Iako na ovom prostoru rjeđe pišem o klasičnim autobiografijama ljudi koji nisu pisci, ovaj put je izbor pao na netom objavljenu autobiografiju Brucea Dickinsona “Čemu služi ovaj gumb?”, pjevača popularne britanske grupe Iron Maiden, koja će u srpnju nastupiti u zagrebačkoj Areni.
Doduše, svestrani Dickinson je, barem formalno, i pisac jer je objavio dva romana o Iffyju Boatraceu. Romani su mu prodani u nekoliko desetaka tisuća primjeraka, što i nije tako loš rezultat. Dickinsonovu dugoočekivanu autobiografiju objavio je zagrebački Rockmark u prijevodu Ane Levak Sabolović i Lovorke Cesarec Ban, nakon što je proteklih mjeseci prodavao i englesko izdanje knjige. Knjiga Brucea Dickinsona je pomalo čudna autobiografija jer u njoj Dickinson gotovo uopće ne piše o svom privatnom životu, kao da privatni život ne postoji i kao da nema nikakvu težinu. U knjizi nema rođenja, svadbi ni rastava, objašnjava na njezinu kraju autor koji ipak podosta otvoreno piše o teškoj bolesti, malignom tumoru pri korijenu jezika koji je nedavno pobijedio, ali i o otvorenom fizičkom nasilju koje je morao trpjeti za svog engleskog školovanja.
Piše Dickinson i o svojim pijanstvima i pijanim divljanjima, umjetničkim krizama, o iskustvima s teškim i lakim drogama, o sitnim i ne baš sitnim osvetama, o druženju s, malo je reći, čudnim i opasnim ljudima u Amsterdamu ili o prvom gostovanju Iron Maidena u komunističkoj Poljskoj u kojoj im je na raspolaganju kao zaštitar bio poljski više nego odlično obučen pripadnik surove ruske tajne službe. Možda je i previše prostora Dickinson posvetio svojim bogatim iskustvima u mačevanju i pilotiranju aviona (uspješni je i strastveni mačevalac i još uspješniji pilot putničkih aviona, iako je kompanija za koju je godinama pilotirao neslavno propala). No, svojom autobiografijom Dickinson dokazuje da ima smisla za pisanje putopisa i za pomalo montipajtonovski humor, izbjegavajući patetiku i romantiku u stilu Jane Austen. Odlično je poglavlje u kojem Dickinson opisuje svoj ratni posjet Sarajevu, gdje je bio još uvijek osjetljive 1994. godine sa članovima pratećeg sastava Skunkworks. Dickinsonov iskreni opis ratnog Sarajeva, s dramatičnim noćnim putovanjem preko itekako opasnog Igmana, iznimno je zanimljiv, a o tom emotivnom sarajevskom koncertu koji je doista bio više nego rizičan snimljen je i dokumentarni film “Scream For Me, Sarajevo” koji se upravo prikazuje diljem svijeta.
Što se filma i filmske umjetosti tiče, Dickinson u knjizi često piše i o snimanju filma o engleskom kontroverznom okultistu, piscu i astrologu Aleisteru Crowleyu, s kojim je naš autobiograf očito opsesivno povezan, a i snimanje tog filma mu je očito bila dugogodišnja opsesija, i to ne samo umjetnička. Stoga je Dickinson napisao i scenarij za film “Chemical Wedding” koji je unatoč svim problemima ipak snimljen i čiji naslov u osnovi i nema veze s njegovim istoimenim glazbenim albumom. Zanimljivo je da u filmu Dickinson ima čak i malu ulogu. No, Dickinson ipak nije dublje zagazio u literarno i dubinsko objašnjavanje svoje povezanosti s Crowleyem i njegovim učenjem iako bi i to sigurno bilo više nego zanimljivo štivo, i to ne samo za glazbene fanove Iron Maiden i njegova najslavnijeg i najdugovječnijeg pjevača. Što se glazbene, heavy-metal scene tiče, Dickinson precizno piše o svojim skromnim glazbenim počecima, ali i o svojim glazbenim uzorima te o pomalo supijanoj upornosti kojom je došao do današnje privilegirane pozicije u svijetu šou-biznisa.
Jer, početak mu je bio potpuno skroman i neobećavajući budući da Dickinson nije bio dijete bogataša niti je pripadao privilegiranijem sloju, a i nije se htio uklopiti u englesko malograđansko uspinjanje na ljestvici životnog uspjeha. Stranice o Dickinsonovim počecima vjerojatno će intenzivno zanimati njegove poklonike, kao i poklonike grupe Iron Maiden. U knjizi ima i podosta bizarnosti, kao što je to, primjerice, stvaranje piva Trooper, ili pak korištenje avionskog prometa u reklami heavy-metal grupe, ali, zanimljivo, nema politike, i to čak ni u zamecima.
