Da bih svijet mogao objektivno sagledati u svoj njegovoj mnogoznačnoj jednostavnosti, morao bih ga promatrati očima moga psa. To je jedini način da se oslobodim tipično ljudskog preduvjerenja kako ga mi ne samo vidimo najtočnije nego ga i jedini oblikujemo. Bez obzira na to što je moj pogled naizgled smješten na povlaštenu visinu, onako kako moj Robin, tih skladnih šest pudličjih kilograma, vidi svijet potpuna je ravnoteža između njega kao neosporivog subjekta i svijeta kao ravnopravnog partnera.
I možda baš zato što mu je takav svijet gotovo nabijen na nos dok četveronoške prolazi njime i koristi sva osjetila, ne samo da ga razumije više i bolje nego ga isto tako i osjeća. Robin je savršen balans želja i potreba, on je uzimanje točno onoliko koliko je potrebno i nije apstraktna i pogubna glad za gomilanjem, nego dinamična odmjerenost koja ga čini jednostavno prirodnim čak i kad visoko podigne zadnju nogu u salutiranju prirodi. Zato mi se čini da, dok ljudi prolaze svijetom i ustrajno žele hodati nad svima ostalima, Robin i njemu sličan životinjski soj hodaju sa svijetom zajedno.
Njihova želja za supremacijom odavno je preuzela mudar oblik maksime kad pametniji popušta, ostavljajući tako čovjeku vječni imperativ grča u filozofiji nikad dosta. Kako bih ja Robinu mogao objasniti balon u kojem živimo, koje bi to riječi bile dostatne da se u dilemu dovede superiornost njegove šutnje. Bi li motiv napretka na kojem se toliko inzistira mogao i naslutiti ispravnost smjera kojim idemo i biti dovoljan alibi Robinovu nepovjerenju u naš izbor? Čovjek odavno nije čovjeku vuk, nego – čovjek. Čovjek je, na žalost, to i svim ostalim vrstama koje se koprcaju u našoj civilizacijskoj sauni, znojnoj pari što izjeda pritiskom tjeskobe koja vodi u jednom, jedinom mogućem smjeru.
Zato svaka moja i Robinova šetnja, bez obzira na to koliko blizu bili jedan drugome, jest paralelno putovanje dvaju različitih svjetova čije se putanje dotiču na osi povodca. Ljudske preokupacije ne rezultiraju srećom, tek povremenom samonasladom pa vam kraj vas treba netko tko će pokazati kako sreća izgleda kad ima lice i rep i kako je njezina materijalizacija obrnuto proporcionalna težini stvari koje svakodnevno uranjate u kadu života. Što su stvari teže, one će istisnuti više jakih emocija, ali sreće neće biti među njima. Zaključio sam da je to Prvi Robinov zakon. Ljudi uglavnom rade sve suprotno njemu. Motivi koje nas vode apsolutni su u svojoj relativnosti. Odatle i stalan osjećaj kruženja povijesti premda se ne ponavlja povijest, nego se ponavljaju greške naše glupe prizemnosti. Za Robina ljepota Zemlje nedjeljiva je političkim i geostrateškim aršinima i postoji isključivo kao ljepota logične univerzalnosti. Moj Robin ne zna da se posljednjih 25 godina odvija užasno zamoran i zato opasan posao prekrajanja granica. Svejedno mu je što je s padom Berlinskog zida pao i sporazum iz Jalte, Kaira, Potsdama i kako svijet traži nove moduse za funkcioniranje ravnoteže straha.
U Robinovu periodnom sustavu ne postoji specifična težina vrijednosti činjenica da se političke siluete 21. stoljeća osjenčavaju serijom malih ratova, za razliku od sredine 20. stoljeća i Hitlerova kartografiranja u jednom, jedinom velikom zločinu. Paralela prema kojoj će Ukrajina biti ono što je nekad bila Poljska, podijeljena interesna tampon-zona koja bi trebala upijati ciklična krvarenja i što će Balkan uz polustoljetnu odgodu ipak završiti čerčilovski fifty-fifty, to Robinu ne znači ništa i to ne zato što on to ne može shvatiti, nego zato što to doista ne znači ništa. Drvo na Balkanu, drvo u Poljskoj, Ukrajini ili Rusiji, bez obzira na svu našu destruktivnu signalizaciju, ipak i uvijek ostaje samo drvo. I u ratu i u miru. Uostalom, jesmo li mi naučili da u svakoj ratnoj krizi koja bukne mirovne inicijative koje se pomamno jave uopće ne rade na traženju mira, nego provode strogu kontrolu usmjeravanja rata prema željenom učinku.
Ribbentrop i Molotov pronašli su rješenje za Poljsku, prije toga bila je münchenska konferencija na kojoj su potpisima čvrsti mir zagarantirali Chamberlain, Daladier, Hitler i Mussolini. Ima li više od simbolike u zemljama i imenima koje sada daju sve od sebe da se postigne mir na europskom istoku?! Mir je prethodnik svakog rata i zato je dobra, uvjerljiva priprema mira neobično značajna, a uloga mirotvoraca tu je uvijek presudna. Da to pokušam objasniti Robinu, uvjeren sam da mu ne bih mogao raspetljati ljudski koncept u kojem se za mir neprekidno – ratuje. Moj bi svijet samo kroz Robinove oči i kroz esenciju značenja mogao izoštriti širinu apsurda pa da prestanemo sami sebe shvaćati toliko obijesno ozbiljno kao i te mirotvorce i gospodare rata, spodobe iz iste kace monetizacije kostiju i krvi.
>> 'U Ukrajini nisu plaćenici, već ljudi koji suosjećaju u patnji'
Nikad robom - po lampi su dobili Napoleon, Hitler, tko je slijedeci......