Drska laž je da je predsjednica osramotila Hrvatsku svojim navijanjem u loži i svlačionici u Sočiju, te da je tako postala meta sprdnje širom svijeta.
Istina je posve suprotna!
Nema nikakve dvojbe da su reakcije širom globusa mahom pozitivne, većina se divi kako Hrvatska ima “cool” predsjednicu, uz ljutnju zašto i njihovi političari nisu takvi da bez metle u guzici mogu uživati s “običnim” navijačima. Sprdnja pak u 99 posto slučajeva dolazi iz dvije države – Hrvatske i iz Srbije. Često gotovo istim rječnikom!
Pogledajte video na kojem Kolinda Grabar-Kitarović slavi u loži:
Da ne bude zabune, nisu problem oni koji možda smatraju da je Kolinda Grabar-Kitarović ponešto pretjerala – problem su oni koji to dižu na razinu skandala. Iako je posve jasno da se uglavnom radi samo o glasnim pojedincima kojima ona uvijek smeta, a kad ništa drugo ne mogu naći, zamjeraju joj haljinu ili frizuru. Nema nikakve dvojbe, našlo bi se raznih razloga za kritiku, no oni koji imaju problem s KGK što god ona radila, prije svega imaju problem sami sa sobom. Točnije – oni su problem. Kažu, ona im uvijek kvari zabavu! Ne da im uživati u nogometu! Kidnapirala je repku! No sasvim je očito da im smeta nogomet s nacionalnim nabojem, pa kad ne mogu napadati igrače koji nakon pobjede slave uz Thompsona, dobro im dođe predsjednica kao ispušni ventil. Za seksističke napade kažu da ih ona sama izaziva!
Otkad je to žrtva takvog sirovog seksizma sama kriva? Dobro to pokazuje koliko malo treba da iz “progresivnih” ljevičara izgmiže najcrnji licemjerni Balkan. Istovremeno, sami oko sebe vide samo crno, kao dokaz galopirajućeg neoustaštva. Kojim riječima opisati to što Pupovac usred sabornice proziva Subašića sumnjajući u njegovo hrvatstvo? Što reći nekom tko bubne da neće navijati za Hrvatsku dokle god nosi crni dres? Srećom, crne “kockice” u svijetu očito nisu ništa manji hit od crvenih. Crne su dapače, mnogo upotrebljivije, nosivije. Crvene po danu, crne za večernje izlaske. Nastavi li Hrvatska pobjednički niz – i Batman će bez stida nositi crni hrvatski dres.
Predsjednica je očito bila tamo gdje i treba biti, pa je tako u Moskvu sad otputovao i Plenković. Naravno, nitko sad ne traži od premijera da glumata i oponaša je. Svatko prema svojem karakteru: Merkel se djetinje raduje svakom pogotku i grli igrače. A nije ni Plenković baš kao Putin koji ima kameni izraz što god se dogodilo. I sad, kad sve to napišeš, oni koji su svojom histeričnom reakcijom sve to izazvali prelaze u kontranapad, tvrdeći da ih proganjaš zbog nedostatka hrvatstva. Pa nek se onda prestanu štrecati kad ih netko podsjeti da reprezentativni nogomet još uvijek nije samo neki multi-kulti happening već često i nastavak rata mirnim sredstvima!
Eto, tako čitam kako me Hrvoje Klasić u članku pod naslovom “Je li konačno došao trenutak da komunisti prestanu biti glavni krivci za stanje u Hrvatskoj?” proziva zato što sam napisao gdje je ishodište svih hrvatskih nevolja: “Mnogi se upinju dokazati da je razlog hrvatskog egzodusa zapravo žudnja za bijegom iz takve “katotalibanske” ili “klerofašističke” Hrvatske. Istina je potpuno suprotna: Hrvati bježe iz države u kojoj nije provedena lustracija tako da je još uvijek vitalan mentalni sklop iz totalitarnog režima, onaj isti koji nam je pola stoljeća ispirao mozgove. Zato je i gospodarstvo tu gdje jest i zato nema nade da će se oni koji su ugurani u glib iz njega izvući: u Hrvatskoj i dalje napreduju prije svega sljednici elita koje su napredovale i prije tranzicije.”
Naravno, posve predvidivo, Klasić pretpostavlja da je ovo neki ideološki napad na SDP. Naravno da nije! Problem je u svim onim crvenim kadrovima i njihovim sljednicima koji su se instalirali u sve hrvatske stranke, na svim razinama vlasti, obrazovanja, kulture i gospodarstva, a koji su pri tom zadržali onaj stari udbaški i komunjarski sklop. Komunjara pritom nije isto što i komunist. Komunjaru ne vodi nikakva ideologija osim one da pošto-poto očuva svoje osobne, obiteljske i klanovske naslijeđene privilegije, u koje god da se ideološke boje u međuvremenu zakamuflirao, ispod koje god zastave se danas skrivao i kako god se sam nazivao.
Uostalom, i sam Klasić podcrtava upravo tu moju poantu: i dalje bolujemo od mnogih onih istih boljki od kojih je bolovala prethodno društvo – visoko centralizirana država s indeksom slobode tržišta ispod Burundija, društvo u kojem caruje politička podobnost i rodbinske veze. Zato, da u tom smislu odgovorim na Klasićevo pitanje: Da, krajnje bi bilo vrijeme da vječno vitalne komunjare svih boja prestanu trovati ovu naciju – samo što se bojim da se oni sami s tim nikad neće biti spremni složiti.
Komunistička i partizanska djeca nisu mogla utjecati na rezultat i zato smo u finalu.