Heroji u ovo vrijeme koronavirusa su i svećenici. Upravo tako. Uz liječnike i liječnice, medicinsko osoblje, epidemiologe i infektologe, policajce, vatrogasce i sve one koji moraju raditi u otežanim uvjetima, od prodavačica i blagajnica u prodavaonicama do onih koji rade od kuće ili pak onih koji su preko noći ostali bez posla ni krivi ni dužni. U cijeloj toj priči i svećenik je heroj.
I to onaj obični, najobičniji “pop”, župnik opće prakse i kapelan, u gradskoj ili seoskoj župi, svejedno. Naime, larma koju su podigli revni vjernici na društvenim mrežama i portalima zbog ukidanja misa s narodom predstavljena je kao da se radi isključivo o njihovoj boli i muci. A s njima, čak možda i više, pate i sami svećenici, kojima je ostala misa, ali su ostali bez naroda. Svećenik bez vjernika je kao riba na suhom.
I postoje deseci svjedočanstava upravo običnih i jednostavnih svećeničkih duša, koji nisu isplivali na društvene mreže i u javnost, a govore o tome koliko je bolno služiti misu u praznoj crkvi. “Najbolje se to vidi sa svjetlima. Ne uključim ih u cijeloj crkvi jer ne trebaju, pa onda ni ona druga, pa na kraju ni na oltaru. Gore samo svijeće”, opisuje jedan svećenik kako to izgleda iza zatvorenih vrata njegove crkve, u kojoj odjekuju samo njegove riječi kroz vlastite molitvene odgovore i zazive.
Neki su se dosjetili jadu pa su organizirali prijenose misa na internetu i društvenim mrežama, ali nisu svi tome vični. Niti svi imaju jednaku “publiku”, pa misle da im se nepotrebno izlagati. Neki su pak uzeli u ruke monstrance s Presvetim i pješice ili u automobilima krenuli blagoslivljati ljude po ulicama svojih župa. Ili maslinove grančice na Cvjetnicu ili uskrsne košarice s hranom. Svećenik je, što se u javnosti malo zna, često osamljeno biće. To ne vrijedi toliko za redovnike, koji žive u zajednicama, ali mnogi dijecezanski svećenici živjeli bi pravo pustinjaštvo da im nije njihove “obitelji” – njihovih vjernika.
A sada su bez njih ostali. Korona je, također, mnogima promijenila rutinu, pa su prestali biti graditelji, obustavivši sve građevinske zahvate na svojim crkvama, koje su najčešće rupe bez dna. Nema više ni vjeronauka ni priprema za prvu pričest i krizmu, pa nema ni djece u župnim dvoranama. Nema ni krštenja ni vjenčanja. A i zamorni “menadžerski” poslovi s crkvenim financijama, prihodima i rashodima jenjali su. Ostali su samo sprovodi, koji su u ovo vrijeme korone, kako svjedoče neki od svećenika, tužniji nego ikad. Na sprovodu je uz njih samo nekoliko članova obitelji, a često se dogodi da ni obitelji ne bude, pa svećenik sam ispraća pokojnika. Što je, zapravo, i pravilo ako netko premine od koronavirusa i sahrane ga po hitnom postupku.
No, ova izolacija i mjere Stožera i HBK, svjedoče mnogi svećenici, okrenuli su ih onome iskonskom u njihovu pozivu, a to je dublja i snažnija molitva, okrenutost Bogu u meditaciji, časoslovu i klanjanju. Sve ono za što često nisu imali vremena u redovitom ritmu. Korona je produbila njihov odnos s Bogom, a to itekako može biti plodonosno za cijelu Crkvu i vjernike kada se vrate u crkve. Naviknuti smo da u našem životu sve bude vidljivo i opipljivo. Svega se moramo dotaknuti i u sve zaviriti, jer ako nije tako, onda kao da ne postoji.
Upravo molitva mnogih svećenika-heroja u ovome trenutku iza zatvorenih crkvenih vrata daje onu nevidljivu snagu u borbi s pandemijom, u što jednako vjeruju i oni koji se bune zbog nedostatka misa i ispovijedi kao i oni koji strpljivo trpe nastale okolnosti. Ima onih koji u to ne vjeruju, ali oni se ionako izruguju Crkvi i njezinoj vjeri. To su oni koji će jedan jedini slučaj neposlušna svećenika, koji je u tu nevolju upao iz tko zna kojih svojih mučnih razloga, projicirati na cijelu Crkvu i huškati ljude jedne na druge u zapaljivim prepucavanjima na internetu.
No, dok se sve to događa pred našim očima i dok se protiv korone vode vidljive bitke na svim razinama, valja biti svjestan da se u pozadini vodi i velika nevidljiva bitka, koja svojom duhovnom snagom može imati presudnu ulogu i u ovoj vidljivoj pojavnosti. Tisuće svećenika, redovnika i redovnica na toj su prvoj nevidljivoj crti bojišnice u ovome trenutku. I svaki im vjernik na tome treba biti i više nego zahvalan.
Čitatelji Pavičevih komentara su isto heroji, ako izdrže do kraja. Jadna Crkva koju on brani i pretvara u heroje.