Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 74
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
28.06.2015. u 07:58

Vijest o postavljanju Kirila Petrenka na čelo najboljeg njemačkog orkestra objavljena je baš 22. lipnja, što u Berlinu ne može biti slučajno

Bila je to, sama po sebi, velika i važna vijest koju je glazbenički svijet čekao kao što se čeka bijeli dim iznad Sikstinske kapele. Berlinski filharmoničari izabrali su novog šefa-dirigenta koji će 2018. godine naslijediti Engleza Simona Rattlea. Vijest je objavljena prošlog ponedjeljka u predvorju Filharmonije (Philharmonie), kako se zove koncertna dvorana i zgrada izgrađena da bude dom orkestru Berlinskih filharmoničara (Berliner Philharmoniker).

Po čemu je taj orkestar tako izuzetan i važan? Po tome što su već više od jednog stoljeća jedan od najboljih europskih i svjetskih simfonijskih orkestara. To je kolektiv sastavljen od vrhunskih individualaca i solista koji su profesionalno i umjetnički udruženi oko zajedničkog cilja: sviranja glazbe koja predstavlja jedan od najkompleksnijih, najblistavijih i najuzvišenijih izraza ljudskog intelekta i duha.

U velikoj njemačkoj kulturi Berlinski su filharmoničari jedan od krunskih dragulja. Kada Njemačka banka (Deutsche Bank) ovu glazbenu instituciju obasipa milijunima sponzorskih eura, ona ne udjeljuje milostinju sirotim glazbenicima, nego sebi priskrbljuje prestiž i sićušnu ulogu u kulturnoj povijesti koju Berlinski filharmoničari predstavljaju i stvaraju.

Nacionalna slava i sramota

Njihova priča počela je 1882. godine pobunom. Pedesetak glazbenika jednog orkestra okrenulo je leđa dirigentu za kojeg su smatrali da ih izrabljuje preko granica ljudskog i umjetničkog dostojanstva. Legenda kaže da su izgubili strpljenje kada ih je na putovanje vlakom u Varšavu odlučio poslati u vagonu četvrtog razreda. Osnovali su vlastiti orkestar kojem su sami birali menadžera i dirigenta. Prvi je bio Ludwig von Brenner, a već 1887. godine vodstvo preuzima Hans von Büllow, jedan od prvih glazbenika koji je svjetsku slavu postigao upravo kao dirigent. Orkestar je utemeljen kao glazbenička samoupravljačka republika, a doći na njihovo čelo u dirigentskom svijetu znači postati kralj. Büllowa je 1895. naslijedio veliki Arthur Nikisch, a u međuvremenu su, uz ostale, s orkestrom nastupali Johannes Brahms, Edvard Grieg, Richard Strauss i Gustav Mahler.

Nakon Nikischa, 1923. počinje era Wilhelma Furtwänglera. Slavna i mračna. Berlinski filharmoničari znaju nositi i slavu i sramotu svog naroda. Da bi svoju povijest još bolje razumjeli i da bi je novom naraštaju prenijeli kao opomenu, Berlinski su filharmoničari prije deset godina sami naručili veliko istraživanje o ulozi svoje institucije u nacizmu. Rezultati su predstavljeni velikom izložbom te objavljeni kao velika knjiga i dokumentarni film pod naslovom “Orkestar Reicha”.

Furtwängler se 1945. sklonio u Švicarsku, ali već 26. svibnja 1945. Berlinski su filharmoničari usred porušene zemlje i Berlina svirali skladbe Mendelssohna, Mozarta i - Čajkovskog. Novi šef-dirigent postao je Leo Borchard. Za Nijemca rođenog 1899. u Rusiji, čija se obitelj nakon Revolucije vratila u Njemačku, to je bila velika zadovoljština. Prvi dirigentski nastup s Berlinskim filharmoničarima imao je u siječnju 1933. godine, a nacistička mu je vlast već 1935. zabranila nastupanje kao politički nepodobnom. Za vrijeme rata bio je jedan od malobrojnih aktivista unutarnjemačkog civilnog pokreta otpora Hitleru.

Orkestar je očito bio vrlo tražen jer je Borchard u tri mjeseca dirigirao čak 22 puta, sve do 27. kolovoza 1945. kada je, dok su ga vozili kući s koncerta, poginuo u glupoj pucnjavi na jednom od brojnih kontrolnih punktova na berlinskim ulicama.

Na čelo orkestra tada je došao genijalni rumunjski dirigent Sergiu Celibidache koji je 1952. prepustio mjesto Furtwängleru kada se ovaj, prošavši proces denacifikacije, vratio iz Švicarske. Ali, kada je orkestar dvije godine kasnije, nakon Furtwänglerove smrti, na njegovo mjesto izabrao ambicioznog, također genijalnog, ali i nacističkom prošlošću okaljanog Herberta von Karajana, Celibidache se smrtno uvrijedio. Njegovo pomirenje s Berlinskim filharmoničarima, do kojeg je došlo tek 38 godina kasnije zahvaljujući tadašnjem njemačkom predsjedniku Weizsäckeru, tek je jedna od mnogih uzbudljivih i poučnih kulturno-političkih priča o Berlinskim filharmoničarima.

Uglavnom, na berlinskom dirigentskom tronu Karajan je ostao tridesetpet godina, njegov nasljednik Claudio Abbado trinaest, a ugovor Simona Rattlea, koji je tamo od 2002., ističe 2018. Zato je orkestar 11. svibnja ove godine čitav dan vijećao i prvi put u svojoj povijesti nije se uspio dogovoriti o novom šefu-dirigentu. Službeno se ne doznaje ništa, ali upućeni kuloari kažu da je kolektiv ostao podijeljen između autoritarnog i ne samo u glazbi konzervativnog Nijemca Christiana Thielemanna te karizmatičnog Letonca Andrisa Nelsonsa. Komentator Financial Timesa tada je pohvalio ozbiljnost s kojom Berlinski filharmoničari tragaju za konsenzusom, kao i njihovu potrebu da jedni druge slušaju i čuju. To je, uostalom, preduvjet svakog dobrog, a kamoli vrhunskog muziciranja.

Samozatajan, marljiv i pošten

I zato je s još većim uzbuđenjem prošlog ponedjeljka dočekana vijest da su Berlinski filharmoničari, nakon ponovnog vijećanja, velikom većinom (kuloari kažu sa samo dva glasa protiv) za svog sljedećeg šefa-dirigenta izabrali Kirila Petrenka.

Rus židovskog podrijetla, rođen 1972. i odrastao u sibirskom gradu Omsku, od osamnaeste godine živi u Austriji, a profesor dirigiranja u Beču bio mu je nama dobro poznati Uroš Lajovic.

- Čuvam bilješke o svim mojim studentima. Bilo ih je 293., a Petrenka sam uvijek smatrao najboljim od svih. Jako je samozatajan i silno vrijedan. Bježi od svakog publiciteta, ne trči za angažmanima, zanima ga samo glazba. I pošten je do srži. Na diplomskom ispitu dobio je same desetke. Ali, kada je za “prima vista” sviranje na klaviru dobio partituru koja mu je trebala biti nepoznata, rekao je da tu skladbu ne može svirati jer ju pozna. Njegov izbor u Berlinu znači početak nove ere u kojoj će ponovo najvažnija biti glazba, a ne marketing i profit - ispričao mi je maestro Lajovic.

Dakle, bila je to doista sama po sebi velika i važna vijest. Ali, onda mi je jedna mudra građanka oštrog oka za te stvari skrenula pažnju na datum objave vijesti. Doista, to da najbolji i najvažniji njemački orkestar baš 22. lipnja, na godišnjicu Hitlerova napada na Sovjetski Savez, objavi da je za svog novog šefa-dirigenta izabrao Rusa, to ne može biti slučajno. Ne u Berlinu, gdje ni politika ni kultura nemaju nedoumica o najvažnijim pitanjima i datumima svoje povijesti. Ne u Berlinu koji, srećom po čitavu Europu, još uvijek ne dopušta cjenkanje s lažima i zlom. Ne u Berlinu od kojeg možemo učiti o povijesti, sadašnjosti, politici i kulturi. Ili možemo ostati zadrti, uskogrudni, samoobmanuti, pokvareni, lažljivi i podmukli provincijalci koji jedni na druge urlaju začepljenih ušiju, sve udaljeniji od zvuka i smisla bilo koje, a kamoli Berlinske filharmonije. Ovako ili onako, vijest iz Berlina i naš odnos prema njoj itekako imaju veze s našom budućnošću.

>> Rus iz Austrije Kiril Petrenko je novi šef Berlinske filharmonije

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije