Povremena nesigurnost normalan je dio odrastanja, osobito kada se dijete uspoređuje s vršnjacima ili se suočava s novim izazovima. Problem nastaje kada osjećaj da ''nije dovoljno dobro'' postane gotovo stalan i počne utjecati na odnose, školu i svakodnevno funkcioniranje. Stručnjaci tada ponekad govore o kompleksu manje vrijednosti, iako taj izraz nije službena dijagnoza, nego se češće koristi pojam kronično niskog samopoštovanja, pištu stručnjaci za Everyday Health.
Djeca koja se bore s takvim osjećajima često izbjegavaju nove aktivnosti jer se boje neuspjeha, brzo odustaju, teško prihvaćaju pohvale ili pretjerano ovise o mišljenju drugih. Mogu postati izrazito samokritična, povučena, tužna ili razdražljiva, ali i zapovjedna ili kruta kako bi prikrila vlastitu nesigurnost. Ponekad će kriviti druge, tražiti izgovore, izbjegavati druženja ili burno reagirati kada nešto ne ide prema planu.
Ako roditelj primijeti da se djetetov odnos prema sebi naglo promijenio ili da poteškoće počinju ozbiljno utjecati na školu, prijateljstva i obiteljske odnose, korisno je potražiti savjet stručnjaka. Nisko samopoštovanje može se pojaviti i uz depresiju ili socijalnu anksioznost, pa takve znakove ne treba automatski pripisivati ''teškoj fazi''. Roditelji pritom imaju vrlo važnu ulogu. Istraživanja povezuju emocionalnu toplinu, podršku i jasne granice s višim samopoštovanjem kod djece, dok pretjerana kritičnost, zanemarivanje ili pretjerana zaštita mogu imati suprotan učinak.
Ne rješavajte svaki problem umjesto njega: Kada dijete ima problem s prijateljima ili školom, pokušajte ga najprije pitati kako se osjeća, što je već pokušalo i što misli da bi moglo napraviti dalje. Zajedno možete razgovarati o mogućim rješenjima, ali neka dijete, kada je to primjereno njegovoj dobi, samo odluči što će pokušati. Tako stječe osjećaj sposobnosti i uči da se može nositi s poteškoćama.
Pazite kako kritizirate: Djeca velik dio slike o sebi grade na temelju poruka koje dobivaju od obitelji, pa česta kritika može snažno utjecati na osjećaj vlastite vrijednosti. To ne znači da roditelj treba ignorirati pogreške, nego da treba izbjegavati poruke poput ''ti si lijen'' ili ''nikad ništa ne napraviš kako treba''. Kritizirajte konkretno ponašanje, a ne dijete kao osobu.
Hvalite trud, ali budite konkretni: Umjesto općenitog ''bravo'' ili ''super si'', pokušajte imenovati ono što je dijete napravilo dobro. Primjerice, možete reći da vam se sviđa koliko se trudilo oko zadatka, kako je riješilo problem ili koliko je pažljivo nešto nacrtalo. Takva pohvala djetetu jasnije pokazuje što cijenite i pomaže mu povezati uspjeh s vlastitim trudom.
Postavite jasne granice: Podržavajuće roditeljstvo ne znači dopustiti sve. Ako dijete nekoga zadirkuje, vara ili se ponaša neprihvatljivo, važno je jasno reći da takvo ponašanje nije u redu i objasniti zašto. Razlika je u tome da kažete ''to što si učinio bilo je ružno'', umjesto ''ti si loše dijete''.
Ova 3 horoskopska znaka s rujnom ulaze u 7 godina neviđenog bogatstva; sudbina im vraća sve s kamatama!
Potičite samostalnost: Obveze primjerene dobi, poput spremanja školske torbe, vraćanja knjige u knjižnicu ili brige o vlastitim stvarima, pomažu djeci da razviju osjećaj kompetentnosti. Ako roditelj stalno pamti i obavlja sve umjesto njih, dijete gubi priliku učiti iz vlastitih pogrešaka. Povremena razočaranja i manje posljedice mogu biti važne lekcije iz kojih se razvija otpornost.
Pokažite mu kako se odnositi prema vlastitim pogreškama: Djeca mnogo toga uče promatrajući roditelje, uključujući način na koji oni reagiraju kada pogriješe. Ako prolijete kavu ili nešto zaboravite, umjesto ljutnje na sebe možete naglas reći da se pogreške događaju i da se problem može riješiti. Time djetetu pokazujete da pogreška nije dokaz nesposobnosti, nego normalan dio života.
Isprobajte mindfulness zajedno: Jednostavne vježbe usmjeravanja pažnje na disanje i sadašnji trenutak mogu pomoći djeci da se lakše nose sa stresom i snažnim emocijama. Istraživanja mindfulness povezuju s manjom tjeskobom i reaktivnošću na stres te većom otpornošću i optimizmom kod djece i odraslih. Za početak je dovoljno nekoliko minuta mirnog disanja zajedno, bez očekivanja da dijete ''isprazni glavu'' ili potpuno zaustavi misli.
Najvažnije je da dijete dobije poruku da njegova vrijednost ne ovisi o ocjenama, pobjedama, talentima ni odobravanju drugih ljudi. Samopouzdanje se najčešće ne gradi velikim govorima, nego kroz svakodnevno iskustvo da je dijete prihvaćeno, da smije pogriješiti i da mu odrasli vjeruju dovoljno da mu dopuste pokušati ponovno.
Otvori KEKS Pay
