Poželjna reportaža o Mostaru, hercegovačkom biseru koji ukrašava smaragdna Neretva, stjecištu kultura i civilizacija, gradu koji je rat, nakon Vukovara i Srebrenice, najviše poharao, kao i njegove ljude, sadržavala bi stereotip o podjelama i nezaliječenim ranama sukoba između Hrvata i Bošnjaka, neodržavanju izbora već osam godina, brojnim strahovima i paralelizmima.
Čini se laganim novinarskim poslom potvrditi ustaljenu priču, a za to povoda i priča ima na desetke. Upravo svježe obojena velika šahovnica koja se ističe na Planinici iznad grada, koju su iscrtali Hrvati, najveći broj Bošnjaka doživio je kao provokaciju, ali je odmah u mostarskome stilu počela kružiti pošalica da se više pred Uskrs u Mostaru ne boje jaja, nego brda.
Najlakše je bilo napisati priču o dva grada i o tome kako su nedavno vandali razbili ploču s natpisom “Don’t forget 1993”, koja pak podsjeća na rušenje Staroga mosta u ratu, najljepšeg spomenika jednoga vremena i kulture koji je zbog svoje ljepote i jedinstvene poruke bio uvršten na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Kako su ovdje svjetla medijske pozornice rezervirana za “crnjake”, tako je i prijedlog najvažnije bošnjačke političke Stranke demokratske akcije, koja ima znatnu oporbu, o crtanju novih granica i podjeli grada na dvije općine po nekadašnjoj ratnoj crti razdvajanja izazvao oštre polemike.
“Roba” za stereotipni tekst o gradu-slučaju, kako se Mostar često nastoji politički okarakterizirati izvan grada iz drugih političkih motiva naprosto se nudi na svakom koraku – čak i u sportu. Dva najvažnija nogometna kluba – Zrinjski i Velež – također prate ratnu crtu podjele, no danas je razlika u tome što je Zrinjski najbolja ekipa i na čelu je ljestvice Premijer lige BiH, a Velež ispada iz te lige. Čak i poruke navijača Veleža Red Army, koji Zrinjski nazivaju ‘Svinjski’, a Ultrasi iz Zrinjskog uzvraćaju da: “sve laste lete prema jugu, samo Velež u ligu drugu” svjedoče o kakofonom “skladu” u Mostaru.
Ova reportaža mogla je započeti i s ruba – prizorima s gradskoga groblja koje je pak “jedna strana” privatizirala pa otima grobna mjesta drugoj konfesiji ili pak o postojanju pet komunalnih poduzeća, zbog čega je grad prljav i zapušten. Istina je i da je većinski hrvatski zapadni dio Mostara, a istočni većinski bošnjački. No istina je i kako je Mostar jedini grad u BiH koji je zadržao, što zbog ratnih okolnosti, koliko god to apsurdno zvučalo, prijeratnu multietničnost, što nije slučaj ni s glavnim gradom Sarajevom, a kamoli bilo kojom drugom sredinom u BiH.
Obnova hrama
Takva priča ili priče o Mostaru zasigurno ne bi bile kandidat za Pulitzera, ali bi vjerojatno dobile stereotipnu ocjenu dobar. Ništa ne bi bilo lažno ili krivo napisano, ali bi bilo tek malen dio istine o Mostaru i životu ljudi ovdje koji grade svoje odnose i svjetove mimo priča o incidentima i podjelama. Ta priča ovdje, čini se, pobjeđuje.
Branislav Rajković đakon je Srpske pravoslavne crkve, jedan od malobrojnih Srba koji su se vratili u grad na Neretvi. Njegova je životna priča – za film. Kao je imao deset godina, u lipnju 1992. godine, “osloboditelji” – pripadnici tada zajedničkih hrvatsko-bošnjačkih oružanih formacija – ubili su njegova oca i majku gotovo na kućnom pragu. Najprije su uhitili majku te njome ucjenjivali i dozivali oca da dođe, a onda ih surovo oboje ustrijelili. Branislav je kao siroče završio u Vojvodini, završio Bogoslovni fakultet, pronašao djevojku, buduću suprugu, i vratio se na “mjesto zločina”. No, on kaže da je, unatoč svemu, 20 godina sanjao povratak u rodni grad iako je ovdje pripadnik najmalobrojnije srpske zajednice koja, nevidljivo poput paukove mreže, ujedinjuje grad.
– Ja sam vrlo subjektivan kada je Mostar posrijedi jer ga mnogo volim. Bez obzira na to što sam imao mnoga loša iskustva na ovome prostoru, ja sam 20 godina živio da se vratim u Mostar. Ja sam optimist i zato sam tu – u Mostaru. Kamo sreće da je Mostar ukrašen kršćanskim vrlinama kao što to pokazuje znameniti križ na Humu. Kamo sreće da se u Mostaru pojavljuju vrline islama kao što se čuju ezani s mostarskih džamija u svoj ljepoti arapskoga jezika i kamo sreće da se ta čvrstina pravoslavlja pokazuje kao što je, recimo, čvrst kamen na sabornoj crkvi. Treba nam više tog bitnog, iskrenog odnosa – kazuje nam Branislav, koji nas je ugostio u uredu Srpske pravoslavne crkve u Mostaru s kojega se pruža veličanstven pogled na grad, ali i na saborni hram Svete Trojice, koja su također “osloboditelji” uništili eksplozivom 1992.
Radovi na obnovi iznimno sporo teku, kao i proces zacjeljenja rana u Mostaru, ali se nadaju da će biti dovršen 2019. za veliki jubilej. Njegova supruga radi u gotovo svim školama, i u bosanskom i u hrvatskom nastavnom programu predajući vjeronauk, i unatoč tome što govori ekavicom, kaže, nema nikakvih problema. No, srpska djeca ne mogu učiti materinski jezik, povijest u školama... Uostalom, to je preslika onoga što se događa Hrvatima i Bošnjacima tamo gdje su manjina. Srpski povratnici teško dobivaju i posao u institucijama. Branislav je uvjeren kako bi možda pravoslavci, među kojima Srbi čine većinu, mogli pomoći bržem spajanju potrganih veza, ponajprije između Hrvata i Bošnjaka.
Grad znanja
– Ne samo Srbi nego i bilo koja treća strana ima tu ulogu i potrebu pomirenja dviju strana koje su zapele u nesporazumima. Mislim da će u budućnosti imati još veću ulogu u tome smislu – kaže Branislav.
Nedavno su čak i studenti iz Hrvatske, a čak trećina ih studira na Sveučilištu u Mostaru, bili u posjetu srpskoj pravoslavnoj crkvi u Mostaru i slušali trosatno predavanje prof. dr. Mile Lasića u sklopu kolegija Interkulturalno razumijevanje na Filozofskom fakultetu.
– Ja učim studente da slabo znanje o drugoj i trećoj kulturi BiH, jer su pretežito, ali ne i isključivo studenti Hrvati, govori o slabome znanju o sebi. Mi ovakvim odnosom ne možemo nikamo dalje. Zajedno sa studentima sam imao trosatnu nastavu o pravoslavnoj duhovnosti u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Mostaru i tada sam ih pitao tko je od njih prvi put u pravoslavnoj bogomolji, a polovica je digla ruku. To je naša realnost u Mostaru. Nije ništa lošija nego drugdje, ali zasigurno nije dobra – kaže prof. Lasić i nastavlja:
– Mi koji ovdje živimo znamo da je Mostar i sveučilišni centar. Na oba javna sveučilišta imamo 23.500 studenata. Nekadašnju industriju, po čemu je Mostar bio poznat, zamijenila je industrija znanja. Ovaj je grad s mladim ljudima, glede i unatoč svemu, lijep – ističe Lasić. Po njemu, ističe, jedino politike ne valjaju jer se na obaziru na presude Ustavnoga suda BiH, zbog čega u gradu izbori nisu održani kao u drugim lokalnim sredinama 2012. godine.
– U gradu ne valjaju politike koje su isključive i koje se ne obaziru na odluke Ustavnoga suda ako im ne odgovaraju i koje ne shvaćaju da naduta, u prvom redu sarajevska politička igra, od Mostara pravi grad slučaj. On ima milijun problema, ali nije grad slučaj više nego što je to Sarajevo s Istočnim Sarajevom ili Tuzla, koja ne dopušta uspostaviti općinu s hrvatskom većinom premda bi tamo dvije mjesne zajednice rado imale djelić autonomije – objašnjava Lasić.
No nije slučaj profesora Lasića o prožimanju i upoznavanju kultura izoliran. Dapače. U mostarskim su bendovima članovi i Hrvati, Bošnjacima... spaja ih univerzalna glazba. Jedino su u BiH, a vjerojatno i šire, bivši pripadnici zaraćenog Hrvatskoga vijeća obrane i Armije BiH Robert Pehar i Saša Oručević glumili u hit predstavi Dragana Komadine “Ajmo na f(v)uka” te su se zagrljeni čak šalili i na račun rata i razaranja. Filip iz srednje Ekonomske škole i Mirsad iz Elektro škole, doduše svaki iz “svoga dijela” grada, upravo su sudjelovali na zajedničkom turniru Srednjih škola.
Obojica kažu kako su iskustva “upoznavanja” kolega iz drugog dijela grada bila dragocjena. Novinar Mirsad Behram, za kojega se tvrdi kako je najzaposleniji u gradu na Neretvi, a na unaprijed zakazani dogovor stiže biciklom, optimist je i ističe da među običnim svijetom nema nikakvih problema, nego među političarima.
– Meni smeta kao čovjeku da se 20 godina nakon rata živi i priča u kategorijama rata. Strah se zlorabi i koristi ga se da bi se dobivali izbori. Strah, ma što o tome mislili, koliko god bio iracionalan, ipak postoji i to ne treba ignorirati. Tu mali ljudi igraju važnu ulogu, možda najvažniju. Osim vjerskih razlika, bitne razlike između naroda ovdje nema. Sve društvene, kulturne, jezične posebnosti potječu iz vjerskih razlika. Ja osobno to ne vidim kao problem – kaže Behram, s kojim smo popili kavu u jednome od kafića Tabhane, koji gleda na Stari most, preko kojega su na, u Hercegovini već visoka 22 stupnja Celzijeva prelazile stotine turista. Behram ni u Mostaru, ali ni u BiH, s EU ne želi vidjeti granice. Želi biti dio EU.
– Mostar je previše kompaktan i malen grad da bi se dijelio. To je nemoguće. Ako se postigne ozbiljan dogovor u Mostaru i državi, mi smo na pragu EU. Onda ti u Vinjanima neće biti Schengen. Kako ne možemo zamisliti da ćemo sutra biti u EU i da će to srušiti sve granice! Ja na žalost, mislim da naše političke elite, ovdje na Balkanu, sanjaju smrt Europske unije kako bi se mogli vratiti u priče iz 90-ih – kaže Behram.
Mostar je u povijesti iznjedrio ljudske gromade poput sportaša Bake Sliškovića, Sule Repca, Kulje Vladića, pjesnika Aleksu Šantića, političare poput Džemala Bijedića, najljepše riječi napisao je Ivo Andrić opisujući ga kao grad svjetlosti... Gradonačelnici Mujaga Komadina na prijelazu iz Otomanskog Carstva, a Izet Brković u komunizmu dali su golem doprinos razvoju grada.
Život nema granica
U povijest će biti upisan i sadašnji gradonačelnik Ljubo Bešlić, koji je srušio sve rekorde jer je 12 godina na čelu Mostara, a posljednje četiri praktično jedini predstavlja vlast budući da izbori nisu održani 2012. kada je raspušten stari saziv Gradskoga vijeća. U šali se kaže kako jedino Ljubu Bešlića i Valentina Inzka, visokog međunarodnog predstavnika, nitko ne može smijeniti. U Mostaru je nemoguće donijeti važnije odluke jer za njih treba potvrda Gradskog vijeća, kojega sada nema i teško je očekivati da će se izbori održati i u listopadu ove godine jer dogovora dviju vodećih stranaka, HDZ-a i SDA, nema. Bešlić unatoč svemu Mostar ne doživljava kao grad-slučaj te odbija ideju da se danas u njemu dižu zidovi. – U životu se može, na žalost, svašta napraviti pa tako i podijeliti grad.
U povijesti smo mogli svjedočiti da su u srcu grada podizani zidovi, kao u Berlinu. No, postavlja se pitanje što se time dobilo. Larnaka na Cipru danas je podijeljen i nesretan grad. Ako se ne možemo naučiti na tako lošim primjerima, onda uistinu ne možemo razmišljati o budućnosti Mostara. Gradu Mostaru otvaraju se velike perspektive kada je riječ o razvoju turizma, poljoprivrede, gospodarstva i u pitanju je bogodano područje za razvoj. Ne želim ni pomišljati da Mostar bude podijeljeni grad – kaže Bešlić.
Na zgradi gradske uprave, u kojoj se nalazi, još su vidljivi tragovi incidenata kada je prije nekoliko godina spaljena. Uostalom, kao i uzduž središnje gradske prometnice Bulevara u kojoj se još nalaze zgrade nagorene i izranjavane projektilima u ratu, koji je formalno okončan prije 22 godine.
Iako se čini apsurdno, ali danas su te zgrade najsnažnija opomena Mostarcima o tome što rat donosi. Turistima su atrakcija pokraj kojih se često fotografiraju, kao i na Starom mostu, u čijim se okolnim dućanima mogu kupiti zamalo svi ratni rekviziti, ali i primjerice katolička brošura o Međugorju, što ponajbolje svjedoči da život u Mostaru i Hercegovini odavno nema nikakvih granica.
