Naslovnica Premium Analize i intervjui

Bogu ne pakovati! Hrvatski jahači nove ateističke apokalipse

Oni su blijeda, inferiorna i provincijalna kopija četvorice izvornih zapadnjačkih novih ateista. Ateizam je za njih neka vrsta nove religije.
07. veljače 2018. u 18:02 101 komentara 7803 prikaza
Foto: Marko Lukunić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Desetak godina nakon što je (2006.) agnostički (prema osobnom javnom iskazu) novinar Gary Wolf skovao izraz „novi ateizam“ kojim je označio novu spoznajnu paradigmu i borbeni proglas osporavatelja Boga i vjere, ili bogova i vjera, u 21. stoljeću – u odnosu na prastari marksistički i nešto noviji, ljudožderski, staljinistički ateizam, ali i onaj snošljiviji, prosvjetiteljski koji se može, primjerice, pronaći u knjizi „Zašto nisam kršćanin“ Bertranda Russella iz 1927. – u Lijepoj Našoj tiskane su dvije knjige koje parazitiraju na idejama, diskursu, stilu i estetici koje su izvorno osmislila „četiri jahača“ novog ateizma: Richard Dawkins, Daniel Dennett, Sam Harris i Christopher Hitchens.

Predstavljanje knjige 'U što vjerujemo mi koji ne vjerujemo' Promocija knjige Ispovijesti najpoznatijih agnostika i ateista u Hrvatskoj

Svojevrsnom biblijom tog novomilenijskog ateizma možemo smatrati knjigu engleskog biologa, nesmiljenog bojovnika protiv same ideje o postojanju Boga i svih ključnih vjerskih i religijskih dogmi, znanstvenika i fanatičnog vjernika u spoznajne moći prirodnih znanosti, dr. Richarda Dawkinsa „The God Delusion“. Knjiga je u Velikoj Britaniji objavljena u rujnu 2006., a na hrvatskom se, pod naslovom „Iluzija o Bogu“, ukazala već u svibnju 2007. u vrlo dobrom prijevodu Žarka Vidinelića (osobno bih knjigu naslovio „Zabluda o Bogu“ ili „Obmana o Bogu“); nakladnik „Izvori“.

Prva knjiga novih hrvatskih ateista nosi naslov „Horizonti ateizma”. Napisala su je dvojica autora u zrelim godinama: bogoslov, bivši dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu kod Varaždina dr. Željko Porobija (rođen je 1966.) koji je, prema vlastitom svjedočenju „izgubio vjeru“ te mudroslov, filozof i „ateistički aktivist“ (tako se sam brendira) dr. Pavel Gregorić (rođen je 1972.), unuk dr. Pavla Paje Gregorića zvanog “Brzi”, sudionika Oktobarske revolucije, člana sovjetske boljševičke partije, sovjetskog ratnika, a zatim znamenitog partizanskog liječnika, narodnog heroja i moćnog komunističkog vlastodršca: bio je vijećnik AVNOJ-a, a poslije rata član savezne i republičke vlade te zastupnik u saveznoj skupštini i hrvatskom Saboru. Njegov unuk dr. Pavel Gregorić jedan od najproduktivnijih hrvatskih filozofa, vjeru nije mogao izgubiti, jer je, kako piše, nikada nije imao. Knjiga je, zapravo, opsežna i dugotrajna prepiska, razmjena pisama, dvojice autora koja ima mnoštvo doista zanimljivih ispovjednih, anegdotalnih i pripovjednih elemenata koji su karakteristični za diskurs novih ateista.

U predgovoru Horizonata ateizma pisci objašnjavaju različite puteve koji su ih doveli do čvrste i nepovratne nevjere u Boga (Porobija je izgubio i ufanje u Hrvatsku pa se demonstrativno seli u Njemačku kako bi, kako veli, osigurao penziju od koje će moći mirno živjeti u starosti): „Ateizam je stajalište da ne postoji Bog. Do tog stajališta može se doći različitim putevima s različitih životnih polazišta. U ovoj prepisci čitatelj će pronaći jedan put dolaženja do tog stajališta, ali s dva vrlo različita životna polazišta. Jedan od nas dvojice ima teološku naobrazbu i bio je pastor u protestantskoj Adventističkoj crkvi, dapače dekan adventističkoga teološkoga učilišta u Maruševcu kod Varaždina. Drugi ima filozofsku naobrazbu i nikada nije bio vjernik. Štoviše, nikada nije bio ni u iskušenju da postane vjernik.

No misaoni put kojim smo došli do stajališta da Bog ne postoji, kao što pokazuje naša prepiska, u osnovi je vrlo sličan. Obojica cijenimo postignuća prirodnih znanosti i smatramo da njihov uspjeh predstavlja snažno svjedočanstvo u prilog tezi da nema ni jednoga Boga, ni mnoštva bogova, ni anđela, ni demona, ni duhova. Drugim riječima, obojica smo naturalisti.“ Poznavatelje povijesti književnosti među svojim čitateljima želim podsjetiti da izraz „naturalizam“ prema njihovu tumačenju nema puno dodirnih točaka s onim što je ta riječ značila za utemeljitelja i promicatelja književnog naturalizma Emila Zolu: on je od sebe samoga i pisaca svog doba tražio da postanu znanstvenici-istraživači koji u ljudskoj naravi otkrivaju „naturalnu“, tamnu, mračnu stranu koja je posljedica djelovanja ljudske okoline i nasljeđa.

„Naturalizam“ za mudroslovno-bogoslovno-ateistički par Gregorić-Porobija ne znači ono što je značio za Zolu. Oni naprosto smatraju da filozofija temeljena na znanosti i znanstvenim istraživanjima i spoznajama može objasniti sve prirodne i društvene događaje, procese i fenomene te da im Bog (bogovi) i vjera (vjere) nisu uopće potrebni pri tumačenju stvaranja i razvoja čovjeka, prirode i čovječanstva. Druga hrvatska ateistička „biblija“ zbirka je 33 eseja ili „evanđelja“ tolikog broja postjugoslavenskih nevjernika i nesigurnjaka (agnostika) koji su se odazvali pozivu bivšega fanatičnog argentinskog teologa i još fanatičnijeg ustaše, a današnjeg hrvatskog borbenog “antifašista”, nevjernika i anticrkvenjaka Drage Carlosa Pilsela da napišu ispovjedni tekst o vlastitoj nevjeri za njegovu knjigu ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?”. Knjiga je objavljena također prošle godine u nakladi zagrebačkoga VBZ-a.

Urednik Pilsel nadahnuće za knjigu, prema osobnom zapisu, pronašao je u knjizi “U što vjeruje tko ne vjeruje” koju su objavili bivši, blagopočivajući bibličar, rektor rimske Gregorijane i milanski nadbiskup, kardinal Carlo M. Martini i genijalni romanopisac, filozof i lingvist sa Sveučilišta Bologna Umberto Eco (hrvatsko izdanje: Izvori, Zagreb, 2001.).

O vlastitoj nevjeri i dvojbama o vjeri i nevjeri u Pilselovoj knjizi priloge su napisali pripadnici doista elitne ateističke i agnostičke sljedbe, ali i agilne polemičke postrojbe koja se dokazala u borbama protiv raznoraznih zala hrvatskog katoličkog klera i njegove i naše Crkve: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić.

Te dvije knjige refleks su fenomena “novog ateizma” koji su, kao što sam uvodno spomenuo, teorijski i doktrinarno utemeljila “četiri jahača novog ateizma”: Richard Dawkins, Daniel Dennett, Sam Harris i Christopher Hitchens. Hrvatski „novi ateisti“ u tom su pogledu – spoznajno, stilski, estetski i pripovjedački – blijeda, inferiorna, provincijalna, da ne kažem palanačka ili papagajska, kopija četvorice izvornih i nepreglednog mnoštva zapadnjačkih novih ateista koji bespoštednu kritiku religije zasnivaju na – manje ili više fanatičnoj – vjeri u znanost. Ateizam je za njih neka vrsta nove religije.

Ključna je postavka “novog ateizma” – u odnosu na prastari marksistički ateizam, prema kojemu je religija “opijum za narod” te kasniji, staljinistički, u kojem su vjernici, a posebice kler, bili neprijatelji progresa i nove vjere u proleterski internacionalizam, klasnu borbu i komunističke revolucije koje su „narodnim masama“ obećavale izgradnju besklasnog, apsolutno pravednoga društva – da se religije, crkve i kler ne smije tolerantno ostaviti na miru u njihovoj vjeri i poslanjima, nego im se treba žestoko javno suprotstaviti, rušeći sve vjerske dogme i nauke koji su suprotni racionalnoj, posebice znanstvenoj spoznaji koja je smrtni neprijatelj kreacionističkih „tlapnji“ o stvaranju svijeta u sedam dana, Bogu, Svetom trojstvu, Zlom i zlima i drugim „zabludničkim“ vjerskim dogmama.

Temeljne teze i poruke – koje brojni, pa i hrvatski novi ateisti usvajaju kao apsolutne istine – tog novog „svetog“ ateizma Richard Dawkins je u „Zabludi (iluziji) o Bogu“ sveo na četiri imperativa koja tvore temelje novog ateističkog ponosa i samosvijesti, pa i moralne nadmoći nad vjernicima:
Prvo: suvremeni ateisti, ako vjeruju znanosti i ako je poznaju, mogu biti sretni, uravnoteženi, moralni i intelektualno ispunjeni.
Drugo: Darwinova teorija o evoluciji i prirodnom odabiru živih bića, pa i ljudske vrste, spoznajno je superiorna svakoj „hipotezi o Bogu“ i zabludi o Velikom prasku i „inteligentnom dizajnu“ .
Treće: religijsko određenje čovjeka, posebice djeteta, kao „katoličkog“, „židovskog“, „budističkog“ ili „muslimanskog“, apsolutno je neprihvatljivo.
Četvrto: ateizam mora postati izvor samosvijesti i ponosa, a ne duhovnog apatridstva jer je odbacivanje ideje Boga izraz slobodnog, neovisnog i zdravog uma i duha. Čitajući dvije knjige ranije spomenutih hrvatskih novih ateista, može se zaključiti da su oni bez ikakve kritičke ili barem ironijske distance usvojili ključne dogme svog novog proroka Richarda Dawkinsa i njegovih kolega – nesnošljivih jahača novog ateizma.

1 / 11
Drago Pilsel otkriva 'U što vjerujemo mi koji ne vjerujemo'
Zlatko Dalić Izbornik Dalić: Uvijek imam krunicu u džepu! Nedostajao sam djeci, odrastala su bez mene Ivana Husar Mlinac Doživjela sam lijep kontakt s Bogom i bitne stvari prepustila u Njegove ruke Papa Franjo Poruka iz Čilea Papa Franjo: Klerikalizam je karikatura crkvenog poziva
Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
  • Alkana:

    Pilselova knjiga? Kladim se da je svaka rečenica odnekud prepisana

  • Avatar mileudarcina 1
    mileudarcina 1:

    Koliko vidim ovi ateizam pretvaraju u zanimanje tj struku koja se upisuje čak i u radnu knjižicu, fali još samo ateiztička biblija a ne sumnjam da ju neće i napisat, za ove novo komponovane proletere i poncije pilata od danas ... prikaži još!nas gledam drugačije, on se barem pokajao.

  • Neutralac:

    Eto ta skupina sljama je upravo ono o cem stalno govorim: lazne antife, kvislinzi, yugo nostalgicari, cede, peta kolona i maloumni... kakav skup ....