Sa samo 28 godina voditeljica Dnevnika Nove TV i emisije “Provjereno”
Ivana Paradžiković iza sebe ima težak životni put. Kao devetogodišnja
djevojčica zbog rata je napustila rodnu Vojvodinu. Kako bi olakšala
roditeljima, tijekom studija novinarstva zaposlila se i naporno radila,
a kao 25-godišnja djevojka rodila je sina Huga.
Potom je prekinula s njegovim ocem, producentom Janom Štedulom, a
nedavno joj je preminuo otac. Za sebe ipak kaže da je sretna jer je
okružena ljubavi koju poželi. Od života bi, kaže, bilo nezahvalno
tražiti više, jer joj se sve posložilo kako treba biti. Živi s mlađom
sestrom Anom, mama Vesna također pomaže, okružena je iskrenim
prijateljima, a posao na Novoj TV – obožava. Tijekom ljeta pred njom su
Vijesti u pet i Dnevnik te pripreme za novu sezonu “Provjerenog”.
Otkako je Marija Miholjek
na rodiljnom dopustu, mijenjate je kao voditeljica Dnevnika i emisije
“Provjereno”. Jeste li se ikad rastužili, zaplakali kad ste vidjeli
kako ljudi danas žive?
– Više puta. Teško je ostati ravnodušan na ljudske sudbine. I kad sam
radila kao reporterka nije mi bilo svejedno to gledati. Nekako su svi
oni postali dio moga života. I ja njihovoga. Nerijetko se čujem sa
svima njima, jer to je sve samo ne posao koji odradiš. Počneš živjeti s
tim ljudima, uživiš se u te priče, a upoznavala sam doista predivne
ljude.
Emisija je to koja preko
noći ljudima promijeni život. Kakve su povratne reakcije? Što pišu
redakciji kad im se želje ostvare?
– Netko se osjeća otpisanim i onda odjednom dobije pomoć, drugu
priliku. Ima li ljepšeg načina da se kaže hvala nego kad bolesno
sedmogodišnje dijete nacrta crtež? Svi smo bili dirnuti kad smo ga
primili. To nam je potvrda da smo na pravom putu.
Kako gledate na to da
ljudske probleme danas rješavaju takve emisije, humanitarni koncerti?
Nije li to zapravo žalosno?
– Naravno da je žalosno. Sve bi ljudske probleme trebale rješavati
određene institucije. No bit svega je da im na kraju netko ipak
pomogne, da njihove priče imaju sretan kraj. Manje je važno na koji
način.
Foto: Boris
Ščitar
Autorica ste zanimljivih
priloga o epilepsiji, testiranju umornih vozača, videoigricama... Otkud
zanimanje za tako teške teme kod tako mlade osobe?
– Svi razmišljamo o aktualnoj temi koju bismo obradili iz nekog drugog
kuta. Kolegica Danka Derifaj istraživala je seksualne navike
tinejdžera. Kolega Mato Barišić radio je prilog o hrvatskim narječjima
kojim se koriste na fakultetu. Meni je pala na pamet ideja o testiranju
umornih vozača. Istraživanje je bilo zahtjevno, ali je donijelo
značajne rezultate. Prilog o epilepsiji vrti se mladim liječnicima u
edukativne svrhe. Očito, to što radimo ima smisla, dobro je i drugačije.
Mladost sama po sebi
znači smijeh, zabavu, a ne takvu ozbiljnost. Nisu li ta dva pojma teško
spojiva?
– Jesmo i mladi i nasmijani. No ozbiljna je atmosfera među nama i
redom, svi živimo za tu emisiju. Možda to i jesu teške teme, ali ne
radimo uvijek takve priče. Ima i priloga koji nasmiju gledatelje.
Je li vam problem biti
uvijek ozbiljna tijekom Vijesti, Dnevnika...? Poželite li se ikada
nasmijati?
– Kako bismo se smijali kad govorimo o ljudima koji nam otvore dušu,
srce i pričaju o svojim teškim sudbinama? Ili kad govorimo o političkim
temama?
Saši Kopljaru i Mariji
Miholjek ipak se to u emisiji uživo dogodilo.
– I to je bilo simpatično. Bio je neki smiješan prilog o krastavcima, a
mi voditelji nismo roboti. Mislim da je to i gledateljima bilo
simpatično.
Upravo zbog te
prirodnosti voditelja Dnevnik Nove TV dobro kotira. Je li točno da ste
u posljednje vrijeme gledaniji i od HTV-ova Dnevnika?
– Zadnjih nekoliko tjedana bilježimo rekordnu gledanost. Nije novost da
smo svoju ciljnu skupinu već osvojili i da Dnevnik Nove TV nije samo
najgledanija nego i najutjecajnija informativna emisija u Hrvatskoj.
Sve više ljudi pokazuje zanimanje za naš Dnevnik pa primjećujem da se i
konkurencija mijenja, a lijepo je vidjeti kako se i ona prilagođava
standardima koje smo postavili. Naravno da sam ponosna što sam dio te
ekipe.
Tridesete vam kucaju na
vrata. Hvatate li se i vi, poput većine žena, zbog toga za glavu?
– Čula sam baš suprotno. Žene kažu da život počinje u tridesetima.
Možda one u četrdesetima.
Nema žene koja se lako miri s promjenom te prve brojke.
– Nikad se nisam opterećivala godinama. Kad me pitaju koliko ih imam,
često zastanem i moram računati. Nemam nikakvih problema s godinama.
Sretna sam i zadovoljna njima i uvijek mislim da baš sad živim najbolji
dio života.
Foto: Boris
Ščitar
Jedna vaša kolegica rekla
je da ne želi od sina napraviti poluproizvod. Može li se s previše
ljubavi i pažnje djetetu napraviti medvjeđa usluga?
– Ljubavi nikad nije previše. To su dvije riječi koje se međusobno ne
mogu vezati.
Iznenadi li vas ikad Hugo
kad se vrati iz vrtića? Čuje li nešto što vam se kao mami ne sviđa?
– Svaki dan me iznenadi, ali pozitivno. Način na koji slaže
konstrukcije rečenica prilično je fascinantan za jednog trogodišnjaka.
On je kao mala spužvica koja sve upija. Neki dan je za stolom izjavio
da je Nikola Tesla izumio električnu kuglu. Ne znam gdje je to čuo, na
televiziji ili u vrtiću, ali takve me stvari pozitivno šokiraju.
Biste li htjeli imati još
djece?
– Naravno. Voljela bih imati puno djece, no to se ne planira. Niti se
može prizvati.
Kako usklađujete posao s
odgojem? Tko čuva Huga kad u ponoć vodite Vijesti?
– Imam mlađu sestru koja živi sa mnom i uskače kad god treba, imam
gazde stana u kojem živimo, a oni zapravo nisu gazde nego prijatelji,
dio obitelji. Mama je tu kad god zatreba. Meni je moj život lijep.
Okružena sam ljudima koji me vole i pomažu mi. Što mi onda može biti
teško? Svaki dan je drugačiji i naravno da nije jednostavno buditi se u
šest, voziti jedan sat do vrtića, pa još pola sata do posla, ali doista
mi to ne predstavlja problem. Ne znam zašto svi toliko pričaju o
problemima samohranih majki. Mislim da ljudi samo kompliciraju svojim
kukanjem, da sami sebe stavljaju u takve pozicije.
Niste dakle od onih
samohranih majki koje muku muče s alimentacijom, koje s ocem svog
djeteta imaju različita viđenja odgoja?
– Nikakvih problema nemam u svom životu. Doista ne. Znam da je mnogima
teško jer su sami, ali ja nisam sama. Imam širok krug divnih prijatelja
već dugi niz godina. Imam i mamu koja je jako blizu, živi u Kutini i
uskače kad je potrebno. Možda sam blagoslovljena, život mi se tako
posložio da imam sve što poželim.
Ne smeta vam što liježete
u prazan krevet? Ne poželite li nekog muškarca s druge strane stola?
– Imam strašno puno prijatelja i dobivam svu ljubav koja mi treba.
Da vas netko upita što
još želite, odgovorili biste – ništa?
– Upravo tako. Ne znam što bih mogla navesti. Mislim da bi bilo
nezahvalno još išta poželjeti jer sve se posložilo kako treba biti.
'Provjereno' rješava probleme gledatelja
U proteklih deset mjeseci u “Provjerenom” je emitirano preko 200 priča. Od svih priča Ivanu se jedna posebno dojmila. – Prilog Ane Blažević o samohranoj majci s troje djece koja je živjela u ruševnoj kući i strahovala hoće li se djeci krov urušiti na glavu. Primili smo puno mailova, poziva građana koji su im htjeli pomoći. Dojmio me se onaj iz jedne tvrtke iz Zagreba koja im je obećala kuću i tri mjeseca kasnije obitelj ju je doista dobila. Majka mjesecima nije spavala od straha hoće li njezina djeca preživjeti noć. Sada je sretna žena koja se ne prestaje smijati. Njezina djeca napokon imaju dostojanstven prostor u kojemu žive. Doista mislim da je taj prilog zaslužio da ga se istakne kao jedan od najdojmljivijih. Emisija je to koja svakim prilogom nastoji pomoći gledateljima, riješiti njihove probleme.
