Dovoljna je jedna neugodna rečenica, pogled ili gesta druge osobe da u nekoliko sekundi u glavi stvorimo cijeli scenarij o tome što se "zapravo" dogodilo. Partner je zakolutao očima, kolega kratko odgovorio na poruku ili se netko nije javio kada smo očekivali – i naš mozak već ima objašnjenje. Problem je što ono često nema mnogo veze s činjenicama, a upravo na temelju takvih pretpostavki počinjemo osjećati ljutnju, strah ili razočaranje i na kraju reagiramo. Riječ je o obrascu koji se pojavljuje u partnerskim, obiteljskim, prijateljskim i poslovnim odnosima: nešto se dogodi, mi tome gotovo automatski pridajemo određeno značenje, a zatim reagiramo na vlastito tumačenje kao da je riječ o nepobitnoj istini.
Psihijatrica dr. Kavetha Sundaramoorthy, koja se školovala na Harvardu i na društvenim mrežama poznata je kao dr. Kavetha Sun, tvrdi da postoji jednostavan način da prepoznamo taj proces prije nego što nas emocije potpuno preuzmu. Cijeli je koncept objasnila uz pomoć nekoliko samoljepljivih papirića. U jednom od svojih videa dr. Sun na ploču stavlja tri papirića. Na prvome piše "iskustvo", na drugome "priča", a na trećemu "reakcija".
Prema njezinu objašnjenju, upravo tim redoslijedom naš um često funkcionira. Prvi korak je ono što se doista dogodilo. Primjerice: "Moja je supruga jutros prevrnula očima dok sam govorio". To je ono što smo izravno vidjeli – činjenica. No vrlo brzo slijedi drugi korak, odnosno priča koju sami stvaramo oko tog događaja. "Prevrnula je očima jer misli da sam glup". U tom trenutku više ne govorimo samo o onome što se dogodilo, nego pretpostavljamo što druga osoba misli, osjeća ili namjerava. Takvo tumačenje može gotovo trenutačno izazvati ljutnju, nervozu, strah ili osjećaj odbačenosti.
Nakon toga dolazi treći korak – reakcija. Netko će početi vikati, drugi će se povući i prestati razgovarati, dok će treći ostatak dana pokušavati izbjeći novi sukob. Dr. Sun smatra da dio emocionalne patnje proizlazi upravo iz toga što ne pravimo jasnu razliku između onoga što se zaista dogodilo i priče koju smo sami izgradili oko tog događaja.
Kako onda prekinuti taj lanac? Između papirića "priča" i "reakcija" psihijatrica stavlja još jedan, manji papirić na kojem piše "svjesnost". Umjesto da automatski reagiramo na neugodnu misao, predlaže da prvo osvijestimo što se u nama događa. Primjerice, umjesto jednostavne tvrdnje "Ljut sam", možemo sami sebi reći: "Primjećujem da dio mene osjeća ljutnju". Iako se razlika može činiti beznačajnom, takav način razmišljanja stvara određenu psihološku distancu između osobe i emocije. Ljutnja više nije nešto što nas u tom trenutku potpuno definira, već osjećaj koji možemo primijetiti i pustiti da prođe.
Dr. Sun misli i emocije uspoređuje s oblacima koji prolaze nebom. Oblaci dolaze i odlaze, dok nebo ostaje. Na isti način, neugodna misao može biti vrlo snažna, ali to ne znači da je istinita niti da moramo odmah djelovati u skladu s njom. Cilj pritom nije potiskivanje osjećaja, nego stvaranje dovoljno prostora da možemo odabrati smireniji odgovor umjesto automatske reakcije.
Nakon što je njezino objašnjenje privuklo pozornost na društvenim mrežama, mnogi su primijetili da takav pristup podsjeća na načela koja stoljećima postoje u budističkoj filozofiji i drugim istočnjačkim tradicijama. Osnovna je ideja slična: vlastite misli i osjećaje možemo promatrati, a da ih pritom automatski ne prihvatimo kao apsolutnu istinu i ne dopustimo im da određuju naše ponašanje. Jedan terapeut u komentarima je naveo da mu je upravo budistička praksa pomogla razviti takvu vrstu svjesnosti, a kasnije je slična načela prepoznao i proučavajući Gestalt terapiju.
Psihoterapeut dr. David Simonsen, koji se desetljećima bavi problemima u međuljudskim odnosima, na sličan način opisuje ono što se događa između vanjskog događaja i naše reakcije. Prema njegovu objašnjenju, između "podražaja" i "reakcije" postoji prostor, a jedan od ciljeva psihološkog rada jest naučiti taj prostor povećati. To možemo vježbati na različite načine – kontroliranim disanjem, kratkim udaljavanjem iz konfliktne situacije, razgovorom, samopromatranjem ili jednostavnim imenovanjem emocije koju osjećamo prije nego što nešto kažemo ili učinimo. Što češće to vježbamo, tvrdi Simonsen, lakše ćemo prepoznati onaj ključni trenutak u kojem još uvijek možemo odlučiti kako ćemo reagirati.
Psihoterapeut Dipesh Patel objašnjava da je sklonost brzom donošenju zaključaka dijelom posljedica samog načina na koji ljudski mozak funkcionira, prenosi UpWorthy. Mozak neprestano pokušava prepoznati obrasce, predvidjeti što će se dogoditi i popuniti informacije koje mu nedostaju. S evolucijskog gledišta takav mehanizam ima smisla jer nam omogućuje da brzo procijenimo potencijalnu opasnost. U svakodnevnim odnosima, međutim, može stvarati probleme.
Kada nemamo dovoljno informacija, mozak sam pokušava "zaokružiti priču", a zaključci do kojih dolazimo nisu nužno ni pozitivni ni točni. Tako se partnerov kratki odgovor "ne" može protumačiti kao odbijanje. Čekanje povratne informacije nakon razgovora za posao može se pretvoriti u misao: "Nisam dobio posao jer nisam dovoljno dobar". Čak nas i jednostavna promjena nečije rutine može navesti na zaključak da se dogodilo nešto ozbiljno, iako za to nemamo nikakve konkretne dokaze.
Sličan princip primjenjuje se i u kognitivno-bihevioralnim pristupima, u kojima osoba uči prepoznavati automatske misli i zaključke prije nego što ih prihvati kao činjenice. Patel pritom ističe tehniku poznatu kao kognitivna defuzija, kojom se pokušava napraviti razlika između misli i stvarnosti. Velika je razlika između rečenica: "Bit ću neuspješan" i "Mislim da ću biti neuspješan". U drugoj verziji osoba priznaje da strah ili negativno očekivanje postoje, ali ih više ne predstavlja kao nešto što će se sigurno dogoditi.
Upravo taj mali odmak između misli i stvarnosti može promijeniti način na koji doživljavamo emocije i situacije. Poruka stručnjaka pritom nije da trebamo ignorirati neugodne misli ili osjećaje, već da ne moramo automatski vjerovati svakoj misli koja nam prođe kroz glavu.
Ponekad je dovoljno zastati na nekoliko sekundi i postaviti si dva jednostavna pitanja: što se zapravo dogodilo i što sam ja pretpostavio da to znači? Upravo u tom malom prostoru između događaja i reakcije može se skrivati prilika da odgovorimo smirenije, umjesto da dopustimo da jedna pretpostavka preraste u svađu, povlačenje ili nepotreban sukob.
Psiholozi otkrili: Ljudi koji imaju tetovaže po tijelu razlikuju se od drugih po ove tri osobine
Otvori KEKS Pay
