Bilo je 14 sati tog 26. travnja 1986. godine kada su stanovnicima Pripjata, tajnoga grada na krajnjem sjeveru Ukrajine u kojemu su živjeli zaposlenici nuklearne elektrane Černobilj, većinom inženjeri, naložili da uzmu dokumente, odjeću i hranu za nekoliko dana.
Evakuirani su zbog jakog zračenja uzrokovanog eksplozijom u reaktoru nuklearke i nikada se u Pripjat nisu vratili. Smješten u blizini granice s Bjelorusijom, 94 kilometra od Kijeva, u gradu koji je nazvan po lokalnoj rijeci živjelo je tada 50.000 stanovnika, od kojih je bilo otprilike 14.000 djece. Pripjat je bio razvijen, lijepo uređen, mlad, prosječna dob stanovnika bila je samo 26 godina te je bilježio i najnižu stopu smrtnosti u cijeloj Ukrajini.
Danas, 27 godina nakon nuklearne katastrofe u kojoj se radijacija prvo proširila na Poljsku, Njemačku, Austriju, Rumunjsku, Švicarsku i Italiju, a potom i na Hrvatsku, Srbiju, Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Veliku Britaniju, Grčku, Izrael, Kuvajt, Tursku, ondje zjapi napušteni, potpuno prazan grad, koji je postao – meka ljubitelja ekstremnih putovanja. Onih koji su dovoljno hrabri da posjete zabranjenu “mrtvu zonu” koja se prostire u krugu od 30 kilometara oko Černobilja.
– Svaki turist ima svoje motive. Među njima su i oni koji su previše igrali kompjutorsku igricu “S.T.A.L.K.E.R”, ali s njima ne volim putovati jer često zaboravljaju da ne idu gledati igru, nego spomenik strašnoj tragediji koja je odnijela mnoge živote i uništila sudbine preživjelih. Vrlo često to odredište odlučuju posjetiti ljudi koji su povezani s mrtvom zonom; netko je ondje živio, netko je bio u vojnoj službi, netko ide na groblje, netko traži znakove nepostojeće države, Sovjetskog Saveza. Ali baš svi pričaju o zastrašujućoj atmosferi koja se ni s čime ne može usporediti. Strašan je osjećaj kada hodate kroz šumu, a onda shvatite da je to bivši bulevar – kaže Ivan Bondar, organizator putovanja u Pripjat, o kojemu se više može doznati na internetskoj stranici www.tour-chernobyl.su.
Stalkeri se predaju vojnicima
Komercijalni izleti u mrtvu zonu organiziraju se od 2006. godine. Prije su bili ekskluzivni i jako skupi, a danas je cijena prihvatljivija te ovisi o broju ljudi. U većoj skupini, do 22 osobe, iz Kijeva ćete putovanje u Černobilj i Pripjat platit otprilike 200 eura. A iskustvo je šokantno, svjedoči poznati ruski novinar Artem Galustjan, koji je, kaže, želio otići u zonu kako bi vidio što je zapravo smak svijeta.
– Da si blizu Černobilja, shvatit ćete po tome jer nema apsolutno ničega što bi podsjećalo na ljude. Pripjat je strašan. Ako naiđete na čovjeka, gledat ćete ga u čudu, kao izvanzemaljca. Hodao sam praznim gradom i proživljavao dramu ljudi kojima su rekli kako imaju pet minuta da se spreme i odu, i koji se, bez obzira na to što su im tvrdili suprotno, ne mogu vratiti doma. Osjećao sam se neugodno kada sam ulazio u tuđe stanove. Kao da sam se vratio u prošlost. Na zidovima u školama vidi se da se spremala proslava 1. svibnja, po ulicama praznični plakati, u vrtiću sam otvorio ormarić i u njemu ugledao dječje cipelice... Hodali smo u grupama jer je jako teško i strašno biti sam, a kad sam na podu ugledao igračku, knjigu ili košaru, osjećao sam nečije prisustvo. Ušli smo u bolnicu, na drugom katu su bila plava vrata s crvenom natpisom “ginekologija”. Kažu da ondje leži knjiga s registriranim abortusima i da ih je svaki dan bilo po 14 – kazao je Galustjan.
U zabranjenu se zonu može samo organizirano, ali ima ljudi, koji se nazivaju Stalkerima, prema istoimenoj igrici, koji sami prolaze kroz rupe u ogradama i istražuju područje, a onda se predaju vojnicima. Jer u mrtvu se zonu još i možete uvući, ali nije moguće izaći, a da vas ne primijete.
Osim posjetitelja, na tom je području otprilike 5000 ljudi – osoblje koje održava elektranu, znanstvenici, policija i zaštitari. No, ima i stanovnika. U prvim godinama nakon nesreće bilo ih je 1200, većinom umirovljenika, a danas ih je otprilike 300. To su ljudi koji su nakon nesreće bili evakuirani iz 80-ak mjesta u zoni, koji se od tada smatraju napuštenima, ali se nisu mogli naviknuti na nove gradove i sela pa su se, unatoč protivljenju vlasti, vratili u svoje kuće. Među najpoznatijima je baba Gana, koju su nekoliko puta pokušali iseliti, spaljivali su joj i stoku, ali se ona uvijek vraćala. Sada živi u svome selu, ima kokoši i pravi votku u kućnoj radinosti, tzv. samogon.
– Baba Gana govori mješavinom bjeloruskog, ukrajinskog i ruskog, tako da je nisam baš razumio. Živi u vrlo teškim uvjetima; nedavno su joj vukovi pojeli pse, snijeg zatrpao ulaz, a ona nema nikakve pomoći ni infrastrukture. Vozilo s hranom dolazi jednom u dva tjedna – rekao je Galustjan.
Budući da je 1986. Pripjat zauvijek napušten, u prošlih su 27 godina zgrade i instalacije dotrajale pa u njima ili u njihovoj neposrednoj blizini može biti vrlo opasno. No, rizik da vam na glavu padne cigla ili da propadnete kroz truli pod nije jedini. Druga su opasnost divlje životinje koje se na černobiljskome području razmnožavaju nevjerojatnom brzinom.
– Risove vjerojatno nećete sresti, ali divlje svinje vidio sam puno puta – kaže Bondar.
Pokopali cijelo selo
Osim toga, Černobilj je udaljen od Pripjata samo tri kilometra i naivno je misliti da je ondje zračenje normalno. Radioaktivni izotopi nataložili su se u tlu. Danas u zoni dominira uglavnom gama-zračenje, koje se izlučuje iz ljudskog tijela relativno brzo. Samo se u blizini sarkofaga, koji štiti reaktor, radioaktivan fon sastoji od beta-zraka, koje ostaju u tijelu zauvijek. U procesu zagađenja važnu je ulogu imao radioaktivni jod, koji ima kratko razdoblje poluraspada pa se vrlo brzo nakon nesreće smatrao bezopasnim.
– Danas najviše kontaminiraju tvari poput stroncija i cezija, čije je razdoblje poluraspada 30 godina pa škode okolnom području nekoliko desetljeća. Izotop plutonija i americij bit će prisutni u pogođenim područjima nekoliko tisuća godina – ističe Bondar.
Znanstvenici su procijenili da za dva dana u Černobilju čovjek dobiva dozu zračenja jednaku onoj koju bi primilo u bolnici na rendgenu ili tijekom jednog interkontinentalnog leta zbog zračenja u zrakoplovima. No, bez obzira na to što je rizik izloženosti radijaciji puno niži nego što je bilo odmah nakon nesreće, ne smijete zaboraviti na mjere opreza. U Pripjatu, kao i u ostatku zone puno je radioaktivnih rupa, odnosno malih površina, najčešće od jednog četvornog metra, u kojima zračenje može biti nekoliko stotina puta veće nego pokraj tog mjesta. Vodiči znaju sve o radioaktivnim rupama i, naravno, upozoravaju na njih.
– Govorili su nam da ne smijemo stajati na istom mjestu više od pet minuta. Jako smo pazili da ne stojimo pokraj zidova s plijesni ili mahovinom koji upijaju radionuklide. Nitko, usto, ne smije prići stupovima s oznakom “radioaktivno” koji su postavljeni kako bi upozorili na radioaktivne rupe. Prelazili smo golemu livadu s puno takvih upozorenja pa sam pitao vodiča zašto ih je toliko. Ondje je, naime, pokopano cijelo selo i nad svakom kućom stoji znak. Tada nisu znali kako uništiti radijaciju pa im je to bila jedina varijanta – kaže Artem Galustjan.
Budućnost černobiljske zone nije nimalo blistava jer se ljudi u Pripjat nikada neće vratiti.
– Jeftinije je napraviti novi grad nego popraviti ovaj. Ipak je prošlo mnogo godina. Pripjat će nastaviti gledati praznim očima razbijenih prozora kako se šuma približava. Iz godine u godinu kako ga posjećujem, primjećujem sve više urušenih zgrada. I svake godine sve više i brže propada. Dakle, uskoro će na mjestu ovog nekada lijepog i razvijenog grada ostati samo ruševine – zaključio je Ivan Bondar.
>>Černobilj je ubio stotine tisuća, a stradalo je pet milijuna ljudi
