Komunisti su otrovali blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Vidljivo je to iz dokumentacije Kongregacije za kauze svetih, koju smo dobili na uvid. Točnije, iz izvještaja rimskog sveučilišta La Sapienza, u kojemu pišu točne količine otrovnih tvari, poput olova, kadmija, arsena i kroma, koje su pronađene u ekshumiranom kardinalovu tijelu, kostima i odjeći.
“Nije isključeno da je apsorbirao radioaktivnu dozu koja nije bila za liječenje”, dio je iz nalaza autopsije blaženog Alojzija Stepinca na nadležnom institutu pri rimskom sveučilištu La Sapienza. Kako dalje stoji, “iako dokazi o zračenju nisu vizualni, svjedočenja o trovanju u zatvoru u Lepoglavi ipak su uvjerljiva”. Tragovi trovanja, nadalje, analizom Stepinčeve odjeće, tijela, kostiju i znanstveno su potvrđeni spektrofotometrijom. Riječ je o metodi koja, prema definiciji, određuje koncentraciju materijala mjerenjem količine svjetla koju je uzorak apsorbirao. U slučaju Alojzija Stepinca konkretno su detektirani kadmij, arsen, krom i olovo. Kako stoji u nalazu, utvrđene su vrijednosti kroma i olova koje nisu normalno prisutne u tijelu čovjeka.
Trovao ga je Rifat Pašić
Točne količine navedenih metala navedene su u analizi profesora Enrica Cardarellija sa spomenutog sveučilišta koja je napravljena u siječnju 1996. godine. Količine kadmija, primjerice, tako je moguće, objašnjavaju stručnjaci, smatrati produktom zračenja. Element je to, kako kažu, koji se može povezati sa zračenjem upravo zato što može nastati raspadanjem čestica. No, takva je teorija “klimava” jer, s obzirom na dostupnu tehnologiju u ono vrijeme, malo je vjerojatno da bi se koristilo trovanje zračenjem budući da bi tada taj netko mogao naštetiti i samom sebi. – Olova ima posvuda oko nas, a arsena, primjerice, ima u vodi i nedavno je pronađen i u pojedinim kalifornijskim vinima. Dakle, čovjek je mogao, na primjer, piti vodu koja sama po sebi ima količinu arsena, a možda mu je netko i stavljao te se to može godinama kumulirati. Svi su ti elementi u kostima sve dok postoje same kosti – objasnio je prof. dr. sc. Božo Krušlin, predstojnika Zavoda za patologiju Ljudevit Jurak KBC-a Sestre milosrdnice.
Međutim, ovi nalazi posve opovrgavaju teze da Stepinac nije bio trovan u zatvoru, koje je, među ostalim, iznio i Josip Manolić u svojoj knjizi “Politika i domovina – Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku”.
“Ekshumacija i toksikološke analize iz 1993. kardinalovih zemnih ostataka – kojima je nazočio crkveni vrh, zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, mons. Giulio Einaudi, apostolski nuncij, Edward Novak, tajnik Kongregacije za kauze svetaca u Rimu, mons. Đuro Kokša, Marko Culej, Juraj Batelja, zakoniti postulator kauze – pokazuju da trovanja i zračenja nije bilo. U hrvatskim medijima osvanut će bezbroj tekstova koji sve do današnjega dana ponavljaju u novom kontekstu, ovisno o ‘nazovisvjedoku’, da je kardinal trovan ili zračen, ignorirajući mišljenja i dijagnoze istaknutih medicinskih stručnjaka iz SAD-a, Njemačke ili Hrvatske”, piše Manolić.
“Predlažem svim zagovornicima zavjere ‘podastrite dokaze’, i odgovorno tvrdim nikakva trovanja i zračenja nije bilo, a na Bateljinu tvrdnju o sustavnom mučenju, mogu reći da za tu objedu također nema nikakvih dokaza niti ih je sam Stepinac ikada ikome kazao ili zapisao u svoj osobni dnevnik. Na navode dužnosnika Crkve osvrnuo bih se samo konstatacijom da nikad u hrvatskim zatvorima nitko nije imao tretman tako povlaštenog zatvorenika kao što je uživao nadbiskup Stepinac. Za njega nisu vrijedili pravilnici i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. Koliko je sustav išao daleko u zaštiti Stepinca, govori i podatak da su se o prehrani brinule i supruge zapovjednika zatvora i kasnije straže, i jeo je ono što su i te obitelji”, piše Manolić, koji očito nije imao uvid u spis Kongregacije za kauze svetih, a koji posve demantira tvrdnje kako Stepinac nije sustavno trovan.
Tezama o trovanju kardinala Stepinca ide u prilog i intervju Zorana Kotnika, umirovljenog djelatnika hrvatske obavještajne službe, koji je dao novinaru Glasa Koncila Tomislavu Vukoviću u rujnu 2011., rekavši kako je Stepinca trovao njegov tetak i time se hvalio na obiteljskim susretima.
“Bio je to moj tetak Rifat Pašić”, govori smireno i odmjereno Kotnik, kako to već i priliči umirovljeniku i bivšem djelatniku tajne službe, navodi Vuković, “koji se oženio očevom sestrom Fanikom rođ. Kotnik. On je rođen u Banjoj Luci, a za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata radio je u zloglasnoj Ozni – Odjeljenju za zaštitu naroda, komunističkoj tajnoj policiji koja je počinila brojne zločine. I njegova sestra Supha bila je načelnica banjolučke Ozne. God. 1945. došao je u Zagreb i bio je imenovan zapovjednikom logora ‘Kanal’, na mjestu današnjeg parkirališta autobusnog kolodvora, u koji su, to je važno javnosti istaknuti jer se godinama prikriva, bili dovedeni ne samo zarobljeni vojnici i civili koji su bježali prema Austriji nego i brojni ‘nepodobni’ civili iz ulica koje vode na današnji Trg žrtva fašizma, kako bi se u njihove stanove uselili partizanski oficiri i komunistički prvaci.
On je, svejedno, često dolazio k nama i posjećivao našu obitelj te je uvijek, sjećam se, sa silno velikom mržnjom govorio o Crkvi i svećenstvu, što je mojoj mami i baki Štefici Sonnberger kao pobožnim vjernicama bilo neugodno slušati. Svađao se i žestoko s mojim ocem, koji je ne samo imao potpuno drukčiju sliku o poslijeratnim zbivanjima od Rifata nego je na vlastitu odgovornost čak i spašavao ljude iz kolona smrti. Tako sam jednom prigodom osobno slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa. Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza”, ispričao je Kotnik.
“Kada sada s određenog vremenskog odmaka razmišljam o njemu i njegovoj priči o sadašnjem hrvatskom blaženiku, smatram kako u svemu tome ima logičnog slijeda. Nikada nije prežalio svoju Jugoslaviju, pa slijedom toga nikada nije bio za samostalnu hrvatsku državu. Dok sam još radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka, SZUP-u, odakle sam i otišao u mirovinu, tražio sam da se obavi obavijesni razgovor s tada još živućim Rifatom o okolnostima smrti kardinala Stepinca, no tadanji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Ivan Brzović, koji je bio ravnatelj naše službe od 1997. do 2000., to je bez obrazloženja odbio”, rekao je Kotnik, a novinar Glasa Koncila Tomislav Vuković naglašava kako je u sve što se događalo sa Stepincem bio umiješan osobno Josip Broz Tito, o čemu najbolje svjedoči beogradski novinar Pero Simić.
“Jugoslavenski diktator bio je u stalnoj dilemi što s uhićenim zagrebačkom nadbiskupom pa je, za razliku od zahtjeva da ga se makne iz Hrvatske, u drugoj prigodi odbijao bilo kakvu sličnu pomisao, kako je to zapisao u Dnevnik 26. studenoga 1950. prigodom službenog posjeta veleposlanika Georgea Allena, koji je zatražio hitan sastanak po uputama američke vlade: ‘Mislio sam da će biti možda neka nova ponuda za naoružanje i primio sam ga u pet sati poslije podne. Na moje veliko iznenađenje, počeo je vrlo veliki, patetički uvod o nekoj neugodnoj misiji, a ispostavilo se da je stvar u tome: ‘Američka vlada je zabrinuta o ishodu diskusije u Senatu SAD-a u vezi s davanjem pomoći Jugoslaviji jer će američki republikanci vjerojatno postaviti kao uvjet puštanje Alojzija Stepinca na slobodu.’ Veleposlanik je dugo objašnjavao kako bi se to moglo vrlo dobro utanačiti još prije sjednice Kongresa SAD-a, ‘da se Stepinac premjesti u neki samostan’, da se ‘prebaci preko granice’ itd. Ja sam bio vrlo kategoričan u svome odbijanju i rekao sam da to proturječi njihovim željama da mi budemo što sposobniji u obrambenom smislu, jer takav postupak izazvao bi veliko negodovanje kod pravoslavnog stanovništva s jedne strane, a s druge strane narod bi to shvatio kao uvjet za američku pomoć Jugoslaviji i ne bi se složio s time’” – piše Simić.
Titov dnevnik iz 1950.
Osim kategoričkog odbijanja da se nadbiskup Stepinac pusti na slobodu i zahtjeva da ode iz Hrvatske, u intervjuu jednom od vodećih američkih dnevnih listova iznio je i svojevrsni “treći put”, tj. nagovještaj kako nadbiskup Stepinac jednog dana ipak neće biti u zatvoru.
“Jugoslavija ne voli primati uvjete u vezi jedne ličnosti koja se ogriješila o toliko zakona i koju cijela zemlja zna kao ratnog zločinca. Ako je u pitanju neki naš postupak da bi se zadovoljili sentimentalni osjećaji katoličkog svijeta, onda mi to ne bismo učinili. Ali, ako bi to bilo u interesu međunarodnih odnosa i ako bi to dopustila naša unutarnja situacija, onda bismo mi mogli odlučiti da ga pustimo. Ali vlada treba u prvome redu voditi računa o interesima naroda naše zemlje. Stepinac se jako ogriješio o pravoslavni živalj. On je nasilno prekrštavao pravoslavne i oni ne bi odobrili ako bismo ga mi pustili. Razumije se, ako bi to bilo u interesu naše zemlje, onda bi naš narod to razumio. Mogućnost postoji i doći će vrijeme kad on više neće biti u zatvoru. Možda će otići u samostan ili će se pronaći neko slično rješenje, ali ne bismo dopustili da on više djeluje kao svećenik ili kao crkveni funkcionar u Jugoslaviji. Ali o ovom se pitanju još nije raspravljalo u tom smislu. Kad mi budemo uvjereni da će narod to razumjeti, poduzet ćemo korake u onom smislu kako sam gore naveo”, rekao je Tito u intervjuu New York Timesu tadašnjem direktoru za Europu Cyrus Leu Sulzbergeru.
Čini se da zagrebački nadbiskup “drugu” Titu nije “davao mira” čak ni dok je bio u tamnici jer je “i nakon njegova zatvaranja pomno pratio što se s njime zbivalo”. Svjestan svoje apsolutne moći, uvjeren da je on gospodar ljudskih života i sudbina, odlučivao je čak i o zatvorskoj prehrani nadbiskupa Stepinca, kako je to zabilježio u svom Dnevniku od 20. studenoga 1950: “Danas sam javio ministru unutrašnjih poslova Hrvatske da obustavi daljnje posjećivanje Stepinca raznih stranaca i da mu se u vezi sa štednjom obustave razne beneficije u prehrani koje je do sada uživao. Postao je prilično drzak otkako ga počeše stranci posjećivati.”
( Izvještaj rimskog sveučilišta La Sapienza, s točnim količinama otrova pronađenih u ekshumiranom kardinalovu tijelu, koji je dio dokumentacije Kongregacije za kauze svetih)
>> Radna skupina o Stepincu je Papina ekumenska gesta prema SPC-u
>> 'Stepinac je na temelju 10 zapovijedi sudio i NDH i komunističku Jugoslaviju'
Bez osnivanja HRVATSKE NACIONALNE FRONTE = HNF i dosljedne skore sprovedbe generalne LUSTRACIJE Hrvatska nikada ne će biti slobodna! ZDS!