Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Kako nas je promijenila godina u kojoj smo imali siječanj, veljaču i – koronu

Godina na izmaku sve je pomalo promijenila i pretvorila u cinike. Cinik je čovjek koji primjećuje kako nema istine u sustavu kojem smo izloženi. Suočeni s apsurdom tražimo “krivca” kako bismo pokušali svom jadu dati neki “smisao”
19. prosinca 2020. u 15:20 7 komentara 1058 prikaza
Zagreb: Građani sve više nose maske na otvorenom zbog sve većeg broja zaraženih
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Dvije i dvadeseta bliži se svome kraju, pa svi pravimo rekapitulacije onoga što nam se ove godine dogodilo, dok nestrpljivo čekamo čim prije je se konačno riješiti. Čini se kako nikad nije bilo lakše sažeti dojmove na kraju jedne godine, jer smo u kalendaru imali samo siječanj, veljaču i - koronu. Svijeta prije korone nitko se više i ne sjeća, a ostala nam je samo ova monotonija jednog te istog. Kao da smo čitav život odgodili za neka “bolja vremena”, a mi postali oni kojima se ništa ne događa.

COVID-19 Strašni podaci: U ovoj europskoj zemlji više od 10.000 štićenika domova izgubilo bitku s virusom

Kada se osvrnemo za sobom čitava ova godina na izmaku nam se čini kao nekakvo odgođeno trajanje, kao “život na kredit”, onih “dva tjedna” koja su “ključna”. Nešto što se uvodi kao izvanredna mjera, vremenom postaje ustaljeno pravilo. Tako smo prvo dobili maske pod izgovorom izbjegavanja karantene, pa nakon maski dolazi zatvaranje dok ne dobijemo cjepivo, da bismo na kraju saznali kako se ni nakon cjepiva život neće vratiti u “normalu”, dok ćemo maske morati nositi i dalje.

Stoga nije ni čudno da se svi pomalo osjećamo kao “kuhane žabe”, koje su prošle čitav proces adaptacije na “novo normalno”, a do to zapravo nismo ni primijetili. Dok mislimo kako nam se ništa ne događa, na kraju shvatimo kako nam se već sve dogodilo, pa nam jedino ostaje smijati se apsurdnoj situaciji u tom loncu u kojem smo se našli. Što drugo čovjek i može kad postane svjestan kako je počeo prihvaćati apsurde koji nam se serviraju kao bjelodanosti, jednako kao što prihvaća da je more plavo ili trava zelena?

No, kako mi je ovo zadnja kolumna u ovoj godini, nemam namjeru na svu tu “svjetsku muku”, koja nas je snašla, još dodavati svoju žuč, već samo želim nešto reći o tome kako nas je godina na izmaku sve pomalo promijenila i pretvorila u cinike. Cinik je čovjek koji primjećuje kako nema istine u sustavu kojem smo izloženi i svoju ogorčenost pokušava iskaliti na drugome koga doživljava kao nekoga tko profitira na muci koja ga je snašla. Suočeni s apsurdom tražimo “krivca” kako bismo pokušali svom jadu dati neki “smisao”.

Nenad Ban PANDEMIJA KORONAVIRUSA Znanstvenik Ban o novim mjerama: Mogu polučiti rezultat ali samo pod jednim uvjetom

To svatko od nas može prepoznati u sebi, ali i svuda oko sebe, a najviše na društvenim mrežama, koje su nam trenutno postale jedini “ventil” kroz koji možemo ispuhati svoje nezadovoljstvo. Nekad to može biti relativno ljekovito i prilično bezbolno, kao kad za metu svoje ljutnje uzmemo političare ili neku javnu osobu. Oni malo stariji među nama vjerojatno se sjećaju kako je u vrijeme komunizma cvjetala specifična vrsta humora, kao obrana od gluposti i apsurda tog sustava. To je često bio jedini način da čovjek u takvom sustavu sačuva malo zdravog razuma.

Ali, nažalost, sve je češći slučaj kada to “ventiliranje” dobija vid osobnih obračuna i “prozivki” među prijateljima i poznanicima, a nerijetko i pravih hajki i javnog linča zbog nečijeg iznesenog mišljenja. To govori samo o tome kako smo kao društvo već “načeti” i na rubu pucanja. Jedno od glavnih obilježja totalitarnog sustava - a neke mjere koje sada imamo sadrže elemente totalitarne kontrole - nije nestanak javne sfere društva, već raspad njegove privatne sfere, osobnih veza među ljudima. Kundera je, recimo, kao i drugi disidentski pisci, o tome pisao.

Svi mi smo zaokupljeni velikim stvarima u životu i želimo rješavati velike probleme, ali pritom uvijek nekako zanemarimo one “male stvari” koje život znače. Često je, u stvari, ta naša zaokupljenost “svjetskim problemima” samo cinični izgovor za odlaganje i nerješavanje onih problema koji su nam pri ruci. Put do rješenja uvijek je ispunjen s puno malih koraka. Čak je i Nietzsche, kao veliki megaloman, koji je i sam bio zarobljenik apsurda, znao uzviknuti: “Kako je bogata zemlja sitnim, malim, savršenim stvarima, onim što nam je nadohvat ruke!”

U šibenskoj bolnici sve više zaraženih koronavirusom KORONAVIRUS U HRVATSKOJ U Zagrebu 484 novooboljelih, sedam osoba preminulo u Osječko-baranjskoj županiji

Cinizam je negacija nade. Pesimist koji viče “kraj je blizu”, samo je prikriveni optimist. On vjeruje kako će njegova muka uskoro doći kraju. Cinik je onaj koji za svoju muku traži velika rješenja, ali na kraju nalazi samo izgovore. A rješenje ponekad može biti u sasvim običnim stvarima. Ako za tren skinemo obrazinu cinizma, koju smo na sebe navukli kao oklop, i na te obične “male, savršene stvari” pogledamo otvorena srca, ta promjena bi nas mogla otvoriti za svijet koji je sačuvao smisao. Tada bismo, unatoč okolnostima, konačno mogli postati oni kojima se nešto događa.

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

 

iz školskih dana
Možete li prepoznati koji se poznati Hrvat nalazi na fotografiji iz 1978.?
UHVATI BIORITAM
Koji kronotip posjedujete? Upoznajte se s ovim unutarnjim satom koji trebate slušati
  • Labure:

    Kratko i briljantno, hvala. Sami se prepoznajemo u ulozi onih koji "bistre" globalne teme, a zanemarujemo one osobne, svakodnevne. Nastavi niz: januar, februar, grip, kovid, cinik/ciničica... ;-)

  • SimITam:

    A tako je to kad je čovjek nečim zarobljen. Bavi se tuđim stvarima jer više nema svojih.

  • Jania:

    Fantastičan osvrt. Ristićeva razmišljanja pomažu u traganju za istinom i smislom usred nametnutih laži. Najkvalitetniji kolumnist na VL-u.