SDP je za sve njegove glasače prežaljena stranka. To je metafora političke opozicije koja čak ni lagodnu busiju kritičara anemične i hipokrizijske vlade nije kadra uživati ni onda kad joj ova sama otvara bokove. SDP je previše preplašen unutarnjom tranzicijom liderstva da bi mogao povesti ozbiljnu raspravu nad više nego predvidivom sudbinom države. Stranka šablone, fraza i kandidata čija specifična politička težina teško da može prebaciti radijus od pola kilometra oko dva zagrebačka trga gdje se esdepeovci okupljaju u najvećem broju; Iblerova i Markova trga. Proštenje koje u njezinim redovima traje i traje, ta navodna svađa oko lokalnih izbora i zagrebačke situacije, maturskim rječnikom rečeno ispit je zrelosti iz niže razine nemaštovitog predmeta matematike, rješavanje razlomaka ambicija/član, pljenidba Zagreba i Holdinga koji su daleko od osvajanja Zagreba približno toliko koliko je Milanović blizu ponovnog povratka u politiku. Bernardiću će tako ogorčeni protivnici zamjeriti neuspjeh u pregovaranjima za broj mjesta na listama za zagrebačke mjesne odbore, ali mu ni riječ nitko od njih neće reći na strateške blamaže kojima ih je proteklog tjedna počastio. U jednom javnom nastupu šef SDP-a tako se pohvalio da je u nekim stvarima bliži političkom centru i to u tome da je on hrvatski patriot, da voli vidjeti hrvatski grb, himnu... Obeščastivši time stranku na čije je čelo došao gotovo slučajno, kako je priznao skrušeno pritom pogledavši prema “nebu”, vratio ju je, zajedno s cijelom ljevicom, na pozicije ne anacionalne, nego kontranacionalne pozicije, prepuštajući desnici i klerikalnim jurišnicima poziciju domoljubnih arbitara na isto onako benevoletno glup način kako je Pavelić Talijanima prepustio Dalmaciju. Stav da je ljevica još uvijek isto što i Jugoslavija čini se Bernardiću prilično normalan, jer svaki njegov mali izlet u domoljublje znači odlazak u politički centar u šoping, da ne kažem u šoping-CENTAR.
Ako samim socijaldemokratima nemoguće zvuči činjenica da ljevičar istodobno može biti hrvatski domoljub, onda politička scena u ovoj državi izgleda točno onako kako i mora izgledati; nakon već pomalo zaboravljeno disleksičnog Oreškovića došao je disgrafični Plenković, a na svoju priliku čeka i disfunkcionalni Bernardić. Hrvatska je država neupotrebljiva, a da bi dobila bilo kakav smisao, makar i običan alibi postojanju, društvu treba potpuna rekonstrukcija. Sve ovo što sada postoji i kako je postavljeno treba srušiti do temelja, onako kako je i Židov Ješua navalio na hramove i svetinje, a u stvari legla korupcije, jeftinog i podlog zakonodavstva i legitimiteta političkog kriminala. Sitnim korekcijama ništa se neće moći učiniti, s obzirom na to da je besmisleno mijenjati otiske kad se treba udariti na matricu. Narodno, a ne nacionalno liderstvo treba preuzeti ljevica, beskompromisno, hrabro i pošteno. Politička desnica ili domoljubni centar, kako im tepa Bernardić, sav je svoj potencijal zaključila mirnom reintegracijom Podunavlja. To ni u kojem slučaju ne znači da ga je jedino ona mogla provesti, već je tim događajem ona izgubila operativni smisao i sve nakon toga opasno je geganje unutar totalitarne retorike koja osim destrukcije ne pronalazi izlaz iz društvenog konflikta isključivo zato što ga sama stvara da bi si napisala smisao. Hraniti političku zvijer unutar samoobmanjujućeg Faradayeva kaveza i to uvijek istim komadima rastrganih lešina ulovljenih “neprijatelja” nije državna politika, ali postaje politika ove države. Pomanjkanje intelektualne supstance desnica je riješila bijegom pod oltar čime je iskrena vjera postala talac politike, a klerikalizam sudionik u udruženom zločinu držanja naroda na kratkom lancu poslušnosti. Ljevica pak intelektualnu insuficijenciju ne da nije uspjela riješiti do danas, nego se ona i produbljuje, ostavljajući misao o slobodi i progresu potpuno nezaštićenu od zloupotreba, omalovažavanja i dokidanja. Hrvatska intelektualna ljevica samu je sebe zatvorila u duhovni Kerestinec, ali u njemu danas nitko se ne usudi, čak ni virtualno napisati „Živjela sovjetska Hrvatska“. A ako želimo da Hrvatska nastavi postojati, moramo se zapitati je li bivša SR Hrvatska imala više sadržaja državnog suvereniteta od države danas? Je li drug „Svileni“ iz ‘70-ih imao više političke snage od gospona „Svilenog“ i gospođe „Mider“ iz 2017.? Do sada je na samozvanoj desnici jedini Sanader shvatio da u promjeni matrice treba tražiti izlaz, a Milanović od samoproglašenih ljevičara jedini imao hrabrosti pokazati zapjenjenom ustašluku vlastita domoljubna muda. Sve ostalo bilo je previše za slab želudac, a premalo za ozbiljno društvo. Da bi Hrvatska uopće mogla računati na bilo kakvu budućnost, sadašnja Hrvatska mora biti srušena. Neka se provodi pravda pa makar propao svijet, izreka je koja nedvosmisleno govori da do pravednog društva i do društva pravde ne smije biti kompromisa. Zato je Bernardićevo domoljublje u centru u stvari običan epicentar političke bedastoće i osobne skučenosti, i nimalo skromna najava da ćemo u vrhu politike dobiti još jednog doktora koji će i državu i društvo činiti bolesnijim nego što priliči čak o ovakvoj Hrvatskoj strukturiranoj kao zdravstvenoj ustanovi poluzatvorenog tipa. No, što nam sve to vrijedi kad ionako „dijagnoza još ne znači i ozdravljenje“.
> > SDP-ovci pred europskom povjerenicom napustili zajedničku sjednicu: 'Ovo je neprimjereno!
