Dogodi se gotovo svakome. Pomislite na osobu koju godinama niste vidjeli, a nekoliko minuta poslije od nje stigne poruka. Razgovarate o knjizi koju ste dugo željeli pročitati, a istoga dana netko vam je neočekivano daruje. Ili se upravo nalazite pred važnom životnom odlukom, a ista riječ, simbol ili tema počnu se pojavljivati na naizgled nepovezanim mjestima. Većina će reći da je riječ o običnoj slučajnosti, no švicarski psihijatar Carl Gustav Jung za takva je iskustva imao poseban naziv. Sinkronicitet.
Kako piše Jung Page, Jung je sinkronicitet opisivao kao pojavu u kojoj se vanjski događaj na značenjski način podudara s nečijim unutarnjim, psihičkim stanjem, iako između njih nije moguće pronaći uobičajenu uzročno-posljedičnu vezu. Drugim riječima, jedan događaj nije izazvao drugi, ali osobi koja ih doživljava njihova povezanost djeluje toliko upečatljivo da joj je teško odbaciti je kao potpuno beznačajnu slučajnost.
Jedna od najpoznatijih priča kojima je Jung objašnjavao sinkronicitet vezana je uz njegovu pacijenticu. Bila je, prema njegovu opisu, izrazito racionalna, a Jung je smatrao da upravo takav čvrst način razmišljanja otežava njezin terapijski napredak. Tijekom jedne seanse ispričala mu je san u kojem je dobila skupocjeni komad nakita u obliku zlatnog skarabeja. Upravo dok mu je opisivala san, Jung je začuo lupkanje po prozoru. Prišao je i ugledao kukca zlatnu maru, odnosno vrstu kornjaša koja izgledom podsjeća na skarabeja. Jung joj je donio kukca i povezao ga sa skarabejom iz sna.
Prema njegovu opisu slučaja, upravo je taj nevjerojatan trenutak snažno djelovao na pacijenticu i pomogao probiti njezin dotadašnji otpor prema terapiji, piše Psychology Today. Za Junga je to bio izvrstan primjer onoga što je nazivao "značajnom slučajnošću". Nije tvrdio da je san uzrokovao pojavljivanje kukca. Pitanje koje ga je intrigiralo bilo je može li između unutarnjeg iskustva i vanjskog događaja postojati povezanost utemeljena na značenju, a ne na uzroku.
Jung o sinkronicitetu nije razmišljao samo usput. Tom se idejom bavio više od 20 godina, a 1951. o njoj je govorio na konferenciji Eranos. Godinu poslije objavljen je njegov poznati rad "Sinkronicitet: načelo neuzročne povezanosti". U razvoju tih ideja važnu je ulogu imao i fizičar Wolfgang Pauli, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, s kojim je Jung godinama razmjenjivao ideje. Njihovi su radovi 1952. zajedno objavljeni u knjizi "The Interpretation of Nature and the Psyche". Jung je pokušavao pronaći širi okvir za razmišljanje o odnosu između psihe i materijalnog svijeta, premda njegove ideje o sinkronicitetu nisu postale prihvaćeni znanstveni mehanizam kojim bi se dokazalo da naizgled nepovezani događaji doista imaju skrivenu vezu, piše Jung Page.
Suvremena psihologija nudi i mnogo prizemnija objašnjenja. Ljudski je mozak iznimno dobar u prepoznavanju obrazaca. Upravo nam je ta sposobnost potrebna da bismo razumjeli svijet, predviđali događaje i povezivali informacije. No isti sustav može nas navesti da posebno zapamtimo podudarnosti, dok tisuće trenutaka u kojima se ništa zanimljivo nije dogodilo jednostavno zaboravimo. Primjerice, tijekom tjedna možemo pomisliti na desetke ljudi koji nam se potom ne jave. To nam neće ostati u posebnom sjećanju. Ali ako nakon godina tišine pomislimo na starog prijatelja i on nas pet minuta poslije nazove, vrlo je vjerojatno da ćemo taj događaj dugo pamtiti.
Ulogu može imati i pristranost potvrđivanja odnosno sklonost da lakše primjećujemo i pamtimo informacije koje odgovaraju našim postojećim očekivanjima ili vjerovanjima. Psychology Today navodi da većina znanstvenika sinkronicitete prije tumači slučajnošću i načinom na koji ljudski um prepoznaje značenje i obrasce nego dokazom skrivene sile koja povezuje događaje.
Električar upozorava: Ove uređaje nikada ne smijete uključivati u produžni kabel – riskirate požar u vlastitom domu!
Je li onda sinkronicitet samo slučajnost? Tu se zapravo krije najzanimljiviji dio Jungove ideje. Čak i ako slučajnost nema nikakav nadnaravni uzrok, značenje koje joj čovjek pridaje može biti vrlo stvarno. Neočekivani susret može nas potaknuti da donesemo odluku koju mjesecima odgađamo. Pjesma koju slučajno čujemo može probuditi uspomenu na osobu koju smo izgubili. Neobično podudaranje može nas natjerati da razmislimo o vlastitim željama, strahovima ili odnosima. U popularnoj duhovnosti sinkronicitet se danas često tumači kao "znak svemira", potvrda da smo na pravom putu ili poruka da trebamo obratiti pozornost na nešto u svom životu. Za takvo nadnaravno objašnjenje nema znanstvenog dokaza. Jungov izvorni koncept bio je složeniji od današnjih internetskih tumačenja prema kojima svaka ponovljena brojka ili neobična slučajnost mora nositi skrivenu poruku.
Možda zato nije najvažnije pitanje je li vam 'svemir' poslao osobu, pjesmu ili događaj baš u određenom trenutku. Zanimljivije može biti pitanje zašto vam je upravo ta slučajnost toliko važna. U tome sinkronicitet ostaje privlačna ideja i više od pola stoljeća nakon Jungove smrti. Na granici je psihologije, filozofije i duhovnosti: znanost ne potvrđuje da slučajnosti povezuje neka nevidljiva sila, ali ljudska potreba da u njima tražimo smisao itekako je stvarna.
Otvori KEKS Pay
