Naslovnica Premium

Najmoćniju ženu svijeta još nazivaju 'Kohlovom curicom'

Najveća opasnost stereotipa, pa i o političarkama, je njihova podmukla nevidljivost
23. ožujka 2015. u 16:56 15 komentara 1215 prikaza
Kolinda Grabar Kitarović Angela Merkel
Foto: Reuters/PIXSELL

Posljednjih tjedana javni je prostor prepun komentara o ženskoj ofenzivi na hrvatsku i svjetsku politiku. Izvještava se o brojnim aktivnostima predsjednice Grabar-Kitarović, inozemnim planovima ministrice Pusić, poziciji zagrebačkih zamjenica Švaljek i Kusin, usponima i padovima stranačke liderice Holly, gradonačelničkoj kandidaturi ministrice Mrak Taritaš i nacionalnom širenju saveza lokalnih nezavisnih lista koji predvodi Marijana Puljak. Potpuno različite ambicije i aktivnosti tih političarki često se pokušavaju svesti pod isti nazivnik samo zato što su sve one - žene.

U tom je kontekstu zanimljivo pogledati kako hrvatski mediji, čak i kad su izrazito dobronamjerni, robuju rutinskim rodnim stereotipima u reprezentaciji visokopozicioniranih političarki. Prvi u nizu stereotipa je kontinuirano izvještavanje o političarkama u kontekstu njihova odnosa s muškim “mentorom”. Istaknuta nizozemska teoretičarka medija, politike i roda Liesbet Van Zoonen u jednom svom tekstu u kojem konstatira kako je muškarcima u politici dopušteno ono što ženama nije, kaže kako je jedina neproblematična pozicija žene u politici ona prve dame ili pomoćnice – “pratilje” ili “pobočnice”, kako se to u našim medijima voli kazati.

Prirodno mjesto - kuća i kuhinja

Članak objavljen prošli tjedan u Večernjem listu pod naslovom “Zašto su se odrekle svojih mentora: odbile biti lutke na koncu” kojim se nedvojbeno iskazuje podrška hrvatskim političarkama, dobar je primjer kako mediji često nesvjesno podržavaju stereotipe o ženama u politici, čak i onda kada ih žele obraniti. U njemu se odaje priznanje ženama koje su se otele kontroli pripadajućih “alfa političara”. Spominju se Jadranka Kosor, tajnica i pratilja Ive Sanadera, koja se kasnije s njim obračunala, zatim Sandra Švaljek koju je “Bandić lansirao, a ona ga želi smijeniti”, pa Vesna Pusić koja se brutalno odrekla prijatelja Čačića, i na kraju Mirela Holy čiji je uspjeh najveća osveta bivšem šefu Milanoviću. Treba pritom svakako dodati i cijeli niz drugih članaka koji problematiziraju za sada naoko idiličan odnos Kolinde Grabar-Kitarović i Tomislava Karamarka.

Problem s takvom prezentacijom jest što ona sugerira da profesionalni životi političarki postoje isključivo u odnosu s njihovim muškim patronima: one ih ili bespogovorno slijede (Vesna Kusin) ili su im okrenule leđa pa se s njima obračunavaju (Kosor, Švaljek, Holly) ili strepimo i čekamo trenutak kad će samoprijegorna štreberica prijeći u ofenzivu i mlatnuti šefa štiklom po glavi (Grabar-Kitarović). Ta duboko ukorijenjena interpretacija po kojoj se politička karijera žena uvijek vezuje uz nekog muškog skrbnika nije, naravno, hrvatska specifičnost već je riječ o nadnacionalnom, široko raširenom obrascu. Najbolje to potvrđuje činjenica da jednu od najmoćnijih, ako ne i najmoćniju, ženu svijeta Angelu Merkel tabloidi i dalje često nazivaju “Kohls Mädchen” (Kohlovom djevojčicom).

Drugi, vjerojatno najrašireniji stereotip u izvještavanju o ženama u politici odnosi se na potenciranje njihova izgleda odnosno svođenje žene na objekt. Odjeća, vanjština i šminka političarki predmet su nevjerojatnih medijskih ludovanja, za razliku od izgleda njihovih muških kolega koji se iznimno rijetko pojavljuje kao tema. Odličnu ilustraciju za to pruža prošlotjedno izdanje jednog našeg magazina koji spekulira o “tajnom savezu Vesne i Kolinde”. Tekst započinje riječima “dvije žene, obje lijepe i uspješne”, a naslovnica prikazuje te dvije političarke – u kupaćim kostimima. Zašto je njihovo razbarušeno polugolo izdanje važno za pakt koji su navodno sklopile!? Zašto je njihova ljepota važna!? Bi li tekst o savezu, recimo, Zorana i Ratka, uvodno konstatirao da se radi o “dva muškarca, oba visoka i naočita” i bio popraćen njihovim golišavim fotografijama (a znamo da Feral više ne izlazi)? Doduše, na naslovnicu se ugurao i Stipe Mesić, također u kupaćim gaćama, u ulozi koga drugog nego “političkog pokrovitelja”, i to ne jedne, nego obje. No, da ne bismo pomislili kako im je Mesić jedini patron, tekst nam otkriva kako njih dvije svoj “‘deal’ skrivaju od šefova”. I eto prave “ženske” sapunice začinjene tajnama, neizostavnim muškim zaštitnicima (čak tri) i fotkama a la Kim Kardashian. Izgled je bio nepresušna tema i na prošlim predsjedničkim izborima na kojima su se mediji iživljavali nad umjetnim trepavicama i odjećom Kolinde Grabar-Kitarović. Slična je sudbina i Jadranke Kosor čiji su broševi i boja kose postali neizostavan dio naše političke povijesti. Prva finska predsjednica Tarja Halonen imala je, međutim, još gora iskustva. Nje, odnosno njezine vanjštine, za vrijeme kampanje dohvatio se američki komičar Connan O’Brian u svom kasnovečernjem showu koji se emitirao i u Finskoj. Konstatirao je da on i Halonen jako sliče i da su vjerojatno blizanci koje su razdvojili na porodu. Kako su se izbori približavali tu je svoju šalu na račun njezina izgleda dodatno razradio i na kraju je počeo podržavati njezinu kandidaturu. Kad su ga pitali zašto, kazao je: “Zato što ima sve: dinamičnu osobnost, brzu glavu i što je najvažnije – moj izgled”.

Sljedeća dva obrasca u koje mediji često guraju političarke odnose se na njihovu pretpostavljenu emotivnu ranjivost i “prirodno” mjesto u koje ih se neprestano vraća – dakle, kuću i kuhinju. Dovoljno se u tom smislu još jedanput prisjetiti prošlih predsjedničkih izbora na kojima je televizijski voditelj Kolindu Grabar-Kitarović pitao kad je posljednji put plakala, a kolumnist jednih dnevnih novina konstatirao da je umjesto zastave s kninske tvrđave sa stranačkom kolegicom trebala razmijeniti – recept za kolače. Čudili su se, nadalje, mediji odluci njezina muža Jakova da svoj život podredi djeci i karijeri supruge, što ne iznenađuje budući da su i bolji od nas pali na tom testu ravnopravnosti. Primjerice, čak i u vrhunskoj političkoj fikciji kakva je danska serija Borgen politička karijera glavne junakinje Birgitte Nyborg traumatizirala je njezinu djecu i dovela do raspada obitelji. Takav je scenarij vrlo rijedak u sličnim serijama i filmovima u kojima su glavni likovi muškarci – njihove obitelji najčešće zdušno podupiru politički angažman očeva i muževa i svi žive sretno do kraja života.

Eksplicitni seksizam

Popis različitih stereotipnih obrazaca koji se koriste u medijskoj reprezentaciji političarki time nikako nije iscrpljen. Pri tome su od onih eksplicitno seksističkih (primjerice, “Kolinda se željela rukovati, a njemački predsjednik ju je potapšao po guzi”) još opasniji oni koji se provlače rutinski, često i posve nesvjesno jer je najveća snaga stereotipa upravo u njihovoj podmukloj nevidljivosti. Ili kako je to kazao Kevin Spacey u filmu Privedite osumnjičene: Najveći trik koji je vrag izveo je da je uvjerio svijet da ne postoji.

Na kraju se valja zapitati što na to kažu same političarke? Van Zoonen tvrdi da brojne političarke, iz straha od stereotipiziranja, bježe od bilo kakve feminizacije. Podsjetimo se što se dogodilo Jadranki Kosor kada je na susret s Obamom, suprotno protokolu, ponijela svoju torbu, na što ju je on upozorio, a ona se zbunila. Jedna nespretnost i ženski dodatak – torbica – koštali su je posprdnog ismijavanja portala koji su pisali o “Kosoričinom ‘yes, yes, yes’ Obami” o tome kako se “premijerka u društvu predsjednika najmoćnije države Zapada ponašala kao groupie, kako ga je žicala autogram, pobrkala protokol i kako je, sve u svemu, bila vrlo uzbuđena”.

S druge strane, zanimljivo je kako mediji političarkama koje žele prikazati snažnima vole zalijepiti neki muški atribut. Tako je The Economist Kolindu Grabar-Kitarović nazvao “alfa ženom”, a u spomenutom tekstu o Kolindi i Vesni konstatira se kako ih spaja “štemerska mladost” – jedna se tukla, a druga gurala šestar u utičnicu od struje.

Van Zoonen naglašava da žene iz straha da će im bilo kakvo pokazivanje ženstvenosti priskrbiti samo nevolje posebno zaziru od trendova koji danas dominiraju političkom komunikacijom poput popularizacije politike (spajanje popularne kulture i politike) ili privatizacije politike (uvođenje elemenata iz privatnog života u politički prostor). Ona u tom smislu kao primjer navodi spomenutu Halonen i Angelu Merkel koja rigidno skriva svoju privatnu stranu i ne bi se, primjerice, ni u ludilu upustila u pjevanje s rock-zvijezdama svojstveno recimo Obami pa čak i Josipoviću.

Ono što je poželjno i atraktivno kod muškaraca, obit će se o glavu ženama pa komunkacija političarki često ostaje strogo u sferi političkog što, tvrdi Van Zoonen, vodi do zanimljivog paradoksa: žene, koje se upravo stereotipizacijom pokušava udaljiti od politike i vratiti tamo odakle su došle – u sferu emotivnog i privatnog – postale su u estradnom političkom okruženju koje su proizveli muškarci i njihova želja da se dodvore biračima posljednja utvrda sadržajne i racionalne politike. Iako bi njezinu tvrdnju bilo sasvim netočno generalizirati – jer nagledali smo se mi svakakvih bisera, a i još ćemo - juriš žena na političke funkcije u pomahnitalnoj hrvatskoj svakodnevici osvježenje je čiji nastavak željno iščekujemo.

>> Objavljena imovinska kartica Kolinde Grabar-Kitarović

VIP izdvaja za Vas

  • Stolic:

    Svabe su hrvate prevarili sada vec juznaevropa pati od njihovih direktorija, nemogu razumit da milioni mrtvi nisu dovojlno pa se javljaju svabofili, a njemci uopste ne podupiru merkelicu vise.

  • Traxx:

    Merkelica nije "najmocnija zena svijeta" kako ju propaganda prikazuje, nego Americka marioneta. To se vidi i po politici prema Rusiji gdje ona radi u korist Amerikanaca i naustrb vlastitog naroda. Npr. Ruska robna razmjena sa SAD je manje od 20 ... prikaži još! milijardi dolara godisnje, dok sa EU oko 300 Milijardi pa ocito interesi Amerike i EU nisu isti u ovom slucaju. Njemacka je jos uvijek, 70 godina nakon drugog svjetskog rata, (bogata) okupirana zemlja koja nema nezavisnu vanjsku politiku.

  • fart:

    A cija je Kolinda curica?