Andreju Plenkoviću nije lako. S jedne strane, čim je rekao da će se kandidirati, automatski je i postao predsjednik HDZ-a, bez ijednog protukandidata, što dovoljno govori o stanju u stranci, koja u zadnje vrijeme bira čelnika po principu – jedan član, jedan glas, jedan kandidat. Dvojica kandidata na izborima su izgleda za njih previše, kažu da to narušava jedinstvo. Potencijalni pretendenti na mjesto predsjednika stranke odustajali su jedan za drugim, bilo opravdavajući to potrebom jedinstva stranke, jer bi dva ili tri kandidata valjda značilo anarhiju, ili time da su nakon razgovora s Plenkovićem doživjeli prosvjetljenje i shvatili da imaju potpuno ista stajališta. Fascinantno je to da samo nekoliko tjedana nakon što su aklamacijom izabrali Karamarka sada odjednom svi uviđaju da su zapravo cijeloga života plenksisti, i cijene uglađenost, centar i EU, a da je karamarksizam bio samo prolazna faza.
Plenkoviću nije lako jer će zasjesti na čelo ekipe koja je počinila političko samoubojstvo slijepo slijedeći bivšeg šefa koji je srušio vlastitu Vladu, a onda ispao šonjo kad se pokazalo da mu računica nije bila dobra. Karamboliranu stranku, koja pušta na sve strane, treba u dva mjeseca staviti u funkciju, popraviti koliko je moguće, lakirati i ući u izbornu utrku.
Čemu se mogu nadati na izborima? Apsolutni potop HDZ-a još uvijek nije moguć. Manje od onoga što su dobili pod Jadrankom Kosor ne mogu dobiti, sve dok nemaju pravu alternativu, a s obzirom na to da Most bježi od profiliranja i krije svoje demokršćanske temelje kao zmija noge, HDZ će dobiti glasove svoje dosadašnje čvrste biračke jezgre. Osim onih koji su interesno vezani uz stranku, u nju spada i onaj segment političkih Hrvata koji će, bez obzira na to što HDZ radio i koliko god puta ih izdao, uvijek glasovati za njih. I da sutra Milorad Pupovac dođe na čelo HDZ-a, oni će opet zaokružiti prvu ljubav.
Mogli su oni donositi ultraliberalne zakone, prepuštati medije ljevici, krasti, padati kao babuni na Ini, loviti generale, nema grijeha dovoljno velikog da taj sloj birača ne glasa za njih. Taj je fenomen još fascinantniji u “dijaspori”. U konzulatu u Mostaru vječni će graničari opet na kiši čekati da zaokruže HDZ i nakon što npr. taj HDZ gura bošnjačkog lobista Ivu Banca, koji Hrvatima u BiH godinama radi o glavi, pod stare dane za veleposlanika u Washington.
Sljedeći krug čine povremeno razočarani HDZ-ovi birači, u kojima se, unatoč svemu, svako malo probudi nada. Ovi su uvjereni da je HDZ u osnovi dobar, ali ga uvijek otmu neki loši momci ili djevojka. Vjeruju da u stranci na srednjoj razini ima dovoljno “zdravog tkiva” da se, uz dobro vodstvo, stranka može regenerirati i početi doista kvalitetno artikulirati i zastupati vrijednosti koje joj stoje u Statutu. Imam dojam da su se takvi svojedobno iskreno oduševljavali Sanaderom pa, kad su ga pokopali u srcu i nakon faze žalovanja, zavoljeli Jadranku Kosor, pa nakon što su izvidali rane od poraza, zacopali se u “našeg Tomu” jer je digao stranku i doveo je do pobjede na sto izbora, a sada vjeruju da će s Plenkovićem konačno to biti to.
Plenkoviću je stvar otežana činjenicom da nema protukandidata, i da mora voditi organizaciju u kojoj ispada da dvjesto tisuća članova uvijek misle isto, iako danas smatraju potpuno drukčije od onoga što su svi mislili prije dva mjeseca.
Mora se što prije obračunati s vodstvom stranke, kod kojeg je nakon Karamarkova fijaska konačno prevladao uvid da ih sve skupa čeka potop, pa su primili sugestiju da ih trenutačno samo Plenković može primaknuti vlasti, ako ne na rujanskim, onda na sljedećim izborima koji opet vrlo lako mogu biti prijevremeni. Situacija im je paradoksalna – spremni su učiniti sve da bi bili na vrhu pobjedničkog HDZ-a, ali HDZ s njima u vrhu ne može biti pobjednički. Trebaju li Plenkoviću likovi koji su do kraja šutke stajali uz pogubljenog Karamarka, ili davali potpise za rušenje Oreškovićeve vlade koju su sami formirali vjerujući u neko čudesno preslagivanje?
U predizbornoj trgovini trenutačno je najzanimljivija situacija oko HSS-a. Eventualno pretrčavanje SDP-u može dovesti do raskola u stranci jer je nezamislivo da u istoj ekipi budu Marijana Petir i partijske dženderuše. HSLS se pritajio i očito će s izborom strane čekati do samoga kraja. HSP AS je u problemima, jer Plenkoviću može biti samo balast. Ako zadrži Hasanbegovića dovoljno vidljivo u vrhu stranke, u koaliciji mu ne trebaju pravaši.
Most je sada na prekretnici. Ili će se u novim okolnostima, nakon velikog uspjeha na prošlim izborima, pročišćenja od otpadnika i stjecanja iskustva kroz pregovore i kratku vlast, početi profilirati kao demokršćanska stranka, ili će nastaviti s pričom – ideologija nije važna, mi nismo ni lijevo ni desno, misleći da će time zavarati ljevici sklone prosvjedne birače, što se čini iluzornim. Nakon odluke da formiraju vlast s HDZ-om, mostovci mogu zaboraviti na lijeve protestne glasove. Furka na “poštenje” i “reforme” taj sloj birača vjerojatno je prošla i sada će se – ili loviti na “pamet” pa glasovati za stranku koja već samim imenom laska njihovu izboru, ili za lijevu antimilanovićevštinu pa dati glas nekoj od opcija formiranih od otpadnika od SDP-a, ili za Živi zid, ako ih presudno motivira vjera da zahvaljujući Sinčiću i Pernaru neće morati vraćati kredite, naravno, ako se razjasni raskolnička kvadratura kruga Živog zida, tj. je li pravi pečat okrugao ili četvrtast.
Most više ne može igrati samo na kartu negacije postojeće oligarhije. Nije dovoljno reći “mi smo ne-HDZ i ne-SDP” da bi se i ubuduće dobivali glasovi, već se trebaju početi i pozitivno određivati. Što hoće, za što se zalažu, koje programe i ljude nude? Izborni rezultat bitno će im ovisiti i o tome hoće li na svoju stranu dobiti Tihomira Oreškovića, koji je iz cijele trakavice oko Vlade izašao čist, i sa simpatijama većeg dijela javnosti. S njim bi u timu Most, za razliku od dosadašnjih kontradikcija i lutanja od libertarijanaca do starih socijalističkih ekonomista, konačno dobio ozbiljan gospodarski program. Ako se ne bude kadrovski pojačavao i politički profilirao, Most će vjerojatno ostvariti nešto slabiji rezultat nego na prošlim izborima, ali može opet doći u poziciju da bude jezičac na vagi za formiranje vlasti. U tom slučaju gledat ćemo reprizu pregovora i natezanja od prošle jeseni. Lako je zamislio da, nakon što u pregovorima izmuče Milanovića i stvar propadne, mostovci nastave gnjaviti i Plenkovića, da bi na kraju natjerali HDZ i SDP u veliku koaliciju. Onda ostaje vakuum na političkoj sceni, a s obzirom na to da su svi u velikoj koaliciji, jedina ozbiljna oporba velikoj koaliciji ostaje Most. Time bi mogli ubiti dvije muhe jednim udarcem i na sljedećim izborima, uz kadrovsko ekipiranje, boriti se ozbiljno za vlast.
To bi bio idealan scenarij za Most, no na tom su putu, više od tog za njih velebnog ishoda, vjerojatniji drugi scenariji. Prevelika razlika u broju osvojenih mandata između SDP-a i HDZ-a i slabiji izborni rezultat Mosta mogu dovesti do toga da Milanović nakon rujanskih izbora ipak uspije formirati vlast bez njih. Ako se ne mogne bez Mosta ili velike koalicije, možda taktikom iscrpljujućih pregovora mostovci ipak ne gurnu SDP i HDZ u zagrljaj, već izazovu nove izbore, što bi bilo pogubno za Most. Ako vide da nema ništa od velike koalicije, Mostu bi onda ipak bilo bolje formirati vlast, ili s relativnim pobjednikom Milanovićem, što je teže zamislivo, ili s Plenkovićevim HDZ-om, što je vjerojatnije, pogotovo ako uz Most bude Orešković.
U tom slučaju čak je zamisliva i situacija da Orešković opet bude premijer, čime Plenković nema što izgubiti. Ostaje mu priča – preuzeo sam stranku u raspadu nakon Karamarkova političkog samoubojstva, ostvarili smo solidan rezultat, nismo previše zaostali za SDP-om i sada smo u poziciji da s Mostom opet formiramo vlast na zdravijim osnovama. To bi bio kontinuitet Oreškovićeve vlade, a Plenkoviću prilika da kvalitetno ekipira Vladu sebi bliskim ljudima, dođe do daha i iskoristi vrijeme da potpuno preuzme konce kontrole u stranci.
Najluđe u cijeloj priči jest što još uvijek postoji teorijska mogućnost da se isti taj scenarij ostvari i bez izbora, tj. da dekaramarkizirani HDZ i Most s partnerima do 15. srpnja skupe većinu i dobiju mandat od predsjednice za sastav nove stare vlade. U svakom slučaju, počelo je politički zanimljivo ljeto.
ovo sa jednim kandidatom nema smisla...stvarno je skojevski vise od samih kmera.