bush, simbola američkog neokonzervativizma, predsjedničkoj kandidaturi lijeve Hillary Clinton najbolje oslikava globalni kentaurski trend – ljevičarsku glavu na tjelesini desnice Borislav Ristić Na desnici je zabava, masama je dosta šminkera

Nemisaonost i odbijanje moralne refleksije trajna su oznaka hrvatske ljevice. Ljevica je na svjetsku scenu stupila u znaku moralnog protivljenja ratu. Okolnost da su boljševici, nakon preuzimanja vlasti u Rusiji, svojevoljno istupili iz rata, doživljena je kao moralno otkrivenje. Mase su, fizički i moralno uništene dugotrajnim i besmislenim ratom, gledale na ruske revolucionare kao na znak da um još nije napustio svijet.

Komunizam je time sebi priskrbio moralnu aureolu, koju nisu mogli zasjeniti ni politički despotizam, ni glad, ni ekonomsko uništavanje koje je on donio. I kada je pao, pao je iz moralnih razloga – kada su do svijesti ljudi došli zločini gulaga, usporedivi s onima holokausta, koji se ni na koji način nisu mogli moralno opravdati.

Svojom nesposobnošću da se odredi prema “genocidnoj ljevici”, da posudim izraz Teofila Pančića, današnja hrvatska ljevica u najvećoj je mjeri zaslužila podijeliti sudbinu svojih ideoloških prethodnika. Ljevica nema više što za ponuditi ljudima.

Ekonomiji i političkoj kulturi nikad nisu bili vični niti je to bila bit njihova svjetonazora, a od moralnih izazova pobjegli su u eskapizam. Njihovo je mjesto na smetlištu povijesti osigurano.

>> Raspudić: Ljevica još 10-ak godina neće 'doći ni blizu vlasti'

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.