Subota, 19. ožujka
Strast za prokazivanjem i strast za kažnjavanjem
Već danima traju žalopojke nad Mirjanom Rakić jer je “zbog pritisaka” zatražila razrješenje s mjesta čelnice Vijeća i Agencije za elektroničke medije. Rakićka se slavi kao vrhunska profesionalka neupitna morala i velika dama, što gotovo nimalo ne odgovara stvarnosti. Nedavno je sama priznala da je radila za jugoslavenske obavještajne službe, jer joj je to kao vanjskopolitičkoj novinarki bila obveza. To nije istina, dvojica kolega koji su radili isti posao rekli su mi da je svima nuđena takva suradnja, ali nitko na nju nije bio prisiljavan ni je morao potpisati karton, no bilo je onih koji su to učinili dobrovoljno. Obveza je bila samo za starije generacije kojih odavna više nema. Uz tu strast za prokazivanjem u Rakićke je bila izrazita strast i za kažnjavanjem, pa je tako kao predsjednica Suda časti HND-a kaznila cio niz kolega, naravno, mahom desnih (pa sam i ja dvaput dobio po prstima). Poznato je također da je 2000. godine zabranila nošenje lančića s križem svim novinarkama na HTV-u. I na kraju, to je jedina dužnosnica u povijesti samostalne Hrvatske koja je zabranila rad nekom mediju – Televiziji Z1. Suze što se liju za Mirjanom Rakić ne mogu izbrisati to sramotno crnilo iz njezine prošlosti.
Nedjelja, 20. ožujka
Ne vjeruje u ovu zemlju nego “u zdrav razum”
Protivnik sam reforme školstva koju vodi Boris Jokić, i nakon njegova gostovanja u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva”. Reče Jokić i da je ateist, pa ovaj njegov posao u izrazito katoličkoj zemlji izgleda kao da program za SDP pravi neki biskup s Kaptola. Unatoč tome, ne može mu se poreći pozitivna dojmljivost u današnjem televizijskom nastupu. Dakako, pratila ju je suprotna dojmljivost voditelja Stankovića. Jokić je osobito naglasio da vjeruje u Hrvatsku, a voditelj ga je poprilično zgranuo rekavši kako ne vjeruje u ovu zemlju nego “u zdrav razum”. Da ne vjeruje u ovu zemlju, znamo već desetak godina, u kojima je udbaškim isledništvom kad se radilo o domoljubima koji su kod njega gostovali, i neskrivenom naklonošću prema jugonostalgičarima pa i zaštitnicima četnika (Tijanić itd.) pokazao tko je po političkom opredjeljenju. A svoje ljudsko i “estetsko” opredjeljenje okitio je nazivajući protivnike majmunima i poručujući im da “jedu govna”. Što će novo vodstvo HTV-a učiniti sa Stankovićem? Ništa! Jer u tog televizijskog Pupovca nitko ne smije dirnuti kao što ni kukavički hrvatski dužnosnici, policija, tužitelji i sudovi ne smiju dirnuti u političkog Pupovca.
Ponedjeljak, 21. ožujka
Zanima li S. Drakulić 400 ubijene hrvatske djece
Eto nam u nevoljama slavne spisateljice Slavenke Drakulić! Teško joj je strancima s kojima razgovara na svojim putovanjima objasniti što se događa u Hrvatskoj. Naravno, najvažnije će im prešutjeti – gospodarsku katastrofu za koju su krive i države tih stranaca koje su nas pošteno operušale, pa onda demografsku katastrofu koja je posljedica i gospodarske, pa dužničko ropstvo u koje su nas uvalili ponajviše njezini stranci, itd. Iz Hrvatske joj je najvažnije kako im “prepričati slučaj Aleksandre Zec i zašto se predstava o tom strašnom zločinu nad djetetom srpske nacionalnosti kod vladajućih smatra provokacijom”. Nije to nimalo lako jer bi istodobno trebalo prepričati slučaj četiri stotine stradale hrvatske djece ubijane često mnogo okrutnije od Aleksandre Zec, djece o kojoj nije bilo nikakve predstave. Ali Slavenku Drakulić hrvatska djeca ne zanimaju, ona su za tu okorjelu jugonostalgičarku niža vrsta i nijema počivaju u groblju njezine ideološke i etničke bešćutnosti i isključivosti poput desetak tisuća žrtava Bleiburga i križnih puteva. Njoj je važno samo jedno srpsko dijete, i važna joj je laž kako predstavu o njemu “vladajući smatraju provokacijom”, premda se baš nikad u to nismo uvjerili. I važne su joj neugodnosti što ih Milorad Pupovac “doživljava na ulici”, premda taj provokator nije podastro nijedan dokaz o tim neugodnostima, kao što nije naveo nijedan primjer od 11.000 prekrštene srpske djece, što je kao ratni huškač koji poziva srpske kame i tenkove izmislio na početku devedesetih. Koja intelektualka! Koje izmišljanje jedne, a zatvaranja očiju pred drugom krvoločnošću!
Utorak, 22. ožujka
BiH sve “europskija”, a RS i Srbija sve četničkiji
Srbi su u ratu u BiH vojnike UN-a vezali za rasvjetne stupove, a takvu drskost ponavljaju sada na istom mjestu, na Palama, gdje je Milorad Dodik otvorio studentski dom prozvan po Radovanu Karadžiću! I dok je BiH sve “europskija”, Republika Srpska sve je četničkija. Kao i Srbija, koju vodi četnički vojvoda Nikolić i koja štiti Šešelja. Sad zamislite, na primjer, da su hrvatski vojnici u ratu vojnike UNPROFOR-a vezali za stupove i takve ih pokazivali svijetu, da nam je na čelu bio negdašnji ustaški glavešina, da smo se oglušivali na zahtjeve iz Haaga kao što se Srbija oglušuje na zahtjev da Šešelja pošalje na izricanje presude... Nikad Europu ne bismo vidjeli, sankcije bi nas ugušile, i tko zna bismo li kao država preživjeli. Ali Srbe na putu u EU tetoše i hrvatski političari (Orešković, Kovač...) i cijela Europa. Tko zna, možda u toj ljubavi prema njima ima nostalgije za barbarskim iskonom koji se, uostalom, protezao kroz cijelu europsku povijest.
Srijeda, 23. ožujka
Ne bježe i iz političkih razloga i nitko ih ne lovi
Evo jednog vica iz komunizma. Bježao Cigo preko granice, pa ga zaskočili milicajci. Upitaše ga: “Kud ćeš, Cigo?”, a bjegunac im odgovori: “Jebeš ga, sad nikud!” Hrvate danas ne mogu snaći te Cigine nevolje, ali se ipak jednim novinama u tekstu o masovnom prošlogodišnjem useljavanju u Njemačku omaknuo naslov – “Koliko je Hrvata pobjeglo u Njemačku prošle godine?” Od rekordna dva milijuna ljudi useljenih u tu zemlju više je od nevjerojatnih pedeset tisuća Hrvata. I kad se zna koliko je u Hrvatskoj, na sramotu svih vlasti, i lijevih i desnih, nezaposlenih i siromašnih, ne treba se previše čuditi ni broju iseljenih pa ni naslovu u kojem “Hrvati bježe u Njemačku”. Ako ćemo pravo, u usporedbi s komunizmom iz vremena strogo zatvorenih i nadziranih granica, Hrvati su u jedinoj prednosti što ne bježe i iz političkih razloga i što neće proći kao Cigo.
Četvrtak, 24. ožujka
Gotovina ne uživa u tome što ga se upotrebljava
Zašto toliko uzbuđenja i medijske pozornosti izaziva svaka riječ Ante Gotovine ili fotografija po kojoj se čini da se slavni general opredjeljuje za ovu ili onu stranu, za ovu ili onu osobu? Unatoč tome što je riječ o ratnom i poratnom heroju, o simbolu Domovinskog rata i nacionalnom mitu, Gotovina, uz neizmjernu zahvalnost Hrvatske, ima i granice u svome značenju i slobodu izbora u svome životu iz kojeg je sam isključio politiku. Pa zašto bi, kao da je svetac, trebalo padati ničice pred svime što kaže, zašto bi netko vrijedio više nego što vrijedi (zašto ne bi vrijedio manje!?) ako se pojavi s njim na fotografiji ili bude viđen u njegovu društvu? Ne vjerujem ni da sam Gotovina uživa u tome što ga se upotrebljava. Pa ako je već ministar Orepić objavio sliku na kojoj je s generalom, možda ima i onih koji bi rado vidjeli i njegove slike iz JNA s petokrakom na čelu ako ih nije pobacao. Osim toga, kad bi se htio slikati sa svim biračima koji su glasovali za tog Mostova miljenika SDP-a, ne bi bilo osobite gužve.
Petak, 25. ožujka
Dužničko ropstvo kao vrijednost civilizacije
Evo nekoliko nasumce izabranih primjera. Francuska godišnje ubere 500 milijardi dolara prisilno nametnutog poreza od 14 siromašnih afričkih zemalja naplaćujući tako materijalna dobra koja je ostavila u svojim negdašnjim kolonijama (čelnik države koja na to ne pristane dobije metak u čelo). Zapadne tvrtke s toga kontinenta izvuku godišnje 1500 milijardi eura dobiti (pljačke). Moćne europske države praktički su porobile i neke tranzicijske (a i netranzicijske) zemlje u Europi kupnjom njihovih nacionalnih bogatstava (banaka, velikih profitabilnih državnih tvrtki...), gušenjem njihovih industrija i poljoprivreda radi promicanja svoga izvoza, uvaljujući ih u dužničko ropstvo, itd. Britanija pod lažnom izlikom sudjeluje u okupaciji Iraka, u kojem je što od izravnih što od neizravnih posljedica rata u grob otišlo milijun ljudi. EU se u svojim temeljnim načelima odriče kršćanstva... Europa nema nikakva morala, pogazila je sve ljudske principe osim principa što bezobzirnijeg bogaćenja svojih političkih, gospodarskih i drugih elita, što onda zove “vrijednostima zapadne civilizacije”. U povodu krvavih događaja u Belgiji treba upitati – može li se takva Europa zaštititi i stati na kraj teroru? Ne može. Ona je svoje nedužno stanovništvo trajno izložila smrti.
prva i zadnja tema su ti najbolje milane. milsim da ti mozes bolje!