Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 75
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?

Ivana Paradžiković: Jako bih voljela imati još djece

03.07.2009.
u 15:46

Sa samo 28 godina voditeljica Dnevnika Nove TV i emisije “Provjereno” Ivana Paradžiković iza sebe ima težak životni put. Kao devetogodišnja djevojčica zbog rata je napustila rodnu Vojvodinu. Kako bi olakšala roditeljima, tijekom studija novinarstva zaposlila se i naporno radila, a kao 25-godišnja djevojka rodila je sina Huga.

Potom je prekinula s njegovim ocem, producentom Janom Štedulom, a nedavno joj je preminuo otac. Za sebe ipak kaže da je sretna jer je okružena ljubavi koju poželi. Od života bi, kaže, bilo nezahvalno tražiti više, jer joj se sve posložilo kako treba biti. Živi s mlađom sestrom Anom, mama Vesna također pomaže, okružena je iskrenim prijateljima, a posao na Novoj TV – obožava. Tijekom ljeta pred njom su Vijesti u pet i Dnevnik te pripreme za novu sezonu “Provjerenog”.

Otkako je Marija Miholjek na rodiljnom dopustu, mijenjate je kao voditeljica Dnevnika i emisije “Provjereno”. Jeste li se ikad rastužili, zaplakali kad ste vidjeli kako ljudi danas žive?
– Više puta. Teško je ostati ravnodušan na ljudske sudbine. I kad sam radila kao reporterka nije mi bilo svejedno to gledati. Nekako su svi oni postali dio moga života. I ja njihovoga. Nerijetko se čujem sa svima njima, jer to je sve samo ne posao koji odradiš. Počneš živjeti s tim ljudima, uživiš se u te priče, a upoznavala sam doista predivne ljude.

Emisija je to koja preko noći ljudima promijeni život. Kakve su povratne reakcije? Što pišu redakciji kad im se želje ostvare?
– Netko se osjeća otpisanim i onda odjednom dobije pomoć, drugu priliku. Ima li ljepšeg načina da se kaže hvala nego kad bolesno sedmogodišnje dijete nacrta crtež? Svi smo bili dirnuti kad smo ga primili. To nam je potvrda da smo na pravom putu.

Kako gledate na to da ljudske probleme danas rješavaju takve emisije, humanitarni koncerti? Nije li to zapravo žalosno?
– Naravno da je žalosno. Sve bi ljudske probleme trebale rješavati određene institucije. No bit svega je da im na kraju netko ipak pomogne, da njihove priče imaju sretan kraj. Manje je važno na koji način.


Foto: Boris Ščitar

Autorica ste zanimljivih priloga o epilepsiji, testiranju umornih vozača, videoigricama... Otkud zanimanje za tako teške teme kod tako mlade osobe?
– Svi razmišljamo o aktualnoj temi koju bismo obradili iz nekog drugog kuta. Kolegica Danka Derifaj istraživala je seksualne navike tinejdžera. Kolega Mato Barišić radio je prilog o hrvatskim narječjima kojim se koriste na fakultetu. Meni je pala na pamet ideja o testiranju umornih vozača. Istraživanje je bilo zahtjevno, ali je donijelo značajne rezultate. Prilog o epilepsiji vrti se mladim liječnicima u edukativne svrhe. Očito, to što radimo ima smisla, dobro je i drugačije.

Mladost sama po sebi znači smijeh, zabavu, a ne takvu ozbiljnost. Nisu li ta dva pojma teško spojiva?
– Jesmo i mladi i nasmijani. No ozbiljna je atmosfera među nama i redom, svi živimo za tu emisiju. Možda to i jesu teške teme, ali ne radimo uvijek takve priče. Ima i priloga koji nasmiju gledatelje.

Je li vam problem biti uvijek ozbiljna tijekom Vijesti, Dnevnika...? Poželite li se ikada nasmijati?
– Kako bismo se smijali kad govorimo o ljudima koji nam otvore dušu, srce i pričaju o svojim teškim sudbinama? Ili kad govorimo o političkim temama?

Saši Kopljaru i Mariji Miholjek ipak se to u emisiji uživo dogodilo.
– I to je bilo simpatično. Bio je neki smiješan prilog o krastavcima, a mi voditelji nismo roboti. Mislim da je to i gledateljima bilo simpatično.

Upravo zbog te prirodnosti voditelja Dnevnik Nove TV dobro kotira. Je li točno da ste u posljednje vrijeme gledaniji i od HTV-ova Dnevnika?
– Zadnjih nekoliko tjedana bilježimo rekordnu gledanost. Nije novost da smo svoju ciljnu skupinu već osvojili i da Dnevnik Nove TV nije samo najgledanija nego i najutjecajnija informativna emisija u Hrvatskoj. Sve više ljudi pokazuje zanimanje za naš Dnevnik pa primjećujem da se i konkurencija mijenja, a lijepo je vidjeti kako se i ona prilagođava standardima koje smo postavili. Naravno da sam ponosna što sam dio te ekipe.

Tridesete vam kucaju na vrata. Hvatate li se i vi, poput većine žena, zbog toga za glavu?
– Čula sam baš suprotno. Žene kažu da život počinje u tridesetima.

Možda one u četrdesetima. Nema žene koja se lako miri s promjenom te prve brojke.
– Nikad se nisam opterećivala godinama. Kad me pitaju koliko ih imam, često zastanem i moram računati. Nemam nikakvih problema s godinama. Sretna sam i zadovoljna njima i uvijek mislim da baš sad živim najbolji dio života.


Foto: Boris Ščitar

Jedna vaša kolegica rekla je da ne želi od sina napraviti poluproizvod. Može li se s previše ljubavi i pažnje djetetu napraviti medvjeđa usluga?
– Ljubavi nikad nije previše. To su dvije riječi koje se međusobno ne mogu vezati.

Iznenadi li vas ikad Hugo kad se vrati iz vrtića? Čuje li nešto što vam se kao mami ne sviđa?
– Svaki dan me iznenadi, ali pozitivno. Način na koji slaže konstrukcije rečenica prilično je fascinantan za jednog trogodišnjaka. On je kao mala spužvica koja sve upija. Neki dan je za stolom izjavio da je Nikola Tesla izumio električnu kuglu. Ne znam gdje je to čuo, na televiziji ili u vrtiću, ali takve me stvari pozitivno šokiraju.

Biste li htjeli imati još djece?
– Naravno. Voljela bih imati puno djece, no to se ne planira. Niti se može prizvati.

Kako usklađujete posao s odgojem? Tko čuva Huga kad u ponoć vodite Vijesti?
– Imam mlađu sestru koja živi sa mnom i uskače kad god treba, imam gazde stana u kojem živimo, a oni zapravo nisu gazde nego prijatelji, dio obitelji. Mama je tu kad god zatreba. Meni je moj život lijep. Okružena sam ljudima koji me vole i pomažu mi. Što mi onda može biti teško? Svaki dan je drugačiji i naravno da nije jednostavno buditi se u šest, voziti jedan sat do vrtića, pa još pola sata do posla, ali doista mi to ne predstavlja problem. Ne znam zašto svi toliko pričaju o problemima samohranih majki. Mislim da ljudi samo kompliciraju svojim kukanjem, da sami sebe stavljaju u takve pozicije.

Niste dakle od onih samohranih majki koje muku muče s alimentacijom, koje s ocem svog djeteta imaju različita viđenja odgoja?
– Nikakvih problema nemam u svom životu. Doista ne. Znam da je mnogima teško jer su sami, ali ja nisam sama. Imam širok krug divnih prijatelja već dugi niz godina. Imam i mamu koja je jako blizu, živi u Kutini i uskače kad je potrebno. Možda sam blagoslovljena, život mi se tako posložio da imam sve što poželim.

Ne smeta vam što liježete u prazan krevet? Ne poželite li nekog muškarca s druge strane stola?
– Imam strašno puno prijatelja i dobivam svu ljubav koja mi treba.

Da vas netko upita što još želite, odgovorili biste – ništa?
– Upravo tako. Ne znam što bih mogla navesti. Mislim da bi bilo nezahvalno još išta poželjeti jer sve se posložilo kako treba biti.


'Provjereno' rješava probleme gledatelja

U proteklih deset mjeseci u “Provjerenom” je emitirano preko 200 priča. Od svih priča Ivanu se jedna posebno dojmila. – Prilog Ane Blažević o samohranoj majci s troje djece koja je živjela u ruševnoj kući i strahovala hoće li se djeci krov urušiti na glavu. Primili smo puno mailova, poziva građana koji su im htjeli pomoći. Dojmio me se onaj iz jedne tvrtke iz Zagreba koja im je obećala kuću i tri mjeseca kasnije obitelj ju je doista dobila. Majka mjesecima nije spavala od straha hoće li njezina djeca preživjeti noć. Sada je sretna žena koja se ne prestaje smijati. Njezina djeca napokon imaju dostojanstven prostor u kojemu žive. Doista mislim da je taj prilog zaslužio da ga se istakne kao jedan od najdojmljivijih. Emisija je to koja svakim prilogom nastoji pomoći gledateljima, riješiti njihove probleme.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije