Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Hasanbegovića bi u Izraelu sigurno normalno primili, iako su me Izraelci pitali je li on fašist

Redatelj govori o svom filmu o Jasenovcu, te o političkoj klimi i statusu kulture
01. travnja 2016. u 20:03 15 komentara 6108 prikaza
06.02.2013., Zagreb - Redatelj, scenarist i producent Jakov Sedlar Photo: Davor Visnjic/PIXSELL
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

Jakov Sedlar sljedeći će tjedan održati hrvatsku premijeru svog novog dokumentarnog filma “Jasenovac – istina” koji je završio nakon 12 godina rada, a ne bi trebao biti novo licitiranje brojem žrtava.

– Film “Jasenovac – istina” napravio sam isključivo zato što sam došao do niza novih materijalnih dokaza i snimaka. Jedino što me zanimalo je istina o jednom za Hrvate traumatičnome mjestu. Traumatičnom tijekom četiri ratne godine, ali tragičnom sve do 1951. kada je logor stvarno zatvoren. Naime, dosad se malo ili nimalo govorilo o Titovu, komunističkom Jasenovcu, a i o tome govori ovaj film. Imamo dvojicu Slovenaca koji su, između ostalih, zatvarali Jasenovac u ožujku 1951. Što se broja žrtava tiče, to očito nikada neće biti precizno iskazano, jer su originalni dokumenti nestali ili su ukradeni. Tragično je za sve one koji su ondje izgubili život da je velikosrpska propaganda u svome polustoljetnom pretjerivanju i optuživanju hrvatskoga naroda do apsurda i nevjerodostojnosti dovela i mnogo toga što se zaista desilo – kaže Sedlar.

Iako za film kaže da nije revizionistički, nego da samo pokušava doći do desetljećima skrivane istine, nema sumnje da će dokumentarac izazvati raznorazne ostrašćene stavove koji Sedlarove filmove nikada nisu zaobilazili. Zahvaljujući njima izgradio je vrlo osebujan status i kao takav će na sljedećim Danima hrvatskog filma doživjeti počast u obliku male retrospektive u selekciji Psihotronični film, posvećene “rubnim filmovima koji svoj kultni status nisu dobili zahvaljujući kritičarima nego publici”.

– Bio sam vrlo iznenađen kada me u ime Dana hrvatskog filma gospodin Željko Luketić, kojega nisam osobno poznavao, nazvao i predložio mi tu mini retrospektivu. Posebno sam bio iznenađen kada sam vidio da se radi o mladom čovjeku koji je bio vrlo malen kada su ti filmovi nastali. Kada mi je rekao o čemu se radi, dodatno me zanimalo kako je došao do tih mojih filmova (“Sjećanje na Georgiju”, “Fergistmajniht”, “Agonija”). Rekao mi je kako je, recimo, film “Sjećanje na Georgiju” po izboru svih kritičara mlađih od 35 godina, ali i po reakcijama i ocjenama ljudi koje su anketirali, ušao među deset najboljih hrvatskih filmova!

Govori se o rubnim filmovima. Smatrate li svoje filmove takvima i u kojem smislu?

Ako govorim o sva tri navedena naslova, oni su ponajprije rubni po uvjetima u kojima su nastajali. Radili smo ih s minimalnim sredstvima, bez pomoći Ministarstva kulture, sva tri su rađena na videovrpci, pa su kasnije prebačeni na film, ali ono što sasvim sigurno nije rubno jesu glumci koji su nosili te filmove. U tim filmovima igraju sjajni umjetnici poput Borisa Miholjevića, Ene Begović, Almire Osmanović, Tonka Lonze, Borisa Buzančića, Borisa Pavlenića, Mije Oremović... Svima njima bilo je veliko veselje nositi te priče bez obzira na to što smo sve honorare mogli popiti u jednoj večeri. I to veselje rada vidi se, bez obzira na uvjete koji su bili sve samo ne onakvi kakve smo svi skupa imali u mnogim drugim projektima. Sve nas je vezalo prijateljstvo i želja da u tek oslobođenoj Hrvatskoj napravimo film, da ta umjetnost ne stane.

Svrstava vas se među pripadnike naglašeno desne struje koja sada drži čelne pozicije u državi...

Moja jedina struja uvijek se zvala: Hrvatska i jedino Hrvatska, Lijepa Naša, moja domovina. Zaista me ne zanima podjela na desne i lijeve, pogotovo danas kada imamo neovisnu državu. Jedino što me zanima jest zemlja koju volim više od svega i za koju bih želio da bude ona iz koje mladi ljudi ne žele otići, u kojoj nema starih ljudi koji kopaju po kantama za smeće i u kojoj bi svaki njezin stanovnik (ne samo Hrvat) volio ono što ona jest. Da, i zanima me politička elita koja će štititi nacionalne interese, a ne vlastiti džep, što je bio rijedak slučaj, pogotovo u nedavnoj prošlosti.

Spominjalo vas se kao kandidata za ravnatelja HRT-a. Otvoreno govoreći, je li vam nuđeno neko od čelnih mjesta?

Bio sam pitan za mišljenje o svome angažmanu na HRT-u, ali jedino gdje sebe vidim jesu filmski projekti koji su preda mnom, jer ih drugi nitko ne želi ni taknuti. Radi se o nekim vrlo nacionalnim temama koje nisu profitabilne i koje izazivaju prijepore, pa sam zbog toga jedini i radio filmove s temom Bleiburga, Pavelića, Stepinca... Nikada me funkcije nisu zanimale. Politika je nešto što me uopće ne zanima kao izbor za rad, ja sam oduvijek bio rubni čovjek, ali duboko svjestan gdje živim i kime sam okružen.

Desnoj struji očito je osobito trn u oku HAVC, a pritom se čini da je kontroverza s danskim filmom “15 minuta – masakr u Dvoru” tek izlika za obračune. Što je toliko sporno u HAVC-u koji je nedvojbeno posljednjih godina doveo hrvatski film u međunarodnim okvirima na razine na kojima nije bio desetljećima, a u novoj Hrvatskoj nikad?

O HAVC-u se mnogo piše i govori što je, uvjeren sam, dobro. Naime, o svemu treba razgovarati, ali argumentima. Ne želim nikoga optuživati bez dokaza, bez obzira na to što je do sada, koliko čujem, podignuto i nekoliko ozbiljnih sudskih tužbi. Koliko su ozbiljne neka procijene tijela koja se time bave. Nemam ništa protiv Hrvoja Hribara ili nekoga drugoga, ali imam protiv načina rada kakav je bio do sada. Uvjeren sam kako bi bio moralni čin ravnatelja HAVC-a da svoj mandat stavi na raspolaganje novome ministru kulture. To je minimum civiliziranoga ponašanja, pa onda neka ministar odluči može li on i dalje voditi tu organizaciju. Meni nije normalno da su se hrvatskim novcem financirali srpski, bosanski i ini strani projekti koji s nama nemaju nikakve veze, dok mnogi hrvatski redatelji nemaju šansu raditi. Govore o regionalnoj suradnji, o “regionu”, a od toga se mnogima, među kojima sam i ja, diže kosa na glavi. Moja regija su Amerika, Izrael, Francuska..., a nipošto Požarevac ili Banjaluka. O “Masakru u Dvoru” da i ne pričam... Mislim da je propuh nužan, a hoće li do toga doći, o tome će odlučiti ministar Hasanbegović sa svojom ekipom. Inače, ne zaboravite da je trenutačnoga ravnatelja HAVC-a postavio HDZ-ov ministar, toliko o desno-lijevoj ljubavi.

Neću pitati koji film nakon Jasenovca pripremate, nego koji završavate?

U ovome času četiri su filma gotova ili pred samim završetkom. To je “Rekvijem za Europu”, sa Sir Derekom Jacobijem, Charlotte Rampling, Armandom Assanteom i Martinom Sheenom, film koji govori o izbjeglicama, terorizmu i religiji u današnjoj Europi i svijetu, “Anne Frank, nekad i danas”, Dnevnik Ane Frank prvi put na arapskom jeziku, u kojemu nastupa i Branko Lustig, “Pravednica ciganka”, film o jedinoj Romkinji koja je proglašena pravednicom među narodima, odlikovana najvišim izraelskim odličjem, i “Nisam se bojao umrijeti”, film o legendarnom hrvatskom domoljubu Antonu Kikašu. Pri kraju je scenarij igranoga filma na temu samoubojstva hrvatskih branitelja...

Kako to da tako često surađujete s Izraleom?

Mislim da je, uz nekoliko mojih vjernih hrvatskih donatora poput Antona Kikaša, Ilije Letice ili Ante Kusturice, najveći broj mojih producenata upravo iz Izraela. Radimo pošteno i korektno uz maksimalno uvažavanje svega što traži filmska profesija. Uvijek sam nastojao posao odraditi na najvišoj razini i to su moji producenti prepoznali i davali mi nove šanse.

U prvim danima rada novog ministra kulture bili ste jedan od njegovih medijski najeksponiranijih podržavatelja. Kakav je vaš odnos s njim?

Ministra Hasanbegovića jako dobro poznajem po njegovim znanstvenim radovima, privatno mnogo manje. Smatram da se radi o ozbiljnom znanstveniku koji može biti odličan ministar, ali koji će, uza znanje, morati imati i mnogo sreće, jer je resor kulture vrlo kompliciran i vrlo zapušten. Nimalo mu ne zavidim.

Jeste li se ikada našli u situaciji da ste ministra Hasanbegovića morali braniti ili o njemu razgovarati sa svojim izraelskim prijateljima?

Na premijeri filma o Jasenovcu u Tel Avivu, nakon projekcije, pitali su me je li istina da je naš ministar fašist?! Naravno da sam rekao što mislim o njemu i kao osobi i kao znanstveniku, ali sam ponešto i rekao o onima koji su ga prozvali fašistom. Naime, većina tih koji njega optužuju služe se čistim fašističkim metodama, a mnoge od njih moguće je svrstati i u fašiste.

Mislite li da bi on sa svojim stavovima bio prihvaćen u službenim izraelskim krugovima; npr. da ga ugosti ministar kulutre?

Nema nikakvog razloga da hrvatski ministar kulture ne bude normalno primljen u Izraelu. Izrael je demokratska zemlja, veliki je prijatelj Hrvatske, kao što smo i mi prijatelji Izraela, i zaista je blesavo raspravljati o nekim reakcijama “baba” i sličnih “djedova” o profilu hrvatskoga ministra kulture. Stalno se govori o broju, važnosti i statusu potpisnika peticije protiv ministra. Ali se malo govori o šest puta većem broju potpisnika koji ministra podržavaju. Svatko ima pravo na svoj stav i potpisivanje bilo kakve peticije i zahtjeva, ali neusporediv je umjetnički kredibilitet tih potpisanih s mnogima kojih nema na tom popisu koji je protiv ministra, a radi se, recimo, o Ruži Pospiš Baldani, Ivi Pogoreliću, Tonku Lonzi, Nevi Rošić, Zrinki Cvitešić, Ivi Gregureviću, Goranu Višnjiću, Ivanu Aralici, Slobodanu Novaku, Antunu Vrdoljaku...

I sami ste imali javni spor s Oliverom Frljićem. Kako ste doživjeli izbor Rijeke za europski grad kulutre, smatrate li to svojevrsnom porukom?

Pravi kulturni centri poput Pariza, Londona, Rima, Berlina... nisu i neće biti ni nominirani ni izabrani kao tzv. gradovi kulture, jer oni to jesu sami po sebi. Tko može te gradove nominirati za nešto bez čega, de facto, nema ni europske tradicije, identiteta i kulture?! U tome vlaku u koji je sada ušla Rijeka, već su putovali Maribor, Graz i slični gradići koje je Europa nastojala probuditi i potaknuti da joj se približe, što je pozitivno. Što se poruke tiče, ne znam tko bi je slao i kome? Obersnel i Frljić Rijeku su, što se kulture tiče, pretvorili ako ne u nekadašnji brod-kupleraj koji se zvao “Barba Rude”, a onda u operetnu provinciju gdje je karneval najveći kulturni događaj. Taj je dvojac provincijalizirao Rijeku da će joj biti vrlo teško izvući se iz balkanskoga blata u kojemu pliva.

Ipak, raspad i kolektivna ostavka HDZ-ova odbora za kulturu govore da se i unutar stranke ne odobravaju svi postupci.

Jedino iz medija znam da je moja draga kolegica Anja Šovagović-Despot dala ostavku u HDZ-ovu Odboru za kulturu. Ništa drugo ne znam, u Odboru nisam bio, a ono što je Anja napisala čini mi se logično. O kulturi se vrlo malo govori i to je žalosno, jer je kultura ono malo što nam je ostalo kao dio pokazivanja svoga hrvatskoga nacionalnog identiteta. Sve drugo je europsko i mi ni o čemu nećemo odlučivati, a dosad smo se dokazivali a i nadalje ćemo se dokazivati isključivo preko umjetnika, sportaša, znanstvenika. To je jedina istina.

>> S Obersnelom ću razgovarati o podršci prijestolnici kulture 

>> Ministar Hasanbegović: Nije to desant na medije, to je desant na Drvar

Karneval
PROMO
Karneval nam se bliži, a odabir idealne maske je najvažniji događaj za sve klince
Skipper4you.com
MIRNO MORE
Znate li da se kod nas školuju skiperi koje cijene svugdje u svijetu
  • B Kosa:

    Sa jakovom sam imao priliku razgovarati nekoliko puta.I svaka mu cast, kamo srece da imamo vise ovakvi redatelja i filmasa

  • bakulušić:

    Evo čovjeka koji je nešto napravio a da nije zagrabio iz proračuna i nije išao u balkanske koprodukcije. Evo čovjeka koji može biti primjer i uzor svima koji imaju ideju i projekte a nemaju sredstava. Izađite na tržište, tržište će ... prikaži još! prepoznati vrijednost. Drago mi je da je film o Jasenovcu prikazan u Izraelu. Neka to bude početak izlaska istine. Izrael nije ni FIFA ni UEFA, Izrael nije ni Centar Simon Wiesenthal. Izrael zna istinu!