Na odlasku s Izletišta Lučić djeca se, kaže njegov vlasnik, ne žele odvojiti od životinja, dok mu roditelji znaju reći da su se ondje osjećali kao kod kuće. Iako ove godine očekuju 500-tisućitog posjetitelja, takve su reakcije Tihomiru Lučiću važnije od broja ljudi koji prođu njegovim imanjem.
Lučić više od deset godina razvija izletište u Nartu, zaseoku Gornjeg Dolca, koje opisuje kao „selo sretnih ljudi“. Imanje se danas prostire na približno 40 000 četvornih metara, a na njemu se nalazi oko 150 životinja iz raznih dijelova svijeta, adrenalinski park, restoran s tradicionalnom hranom i Zavičajna kuća koja čuva oko 700 autentičnih povijesnih predmeta.
Potvrda njegova rada stigla je prošle godine na Danima hrvatskog turizma u Dubrovniku, gdje je proglašen najboljim domaćinom turističkog OPG-a i primio priznanje „Čovjek, ključ uspjeha“.
„Kada dajete sve od sebe, a onda dođe priznanje i struka vam kaže: ‘Vidimo vaš rad’, ne doživljavam ga samo kao nagradu, nego kao potvrdu da su sav trud i sva odricanja ipak nekome bili vidljivi i vrijedni“, govori Lučić.
Hrvatska turistička zajednica i ove je godine otvorila prijave za Godišnje hrvatske turističke nagrade. Svi koji se žele prijaviti to mogu učiniti putem službene stranice Dana hrvatskog turizma do 4. rujna 2026. godine. Dobitnici će biti proglašeni na Danima hrvatskog turizma, koji se 19. i 20. studenoga održavaju u Poreču, u novootvorenom Valamar Pical Resortu. Nagrade zajednički provode Hrvatska turistička zajednica i Ministarstvo turizma i sporta, uz Hrvatsku gospodarsku komoru.
Sve je počelo dolaskom Paška
„Naša priča nije počela kao posao, nego kao nešto puno dublje“
Priča o izletištu počela je 2014. godine, kako govori Lučić, iz ljubavi prema zavičaju i načinu života povezanom s prirodom. Presudna točka za razvoj projekta bio je dolazak njihova prvog konja Paška.
„Kao da je s njim stigla i neka nova energija, neka sigurnost da smo na pravom putu, iako tada to još nismo znali objasniti. Paško je došao sam, a već smo u tom trenutku osjetili da ne može ostati sam“, objašnjava Lučić.
Nakon Paška na imanje su počele dolaziti druge životinje. Danas na imanju žive domaće životinje poput svinja, gusaka, krava i zečeva do egzotičnih papiga, alpaka i čak valabi. Istodobno su se razvijale ideje o tome što bi cijeli projekt mogao postati. Lučić taj prvi dan pamti kao trenutak u kojem se pred obitelji počela stvarati priča koju nisu planirali. Pogled na Paška i danas ga vraća odluci koja je promijenila njihov život i živote ljudi koji su poslije postali dio te priče.
Cijeli je projekt u početku jasno vidio samo on. Sumnje bližnjih razumio je kao izraz brige, ali nastavio je vjerovati da će ljudi prepoznati domaći ugođaj i prirodu toga kraja, kao i njegovu tradiciju.
„Danas se ljudi koji su me nekada pitali ‘Tko će tu dolaziti?’ znaju našaliti i pitati ‘A odakle svi ovi ljudi dolaze?’ To mi je prekrasan osjećaj, ne zato što gledam na to kao na pobjedu nad njihovim sumnjama nego zato što je meni drago što danas oni mogu vidjeti da je ono u što sam vjerovao ipak imalo smisla. Naš rad je u početku bio prepoznat lokalno i regionalno, ali prošle smo svrstani i među pet najljepših advenata u Hrvatskoj“, govori.
Advent na izletištu, Božićno selo, svake se zime otvara na imanju. Godine 2025. zasjao je u svjetlu četiri i pol milijuna lampica, ispod kojih su se šetali prepoznatljivi božićni likovi. Lučiću su se osobito urezali u pamćenje dječji susreti s Djedom Božićnjakom i reakcije njihovih roditelja. Posebno pamti djevojčicu Lotu.
„Došla je s roditeljima i Djed Božićnjak ju je pitao što želi za Božić. Svi smo očekivali neki dječji odgovor, a onda je Lota rekla nešto što nas je sve zateklo. Rekla je da će joj poklon kupiti roditelji, ali da bi ona svoj voljela dati nekom djetetu čiji roditelji nemaju mogućnosti kupiti mu poklon. Bila je tako mala, a rekla je nešto što bi mnogi odrasli trebali čuti“, prisjeća se Lučić.
Njezin ga je odgovor, kaže, podsjetio na smisao Božića i razlog zbog kojega svake godine ponovno otvara Božićno selo.
„Božićno selo ne mjerimo lampicama. Možemo imati milijune lampica, ali ako iz svega toga ne izađe barem jedan takav trenutak, onda smo promašili bit“, dodaje te Loti, ako danas prepozna ovu priču, šalje pozdrav.
Život jednoga kraja u 700 predmeta
„Naša je dužnost da sačuvamo nasljeđe“
Predmete u Zavičajnoj kući Lučić je godinama skupljao po Poljičkoj knežiji, kao i na sajmovima i buvljacima. Mnoge su darovali ljudi koji su znali koliko mu znači sačuvati baštinu toga kraja. Kuću zbog toga opisuje kao mjesto uspomena na nekadašnje stanovnike i njihov svakodnevni život.
„Zavičajna kuća zapravo priča život čovjeka, od rođenja do kraja života, od kolijevke u kojoj je nekada započinjao nečiji život, pa sve do mrtvačkog pokrova kojim je taj život završavao“, objašnjava.
Zbirka uključuje nekadašnje alate i posuđe, uređenu kuhinja, kamin, i konobu u kojoj se također može vidjeti čime se nekada živjelo. Svaki predmet čuva trag nečijeg rada i obitelji. Lučić nekadašnje stanovnike naziva junacima kraja jer su svojim rukama stvarali ono što su naslijedile današnje generacije.
Predmete nije želio ostaviti zatvorene u kutijama nego ju želi pokazati djeci kako bi znala tko su bili njihovi preci i kako se nekada živjelo. Očuvanje baštine smatra obvezom prema generacijama koje dolaze.
Selo sretnih ljudi
„Ako nekome vratimo osmijeh, onda smo ostavili trag“
Naziv kojim opisuje imanje proizlazi iz želje da se ondje barem nakratko uspori. Lučić govori da ljudi danas žive po satu, neprestano nekamo žure i velik dio vremena provode gledajući u mobitele. Izletište zamišlja kao prostor u kojem djeca mogu slobodno trčati, a roditelji zastati i posvetiti se ljudima s kojima su došli.
„Zato govorim o ‘selu sretnih ljudi’. Ne želim stvoriti mjesto gdje je sve savršeno, nego mjesto gdje se duša odmori, srce ugrije i čovjek ponovno osjeti ono što je u životu najvažnije: ljubav, obitelj, zajedništvo i zahvalnost“, kaže.
Imanje živi cijele godine. U proljeće djeca dolaze na izlete i upoznaju životinje; ljeti gostima koji traže više pustolovine stoje na raspolaganju Rafting centar Cetina i Adrenalinski centar Croatia; jesen donosi radionice izrade poljičkog zeljanika iliti soparnik kojima se čuva lokalna tradicija, a zima pripada Božićnom selu.
Nagrada donosi i odgovornost
„Biti dobar domaćin za mene prije svega znači biti čovjek“
Lučić smatra da gost na imanje dolazi po osjećaj i doživljaj. Želi mu predstaviti kraj i ljude koji u njemu žive te pokazati ono što je obitelj godinama stvarala. Nagradu za najboljeg domaćina turističkog OPG-a doživio je kao čast i odgovornost prema projektu koji nastavlja razvijati.
Priznanje ga obvezuje da bude bolji, dok mu povratak gostiju ostaje najjasniji znak dobrog domaćinstva. Turizam za njega predstavlja način života, a ljude koji ga stvaraju smatra ključnima za budućnost hrvatskog turizma.
Budućim kandidatima za Godišnje hrvatske turističke nagrade poručuje da predstave svoj rad bez uspoređivanja s većim projektima.
„Prijavite se i nemojte se bojati pokazati svoju priču. Nemojte misliti da niste dovoljno veliki, nemojte gledati koliko netko drugi ima novca, objekata, zaposlenih ili gostiju. Gledajte ono što ste vi napravili svojim rukama i svojim srcem. Meni je upravo taj put najveća nagrada jer pokazuje da se može uspjeti i kada na početku ne vjeruju u vas, ali najvažnije je da vi sami ne prestanete vjerovati“, savjetuje im.
Kaže da na kraju neće biti najvažnije koliko je ljudi prošlo kroz njihova vrata ni koliko su nagrada osvojili. Ostat će uspomene na ljude kojima su barem jedan dan učinili ljepšim.
Za podršku tijekom godina zahvaljuje Hrvatskoj turističkoj zajednici, Turističkoj zajednici Splitsko-dalmatinske županije, Ministarstvu turizma i sporta te Splitsko-dalmatinskoj županiji. Put od jednoga Paška do svega što je danas izgradio opisuje kao svoj život i mnogo više od poslovnog uspjeha. Na cijelom tom putu vodi ga ista rečenica: „Tko u čuda vjeruje, taj čuda i stvara“.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom.
Otvori KEKS Pay
