Hitna lustracija neophodna je hrvatskom društvu. Nema više ni dana vremena za čekanje i odlaganje. Nije potreban čak ni zakonski okvir za nju jer ono što se nakupilo ili se nakuplja po javnim službama zahtijeva hitno djelovanje. Metastaziranje primitivizma, kokošarenja i nasilja zastrašujuće je pa, vodeći se tim kriterijima u obračunu s nakazom koja nam prijeti, lustraciju nikako ne smijemo shvaćati kao retrogradni proces, nego kao optimum političkog trenutka. U realnom vremenu iz javnih službi trebamo izbaciti zlo koje se taloži. I točka. Nema kompromisa, nema olakotnih okolnosti, nema suspenzivnog kriterija i nema ako ili ali. Odmah i sad. Problem neshvaćanja lustracije i krivog tumačenja njezina dosega, što dovodi i do otpora u njezinu provođenju, jest preduvjerenje da se ona ekskluzivno odnosi na prošli sustav. To nam se činilo samo po sebi razumljivim, no ako se stvari provjetre šire, onda je nemoguće ne vidjeti da za obračun sa zlom ne treba putovati kroz vrijeme, jer je zlo i jer su zli naši suputnici. Logično nam je da bismo trebali zabraniti svako javno djelovanje bivšim suradnicima Udbe, a što je sa sadašnjim suradnicima hrvatskih, što sa suradnicima stranih tajnih službi? Jesmo li promovirali moral u kojem je zločin isključivo prokazivanje ljudi Udbi ili bismo svako prokazivanje ljudi trebali smatrati najgnusnijim činom?! Urbi et Udbi. Je li sporno članstvo u savezu komunista Hrvatske do 1990. na isti način kao što je sporno i članstvo u HDZ-u do sudskog procesa u kojem je ova stranka osuđena zbog kriminala?! Jesu li članovi u obje partije činili jednaku štetu koja se može vagati milijunima, sudbinama i životima?! Kako se u tom kontekstu odnositi prema Hrvatskoj u čijem je stvaranju Udba obilato sudjelovala, što je moj eufemizam za činjenicu da je Udba ovu državu stvorila.
Lustracija je, po svemu, zgodna. Jednostavna u svojoj suštini i može se definirati kao “tko je čist, ne služi”. Sve iza toga, ta silna umiranja u višim ciljevima i niskim porivima, samo su maligni alibiji u pokušajima čuvanja nemogućeg pa bi nesumnjivo bilo divno promatrati kad bi se lustracija zavijorila nad glavama onih koji su je, uz njihov preduvjet da je se stavi u vremenski tjesnac, posljednjih mjeseci najviše zagovarali. Kako nam je predstavljena, ona bi trebala biti samo nastavak standardiziranog pristupa dualnoj hrvatskoj istini naših i vaših, igri u kojoj smo autogenim treningom uspjeli doseći točku spoznaje da su naši zločine činili u nuždi, a vaši su od nužde činili zločin. Premda su u oba slučaja, i naši i vaši, od Hrvatske radili sranje, ne smije se ni vidjeti ni priznati da bi za Hrvate najbolje bilo da i nisu izlazili iz Jugoslavije. Željeli smo osamostaljenjem napraviti razliku u našim životima i, ako je sve ostalo isto, čemu muka? U nasilno depresivnoj Jugoslaviji i u istoj takvoj sadašnjoj Hrvatskoj sposobnost šutnje temelj je sazrijevanja. Prisluškuju li nas, snimaju, prate, izlistavaju, obrađuju, tko za koga radi, tko je čiji čovjek pitanja su čija se potka straha razlikuje samo u tehnološkim mogućnostima u zadanom vremenu ubijanja čovjeka u pojam. Upućenost u posvećene obiteljske tajne i odnos prema sistemu dijelio se i dijeli se s mladim naraštajima tek kada bi se procijenilo da znaju držati gubicu zatvorenom. Nekad Tito i Partija, bratstvo i jedinstvo, danas kapital, Crkva i Sveto trojstvo. Dogme o kojima nije pametno ni misliti, a kamoli govoriti loše. Strah i zavjera prapočetak su bitke za kontrolu moći. Nadalje, u Jugoslaviji je bilo očito da sustavom rukovode kadrovi koji ne predstavljaju nikoga. No, u čije ime danas u hrvatskoj vlasti sjede funkcioneri Tepeš, Iličić, Hrg i Kosor, koga oni predstavljaju. Nedvojbeno je, da su sve te četiri stranke, a bez HDZ-a, koalicijski ušle u posljednje izbore, ne bi prešle izborni prag. Karamarko je za čistu fatamorganu koalicijske snage žrtvovao objektivno veći samostalni potencijal što ga je HDZ imao u svojim redovima. Oni koji su trebali pasti u politički zaborav upali su u podjelu funkcija, a Karamarkov HDZ je zbog toga upao u unutrašnje sukobe zbog nerealiziranih ambicija onih članova koji se, ruku na srce, s pravom smatraju kvalitetnijim i zaslužnijim od autsajdera koji su u fotelje zasjeli. Kako god, demokracija nam do sada očito nije donijela baš ništa dobro. Odrekli smo se suvereniteta, ponosa i samosvijesti, potencijal potpunog sagledavanja istine pretvorili smo u politički užas i civilizacijsku sramotu u kojoj će ustaše uskoro postati drugi hrvatski antifašistički pokret, vlastitu historiografiju zatukli smo ideologijom, izlazak na izbore postao je nepotreban trošak, predsjednikovanje se pretvorilo o raspravu o rezidenciji, domoljubi su inkasatori pretplate na dogmatsko hrvatstvo. Disidenti, konfidenti, elite, polusvijet, narod i blato – sve se slilo u jedno. I kako da, kad to sagledate, ne budete za lustraciju.
Sve dok je hrvatstvo pokrivač primitivizmu, kriminalcima, ustašama i stranim plaćenicima lustracija će biti jedino jamstvo opstanka hrvatskom narodu. Izbaciti ih beskompromisno i trenutačno, ne obazirati se na rodijačke i uzvišene podvale, ne dangubiti u čekanju i odricanju od odgovornosti u traženju zakonskog okvira za bacanje smeća. Lustrirati je lako kad je ionako odavno jasno tko tu za koga radi.
