U osamdeset i petoj godini života u svom domu u petak kasno navečer umro je (od raka s kojim se borio godinama) čuveni talijanski lingvist, filozof, romanopisac i kritičar Umberto Eco. Široj javnosti najpoznatiji je kao autor romana „Ime ruže“ iz 1980. godine, svojevrsnog religiozno-filozofskog trilera koji je preveden na pedesetak jezika svijeta, a samo je u Italiji prodan u sedam milijuna primjeraka.
„Ime ruže“ doživjelo je i megapopularnu filmsku ekranizaciju redatelja Jean-Jacquesa Annauda u kojoj je glavnu ulogu Guglielma da Baskervillea odlično odigrao Sean Connery.
Pomalo je nevjerojatno da je roman pomalo apartnog sveučilišnog profesora na pomalo znanstvenu temu, je li Aristotel napisao ili nije napisao izgubljenu komediju, doživjela svjetski uspjeh, ali roman „Ime ruže“ ušao je na listu najčitanijih knjiga 20. stoljeća.
Zbog tog romana Eco je dobio na desetke epigona od kojih je najuspješniji Dan Brown, za kojeg je sam Eco ironično tvrdio da ne postoji, nego da je to zapravo lik iz njegova romana „Foucaultovo njihalo“.
Posjet Hrvatskoj 2006.
Ipak, Ecova karijera neupitnog teoretičara i omiljenog profesora, čovjeka koji ima na desetke počasnih doktorata, te autora nezaobilaznih medijavelističkih radova, ali i plodnog publicista koji je desetljećima ispisivao kolumne po talijanskim novinama, nadrasla je njegovu usko literarnu pojavu.
Bio je jedan od najutjecajnijih i najcitiranijih intelektualaca našeg vremena i čovjek koji je njegovao kult knjige i čitanja. U svojoj je kućnoj biblioteci u Milanu (zajedno sa suprugom, njemačkom povjesničarkom umjetnosti Renate Ramge) imao više od 50.000 naslova.
Eco je pripadao književnom pokretu Grupa 63. Osnivao je književne časopise, oblikovao talijansku neoavangardu, proučavao masovne medije pokušavajući premostiti jaz između popularne i akademske kulture. Predavao je i estetiku vizualnih komunikacija, a stručnjaci su ga cijenili kao izvrsnog poznavatelja povijesti i umjetnosti srednjeg vijeka. Pisao je nesmiljeno i o fašizmu (zapisao je i sljedeće: “U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe...”) , prisjećajući se i Mussolinijeva pada.
Osim romana „Ime ruže“, za koji je, istini za volju, dobio najbolje kritike, Eco je napisao i romane „Foucaultovo njihalo“, „Otok prethodnog dana“, „Baudolino“, „Tajanstveni plamen kraljice Loane“, „Praško groblje“ i „Nulti broj“, roman o zamkama novinarskog posla koji je lani objavio Profil u prijevodu Inoslava Beškera, a koji je izazvao i polemike u Italiji. U Hrvatskoj su objavljene i brojne njegove znanstvene i esejističke knjige, među njima i „Povijest ljepote, „U potrazi za savršenim jezikom“, „Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi“, „Rakovim korakom“, „Šest šetnji pripovjednim šumama“…
Eco je samo jednom bio u Hrvatskoj, i to prije deset godina, u prosincu 2006. godine na pulskom sajmu knjige i autora uz svog talijanskog prijatelja Claudija Magrisa.
Tom je prilikom predstavio i studiju „Otprilike isto“ o zamkama književnog prevođenja (inače je književno prevođenje nazivao pregovaranjem) koju je preveo Nino Raspudić. Raspudić je i moderirao predstavljanje ove knjige, ali je pratio Eca i Magrisa za posjeta Nacionalnom parku Brijuni.
Pajac za premijera?
Eco je rođen 5. siječnja 1932. u gradiću Alessandrija u Pijemontu kao sin knjigovođe. U Torinu je studirao prvo pravo, poštujući očevu želju, a onda filozofiju i povijest književnosti. Doktorirao je na temi Tome Akvinskog. Nakon rada na talijanskoj državnoj televiziji RAI, Eco se sve više posvećuje znanstvenom radu pa od 1971. godine postaje profesor semiotike u Bologni.
Desetljećima je pisao kolumnu u L’Espressu koju je kao strastveni pušač nazvao po tvrtki koja proizvodi šibice. Posljednjih godina odustao je od pušenja zbog bolesti, ali je ipak – za utjehu – žvakao duhan. Bio je i među pokretačima grupe intelektualaca „Sloboda i pravda“ (u kojoj je bio i Magris) koji su se borili protiv politike dugogodišnjeg talijanskog medijskog mogula i političara Silvia Berlusconija. Često se pitao kako je to zemlja s tako velikom kulturnom tradicijom kao Italija za premijera mogla izabrati takvog pajaca. Ali za svog života nije našao odgovor na to pitanje.
Za sebe je tvrdio da njeguje averziju prema retorici te da nikada ne preuveličava i ne donosi bombastične tvrdnje, što baš i nije slika tipičnog Talijana.
Ali Eco je bio sve, ali ne i tipičan čovjek. Bio je hedonist, imao je vikendicu u Riminiju, često je putovao po zamornim književnim sajmovima kao što je to onaj u Frankfurtu, koji pisci njegova ugleda izbjegavaju u širokom luku. Ali Eco je i tu bio drugačiji, volio je kontakte s ljudima. Ali nije volio fotografirati. Više je volio gledati svojim očima i sjećanja pohranjivati u odličnu memoriju.
>> Umro talijanski pisac i filozof Umberto Eco, autor romana 'Ime ruže'
