Sve veći jaz između nerazvijenog i razvijenog dijela globaliziranog svijeta i Europi, nakon SAD-a, dolazi na naplatu. Velike migracije koje su i sadašnjost i budućnost Europe svojevrsna su "osveta trećeg svijeta" u kojem će, prema projekcijama, do 2050. živjeti osam milijardi ljudi, dok će ih u razvijenim zemljama biti tek oko milijardu. Bez obzira na to kako će se okončati dogovor između Turske i EU kojim se Turska za 3,2 milijarde eura obvezala zaustaviti priljev izbjeglica i migranata s Bliskog istoka, u budućnosti pritisak migranata na Europu, prema procjenama stručnjaka, bit će mnogo veći nego što je sada. Broj migranata iz Afrike i jugozapadne Azije koji će se željeti preseliti u Europu u sljedećim desetljećima mogao bi se popeti na nekoliko desetaka milijuna ljudi, a velike migracije prema EU slijede i iz Ukrajine.
Pravo na bolji život
Europu, koja je ispod fasade liberalizma, kad je riječ o prihvaćanju izbjeglica i tuđih i svojih, kao i ljudi iz različitih kultura, bila i ostala konzervativna stara dama, u biti nesklona izbjeglicama i migrantima, u budućnosti očekuje puno veći izazov od ovog s kojim se sada suočava.
No, ako se odmaknemo od crno-bijelog gledanja na stvari, jasno je da ne ovisi samo o Starom kontinentu hoće li taj izazov uspješno svladati nego podjednako i o migrantima, koji imaju pravo očekivati bolji život, ali i obvezu prihvatiti temeljne vrijednosti na kojima se Europa temelji. Svatko tko je ikad bio izbjeglica ili migrant zna da nema nijedne zemlje na svijetu u kojoj se samo može pronaći bolji život i istodobno živjeti poput stranca istim načinom života, s identičnim vrijednostima i uvjerenjima koja se opiru svakoj promjeni jer je u tom slučaju neizbježan konflikt i sa samim i sobom i s okolinom. U Europu je od početka godine do prosinca ušlo gotovo 900.000 izbjeglica i migranata, a Europska komisija smatra da će do kraja 2016. u nju ući tri milijuna migranata. Europa, koja ni izbjeglicama iz Hrvatske i BiH 90-ih nije dala zaštićeni status priznatih izbjeglica, nego ih je samo zaštitila na određeno razdoblje, i sada se od (ne)kontroliranog vala izbjeglica pokušava zaštititi akcijskom planom s Turskom. No, u kojoj će mjeri taj plan smanjiti priljev izbjeglica i migranata, tek će se vidjeti.
– Od početka godine do prosinca u Europu je pristiglo 885.000 izbjeglica i prisilnih migranata, od čega više od 85% njih iz država koje su zahvaćene i ugrožene ratom, a ostali iz država koje su oslabljene situacijama konflikata i kršenja ljudskih prava, socioekonomskom ugroženošću i stresom uvjetovanim promjenama u prirodnom okolišu. S obzirom na akcijski plan koji su potpisali EU i Turska, kojim se nastoji problem humanitarne krize riješiti, odnosno njegovo rješavanje odgoditi pomicanjem izvan europskih granica, i to tako da Turska zadrži i ne pusti sav taj masovni tok izbjeglica dalje prema Europi. Ako se Turska bude pridržavala tog dogovora, koji je krajnje ciničan i licemjeran, dolazak izbjeglica bit će smanjen, no nikako zaustavljen. Neki analitičari pak misle da se Turska neće posve držati ugovora, ne samo zato što ni sama ne želi izbjeglice na svom teritoriju nego i zato što industrija krijumčarenja ljudi turskoj sivoj ekonomiji donosi dvije milijarde eura godišnje. Vojne intervencije u Siriji i gotovo osam milijuna interno raseljenih, od kojih bi se dio mogao pokrenuti i preko granica Sirije, znači da će pritisak izbjeglica i dalje postojati. Sprečavanje prolaska izbjeglica preko Turske moglo bi za efekt imati i ponovno jačanje srednjomediteranske rute preko Tunisa i Libije prema Malti i Italiji ili otvaranje nekih novih ruta – smatra dr. Drago Župarić-Iljić s Instituta za migracije i narodnosti.
Demograf dr. Stjepan Šterc slaže se da će se tek vidjeti hoće li se zapreke na turskoj granici pokazati efikasnima, no dodaje da bi Turska doista mogla zatvoriti granicu očekujući velika novčana sredstva od EU jer Europi radi veliku uslugu.
– Europi su uvijek najveća bojazan bile izbjeglice, prognanici i useljenici. Razvijene europske zemlje iz ranijih iskustava s izbjeglicama, i onima iz bivše Jugoslavije, znaju da se izbjeglice teže uklapaju u njihov način života od radnih migranata, a usto velik priljev izbjeglica i migranta objektivni je problem. Tko se ikad bavio migracijama zna da cjelokupan koncept migracija ne može biti bez kontrole i da nema apsolutne slobode ni u čemu, pa ni u migracijama. Zamislite da milijun Rusa krene prema EU, bi li ih EU sve pustila da uđu? – retorički se pita Šterc. Ističe da će, prema procjenama, pritisak migranata prema Europi slijediti i u idućim desetljećima iz jugozapadne Azije i cijele Afrike.
– Riječ je o politički i ekonomski nestabilnim prostorima čije će se stanovništvo udvostručiti u 30, 40 godina i koje će se htjeti preseliti u Europu ako ne bude bilo ratova. No, mislim da će se Europa zatvoriti jer bi to bila supstitucija stanovništva, a Europa zamjenu stanovništva neće dopustiti zbog zaštite svog stanovništva. No, ako ne uspije zatvoriti granice, gledat ćemo još gore slike nego sada i mnogo veće migracije. Svi će htjeti ići prema Europi pa bi se, prema procjenama, pritisak migranata u idućim desetljećima mogao popeti na nekoliko desetaka milijuna ljudi. Najveći dio migracija iz Afrike dolazit će iz sjevernoafričkih zemalja, uglavnom muslimanskih, te svih nestabilnih afričkih zemalja. I dalje će najviše migranata dolaziti iz Iraka, Sirije, Nigerije, Konga, Eritreje. Iz sjevernoafričkog dijela morskim putem je u Europu dosad ušlo 500.000 ljudi. U idućem razdoblju moguće su i velike migracije iz Ukrajine, koju će zapadni svijet htjeti pridobiti na svoju stranu. Iz Ukrajine bi prema Europi moglo krenuti nekoliko stotina tisuća ljudi. Smjer migracija će i dalje biti najviše usmjeren prema kontinentalnoj Europi, i to najviše prema Njemačkoj jer u toj zemlji iz radnog statusa godišnje izlazi 700 do 800 tisuća ljudi – tumači Šterc. Na pitanje hoće li i sjever Europe biti na udaru migranata, Šterc kaže da neće jer je i odlazak u kontinentalni dio Europe za njih velika razlika s obzirom na podneblje iz kojeg dolaze, uz kulturološke razlike.
I Župarić-Iljić slaže se da će, ako se ne stabilizira stanje u Africi, pritisak migranata preko Mediterana i dalje biti usmjeren prema razvijenim zapadnim zemljama.
– Projekcije govore o potencijalnoj mobilnosti čak nekoliko milijuna ljudi iz područja država Sahela prema sjeveru Afrike, odakle bi preko Mediterana eventualno pokušali doći u zemlje europskog juga. Zbog privlačnosti ekonomskih i socijalnih čimbenika bogatijih i uređenijih zemalja zapadne Europe, one će i dalje biti primarnim željenim odredištima za izbjeglice i druge prisilne migrante. Može se očekivati i da bi daljnja destabilizacija situacije u Ukrajini i zemljama Kavkaza proizvela nove izbjegličke valove. Današnje zemlje Balkana bit će i dalje tranzitnima dok ne počnu ulagati u migracijske politike aktivnog privlačenja migranata i omogućavanja kvalitetne izbjegličke zaštite, ponajprije u smislu održivih i sustavnih integracijskih mjera za izbjeglice i druge kategorije stranaca. No, ponajviše će o odgovoru Europe ovisiti hoće li uistinu svoje granice ostaviti otvorenima za dolazak tih ljudi – smatra Župarić. Naglašava da većina prisilnih migranata i izbjeglica danas ostaje u zemljama koje su tzv. države u razvoju, ili unutar svojih država kao interno raseljene osobe, ili u susjednim državama. To je vidljivo i u slučaju Sirijaca.
Zastarjeli model
Unutar Sirije raseljeno je 7,6 milijuna izbjeglica, a u Libanonu, Turskoj, Jordanu, Iraku, Egiptu ih je više od četiri milijuna. I tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji Europa nije prigrlila sve izbjeglice i prognanike jer je najveći dio njih ostao u Hrvatskoj, Srbiji ili unutar BiH, dok je u zapadnu i srednju Europu otišlo oko 700.000 izbjeglica, od polovica njih u Njemačku. Većina ih je dobila privremeno pravo na ostanak. Sada je suočavanje s velikim valom izbjeglica s Bliskog istoka natjeralo Europu da počne razdvajati ekonomske migrante od izbjeglica iako je u situaciji kada velik broj migranata nema dokumente pitanje koliko države mogu uspješno razlikovati izbjeglice od ekonomskih migranata. Logika nalaže da će se tek s vremenom znati koliko je u ovom valu bilo izbjeglica, a koliko ekonomskih migranata.
– Migracijski su tokovi po svojoj prirodi mješoviti i stoga je danas neodrživa jasna distinkcija između tzv. političkih izbjeglica i tzv. ekonomskih migranata. Zastarjela je i definicija iz Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951., koja ne prepoznaje razloge ekonomske deprivacije i ugroženosti u spletu s političkim i drugim razlozima kao jedan od temelja dobivanja zaštite, sigurnosti, utočišta, ali i prilike za bolji život. Ratovi generiraju ponajviše raseljavanja, ali i danas svjedočimo kako Europa vrlo licemjerno profilira i selektira izbjeglice na one koji zaslužuju zaštitu jer dolaze iz ratnih područja i odbija na granicama one koji su možda podjednako ugroženi, ali su etiketirani kao lažni izbjeglice, ekonomski migranti. Situacija je još kompleksnija kada pomislimo da ne postoji generalno primjenjiv instrument međunarodnog izbjegličkog ili humanitarnog prava, a ni politička volja, kojim bi se štitile kategorije osoba koje su raseljene, tj. prisiljene migrirati zbog klimatskih, ekoloških, odnosno okolišnih razloga – drži Župarić Iljić. Iako je sve više zagovornika da se ekonomske migrante tretira kao i izbjeglice, pitanje je bi li takva praksa urušila izbjeglički sustav namijenjen onima kojima je pomoć najpotrebnija?
– Ne mogu se siromašni migranti zbrinjavati prema Konvenciji o statusu izbjeglica jer bi se onda urušio izbjeglički sustav, predviđen za izbjeglice. Ili ga treba revidirati ili naći drugi model prema kojem će se siromašni zbrinjavati, odnosno iznaći mehanizam za smanjivanje nejednakosti u svijetu. Ženevska konvencija iz 1951., koja je još validna, donesena je u sasvim drukčijim okolnostima za izbjeglice, kad nitko nije mogao očekivati da će doći do ovakvih migracija. Ekonomska deprivacija ljudi iz Afrike ne može biti razlog za dobivanje izbjegličke zaštite, ali treba napomenuti da netko može biti izbjeglica i iz zemlje u kojoj nije rat ako je, primjerice, pripadnik manjine te zbog toga ne može dobiti posao. Sadašnje odvajanje ekonomskih migranata od izbjeglica na vanjskim granicama Europe političko je pitanje i takvim se tretira, a ne pravno pitanje, jer se s pravne strane mora preispitati u svakom pojedinačnom slučaju ima li osoba osnove za dobivanje azila – govori Goranka Lalić Novak, docentica na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Ovakav sustav azila nije bio predviđen za masovne tražitelje azila i masovne migracije. Koja to zemlja, osim ako nije iznimno bogata, može podnijeti da preispituje mjesecima ima li stotinu tisuća ili milijun ekonomskih migranata pravo na azil, za koje se do konačne odluke mora pobrinuti? Europa nikad nije bila sklona mnogobrojnim tražiteljima azila bez obzira na to odakle su. Tako je početkom 80-ih u zapadnoj Europi bilo tek nekoliko tisuća tražitelja azila godišnje pa su do 1989. izbjeglice iz istočne Europe lako dobivali status izbjeglica. No, nakon pada željezne zavjese, brojni imigranti iz istočne Europe nemaju više istu naklonost Zapada. Kako god se Europa postavila sada i u budućnosti, izvjesno je da se priljev izbjeglica i migranata iz Afrike i Azije neće uskoro zaustaviti.
– Izgledan je scenarij po kojemu će države koje su i danas najveći „proizvođači" izbjegličkih i raseljeničkih tokova biti i u bližoj budućnosti oni iz kojih će se taj trend nastavljati. Prema istraživanju Fonda za mir, u 2015. čak 16 država svijeta može se smatrati iznimno nestabilnima, od kojih 9 jesu u Africi (Južni Sudan, Somalija, Srednjoafrička Republika, Sudan, Kongo, Čad, Jemen, Sirija, Afganistan, Gvineja, Haiti, Irak, Pakistan, Nigerija, Bjelokosna Obala, Zimbabve). Ove su zemlje su zemlje podrijetla brojnih izbjeglica. Može se očekivati da bi daljnja destabilizacija situacije u Ukrajini i zemljama Kavkaza proizvela nove izbjegličke valove. Demografski faktor u kombinaciji s drugim političkim, socijalnim, ekonomskim i okolišnim čimbenicima može, a najčešće i služi, kao jedan od uzročnika, odnosno makropokretača migracija. Stoga je pitanje rješavanja jaza u nejednakosti globalnog Sjevera i Juga i svih posljedica koje iz toga proizlaze jedno od glavnih izazova kojim bi se moglo i trebalo utjecati na prevenciju humanitarnih kriza koje generiraju izbjegličke valove. U svjetlu klimatskog summita u Parizu jasno je da bez okolišne pravde nema ni one socijalne, i obratno, te će produbljivanje negativnih posljedica klimatskih promjena djelovati kao dodatni pojačivač raseljavanja. Tu opet stradaju najsiromašniji, koji najčešće nemaju ni priliku za migraciju – ističe Župarić.
S druge strane, kako ističe Šterc, sve su razvijene zemlje dosad vodile politiku kontroliranog useljavanja, SAD preko zelenih karata, a Europa je, pak, dopuštala radne migracije useljavajući potrebnu radnu snagu.
– Migracije su velik problem kojem se posvećivalo malo pozornosti. Nema nijedne institucije EU ni EK koje imaju odsjek za demografiju i za migracije. Problem je što se migracije rješavaju samo na političkoj razini, a ne institucionalno. Frontex, sa 344 ljudi u modernoj zgradi u Varšavi, smiješan je i ne može se očekivati da će on rješavati problem migracija – kaže Šterc. A Europu čeka isti problem koji već dugo ima SAD.
– Prema istraživanjima Migration Policy Institute iz New Yorka, između 1990. i 2010. pristiglo je iz Meksika 7,5 milijuna imigranata, mnogi i neregularno, no većina ih se ipak nakon nekog vremena vrati. Mjere su kontrole granica postrožene, ali nisu spriječile ni zaustavile imigraciju. Danas (što je projekcija od 2010. do 2017.) u SAD iz Meksika godišnje pristiže 260.000 migranata. Meksikanci su najveća skupina nezakonitih migranata u SAD-u jer procjena iz 2012. govori da je od 11,3 milijuna nezakonitih migranata njih 6,7 milijuna (60%) bilo iz Meksika – kaže Župarić-Iljić.
Američka iskustva
Šterc tumači da SAD vodi politiku selektivne imigracije po dobi, spolu, obrazovanju iako imaju puno ilegalnih ulazaka. Rigorozni su prema tim useljenicima premda im treba radna snaga kao i Njemačkoj. U SAD će, kaže, i u buduće dolaziti useljenici iz srednjoameričkih zemalja. A vrijeme će pokazati uspjeh ili neuspjeh multikulturalizma i je li američki politolog Robert Patman, čije je istraživanje pokazalo da socijalno povjerenje i solidarnost između ljudi pada ako u jednom gradu žive bitno različite zajednice u etničkom, rasnom i vjerskom pogledu, bio u pravu. S druge strane, ugledni britansko-indijski autor Kenan Malik smatra da je jedan od najvećih mitova europske politike to da su vlade usvojile multikulturalne politike jer su manjine željele dokazati svoju različitost. On drži da su manjine željele pravo na rad, obitelj i obrazovanje, a ne na različitost. U svakom slučaju, ishod migracija ovisit će o tome je li Europa spremna preuzeti suodgovornost za neuspjelu integraciju dobrog dijela marginaliziranih i getoiziranih imigranta ili će se u strahu zatvoriti u svoje granice. Usto, ishod migracija ovisit će i o motivima, spremnosti i sposobnosti migranata da uz priliku za novi početak prihvate i temeljne zasade na kojima Europa počiva, poput demokracije, trodiobe vlasti, ljudskih prava, odnosa prema ženama...
>> Slovenija se ne protivi ogradi koju podiže Austrija
>> 'Izbjeglička kriza i pitanje sigurnosti može se riješiti samo zajedničkim naporima'
Područje s kojeg pristiže izbjeglički i migrantski val je uvijek bilo politički nestabilno, ratovali su mnogi ali se nije bježalo. Netko je namjerno, sa određenim ciljem, napravio razna "proljeća" i pokrenuo val u ciljanom smjeru. Ništa se ne događa slučajno i sve je pažljivo isplanirano. Da bi mogli procjenjivati kako će se situacija dalje razvijati, morali bismo saznati što u planu piše. A plan se ne nalazi na Pantovčaku pa da svatko do njega može. Ovi planovi su dobro sakriveni a mi možeme vidjeti samo - posljedice. I žrtve. Nevine žrtve!