Tri moždana udara prikovala su ga za postelju i zaključala ga u tijelu, no duh je ostao netaknut. Evidentno, jer svoje će tjelesno i životno stanje vragolasto opisati kao “ne-mrda-ne-priča”. I tako već deset godina. No, Zagrepčanin Draško Regul (49), profesor engleskog i ruskog, otac četvero djece – blizanaca Jure i Jana, kćeri Vedre i najmlađeg Grigora – nema vremena za sabiranje gubitaka.
Čekajući dan kad će ga medicina vratiti na noge, hraneći dušu i tijelo ljubavlju supruge Lidije, on čelopisom uređuje svoju internetsku stranicu www.rnda-drnda.org, gdje pohranjuje fotografije i haiku poeziju, predsjeda udrugom “Negovor” i šalje e-mailove prijateljima na pet kontinenata.
To mu omogućuje SmartNav sustav, spravica uz čiju pomoć pokretima glave pokreće kursor na ekranu – ulaznim vratima u njegov svijet. Jer, taj svijet samo se prividno odvija u četiri zida njegove sobe. Granice su... gdje li su? Dnevnik za čitatelje Večernjeg lista u koji je – progovarajući o predrasudama, ljudskoj gluposti, vjeri i nadi – uložio golemi napor, te granice tek daje naslutiti.
Dan prvi
'Mora biti izlaza odavde', tatu reče lùda. Zbrka pregolema – mira niotkuda!
...
'Uzbuni mjesta nije!' začuje se tata glas. Da život tek je šala, ćute mnogi od nas. No ti i ja to prođosmo – taj usud nije za nas. Stog ne pričajmo utaman, odmiče nam čas!
Robert Zimmermann: "Duž čardaka stražnog" (prijevod: dr. Nda)
Evo, opet došlo doba za hodočašće u povjerenstvo HZZO-a produžiti odobrenje za fizikalnu terapiju u kući!... opet mi se aktivira područje svijesti vezano uz tu rabotu – a ono uključuje veleširoku mrežu isprepletenih asocijacija koje kad se pokrenu – nikad kraja! Pa da ne navodim niz mojih i srodnih bizarnih dogodovština (izazivaju negativne reakcije, općenito silno negativne misli, pa o detaljima drugom prilikom [nemojte misliti da tobože guram gadosti pod tepih – samo želim ukazati da je svatko kadar misliti pozitivno, naročito ako mu se ne daje konkretnog povoda za pljuvanje i jojojkanje], a i 'odmiče nam čas'), tek zaključak:
Bolno je mnogo različitih graničnih slučajeva ljudi (čija se dob proteže od dojenaštva do duboke vremešnosti!) koje je zadesila kakva rijetka bolest ili se bakću s tjelesnim deficitom nakon kakve nesreće. Ja tu populaciju zovem 'tehnološkim viškom rubnih područja Gaussove krivulje' (skraćeno: tjelesno/mentalno sputani marginalci). Npr., mene je teško svrstati u bilo koju kockicu u bilo kojem obrascu (govorim za svoj osobni slučaj jer mi slična tuđa iskustva nisu detaljno poznata, a ne volim rekla-kazala komunikaciju)! Ukratko – ne bi li bilo spretnije za čitav sustav socijalne skrbi (a i humanije za rečene pacijente i njihove obitelji/njegovatelje) da se za takve egzotične slučajeve uvede kakva posebna kategorija koja bi značila:
- ne gnjaviti, tj. gnjaviti rjeđe s provjerom stanja – ne očekuje se uskoro neki osjetni napredak (ako uopće), ali se čovjek ne predaje (nadam se)
- prepustiti slučaj (ili možebitnu grupu srodnih slučajeva) posebnom interventnom povjerenstvu oformljenom za rješavanje rijetkih i/ili hitnih teških zdravstvenih problema uz što kraću/jednostavniju/bržu birokratsku proceduru! (mislim – ako policija može imati specijalce...)
- svakako uvažiti i olakšati otežane uvjete života čitave obitelji, napose izravnog/ih njegovatelja! Jer one bolesti čije zbrinjavanje podrazumijeva 24/7 nadzor i skrb druge/ih osobe/a opako narušava kvalitetu života dotičnog pacijenta, ali i njegove najbliže okoline, obitelji/njegovatelja – samim time, neizravno, i čitavoga društva!
(To se ne može dovoljno naglasiti, pak ovdje u podne jednoga vedroga i sunčanoga dana (dana rijetkih bolesti) spuštam sanduk-za-što-već na tlo nasred središnjeg trga, penjem se na njega i vičem: 'Ljudi! mi, bananci-marginalci jaaako ovisimo o pomoći drugih ljudi! Često su to naši najbliži i, mada oni uglavnom izgledaju kao "zdravi" ljudi, njima je jako teško jer žive i za nas te rade hrpu stvari umjesto nas!' Pomaganje našim njegovateljima je silna pomoć i nama samima i, rekoh – društvu!
Ta bi kategorija, naravno, implicirala usku suradnju npr. nadležnog centra za socijalni rad i HZZO-a i trebala bi biti i šire uzimana u obzir – od HZMO-a do Čijeg-već-parkinga!... (uvođenje institucije osobnog asistenta je hvalevrijedan korak u tom pravcu! Osobno smatram i da se treba preciznije definirati i nagraditi/regulirati institucija skrbnika te pojasniti što to znači 'nesposoban za samostalan život' [da li je opravdano pod time podrazumijevati i 'nesposoban za samostalno odlučivanje'?])
Dan drugi
Pa-pam-pam paa-paam tu-tu tu-tu tu-tu (2x)
...djecu svoju vidi gdje po postajama iskaču jedno za drugim...
Ian Anderson: "Lokodah"
(izvedba: dr. Nda)
Došao danas jedan od sinova blizanaca (svejedno da li Jura ili Jan, slične ih brige more makar različite škole pohode) iz škole potišten – dobio kolac iz-čega-već!... htjedoh mu reći (stigoh tek natuknuti pogledom): "ha, sinak, ni ti to tak grdo kak se na prvi pogled čini, naročito u 1. srednje! Ja sam ziher da nisi bedast da to ne bi mogal svladat. To shvati kao pažnjoskret da trebaš biti stalno budan, biti svjestan gdje si i kaj moraš napravit da bi postigal zacrtani cilj! Jest da gradivo prečesto bude hm... besmisleno, čak i poneki profa nezanimljiv, nekompetentan, možda pomalo i zločest, ali na takve stvari se nemoj vaditi i tražiti ispriku nego nastoj ti sâm učiniti kolko više možeš!
Takav svijet te očekuje i nakon škole, pa tu školu, kakva je da je, prihvati kao dobru priliku da naučiš graditi svoj stav prema okolini, jer kad se osamostališ, taj stav bu ti određival mjesto pod suncem i držal bradu nad površinom! A možda ti jednog dana i krila dade! I budi zahvalan kaj si dobil tu priliku!..."
Zaželjeh dalje ne-izreći (tj. nastaviti poglednu sugestiju) mnogo toga o njegovanju osjećaja odgovornosti, sve češćoj pogrešci - traženju krivice isključivo izvan sebe, navici da ti baš sve probleme i "probleme" mora rješavati netko drugi..., no čini se da i dečki i ja moramo još dosta poraditi na izravnoj, intuitivnoj komunikaciji!
Naročito s Gigijem, on je ipak najveći postotak svog života bez tate (točnije: ima tatu samo prilično drukčijeg od većine tata)... (svejedno – dečki, hvala za dobru volju!) S Vedrom (koja je već 'iz mača') to već ide puno bolje (hvala!), s Lidijom i Ružom sasma solidno – konačno, s Lidijom je to funkcioniralo već od prvog dana mojeg novog agregatnog stanja (hvala!), pa ona sada već po mojim oskudnim nagovještajima pokreta shvati što želim, kao uostalom i Ruža, koja je, silom prilika (otkako se Lidija zaposlila), zadnjih godina najčešće unutar mog vremensko-prostornog kontinuuma (opet hvala)!...
Dan treći
Pun zrak cvrkuta - Više nije dosadno čekati zoru!
(zoroček: dr. Nda)
Iza zgrade u kojoj stanujem nalazi se dvorište – parkić unutar kvarta, u kojem nekad bijaše dječji vrtić. U njem je dosta grmlja i drveća, pa je to mjesto idealno skrovište za sićane ptice što cvrkutom boje jutra usred velegrada. Tko sluša (i želi slušati) – uživancija zajamčena! Jutros je prvi put ove godine stidljivo svoju uvertiru zapjevao kos (50 HRK) i podsjetio me na prednosti sporadične nesanice – jutarnja inspiracija & meditacija (100 HRK) te slijedno vježbanje memorije (120 HRK) da se tako viđene slike i ideje zapamte dok mi ne namjeste kompjuter oko 9h!... (tekica+pisaljka na noćnom ormariću – neprocjenjivo!...)
(Neke je stvari nemoguće kupiti novcem – za sve ostalo tu je Flaster "Die hard"!)
Mda... čini se da neću još dugo uživati u jutarnjoj podoknici (ali će ona večernja ostati raspoloživa – kao dio paketa, civilizacijskog nasljeđa)!... uskoro se selimo u Novi Jelkovec. Prateći priče po shodnom forumu, moglo bi se svašta ružnog i svašta lijepog očekivati. Odlučujem se, naravno, za pozitivu! Jest da stan nema balkon pa ne znam kako zbrinuti hrpe lončanica (naročito veledragu mi passifloru) i goste-pušače te mokri veš, pa ni kako nas sve razmjestiti po novim kvadratima i ZET-ovim (ne)linijama, al hej! Prizemni stan s rampom za kolica!!! Svaki dan mogu van! Čak i po cijenu kolicoguračeva naročitog opreza zbog gusto razbacanih psećih mina (u jednu od kojih bih i sâm rado nagazio te glasno opsovao i još glasnije se ispričao) – nakon 9 godina čmrljenja na 3. katu bez lifta – raskoš! (kupaonu bez kade da ne spominjem!) opet – neprocjenjivo!... jedva čekam! ;-}
Dan četvrti
Usred tunela:
Pesimist vidi sve crno, Optimist vidi svjetlo na kraju tunela, Realist vidi da su to zapravo farovi nadolazećeg vlaka, Strojovođa vidi trojicu zbunjenih kako se prepiru nasred pruge!...
(autor neznan – stiglo mi e-mailom i od tada mi favorit! :-} )
U principu TV trošim uglavnom za dnevnik. Naravno, mogu se o (tu-/ino- -zemnim) događajima informirati, čak i preciznije, putem interneta, ali to zna (kao i svaka slična istražna rabota ili guglanje) otići u neslućene širine pa čovjek em izgubi vrijeme, em teško sačuva koncentraciju. Ipak čitanje među redovima (nasušna potreba pri prihvatu informacija!) potroši podosta i jednoga i drugoga!...
Dakle, gledam ja dnevnik, pa si mislim: 'Moj bogo, a čemera a tuge! Quo vadis, domine? Polusatna drama u više slika. U većini njih obličja i zbivanja naoko različiti, no načelni likovi zajednički: lud i zbunjen. Isto i načelna radnja: seksa ko u priči!
A sve protkano nalazima sve češće šok-terapije potresima, poplavama, požarima, olujama, mećavama... e ne bi li se gorenavedeni ludi i zbunjeni sabrali i progledali! (čini se kao da tu terapiju provodi, s ciljem kažnjavanja, gnjevni deus ex machina – osobno sam skloniji tumačenju da to upozorava zabrinuti deus in machina!)
Jedino mi još nedokučivo zašto pritom stradaju uglavnom nedužni?... :-{
(spomenuti seks se očituje prvenstveno nosovučom, ponižavanjem u rukavicama i sustavnim pranjem mozga, (tzv. cerebrocoitus) ali i slijednim sveprisutnim nasiljem (fizičkim, govorenim, ali i mišljenim), bahatošću, velepljačkama, uličnim veleneredima i sličnim gadarijama!...)
Dan peti
Oh I get by with alittle help from my friends. I get high with a little help from my friends.
Lennon/McCartney: "With a Little Help From My Friends" (dr. Nda zabrazdio u meditaciju, pa niš od prijevoda!)
Ajme, opet svrbe leđa i boli grbača!... Bogme, 10-godišnje sjedenje u krevetu itekako se osjeti (naročito ljeti) čitavom stražnjom površinom tijela! (i ne samo kožom)! Antidekubitalni madrac (za koji sam jedva izborio participaciju HZZO-a) svakako pomaže, ali cirkulacija ipak trpi!... No, sinoć pak došla kuverta od IVg! Naime, unatrag kojih 5 godina, početkom svakog mjeseca skuplja se "na pivi" društvance iz mojeg maturalnog razreda (u biti i ne znam tko sve)! Popiju piće-dva, podruže se i – skupe novčani prilog za isplatiti mome dugogodišnjem fizioterapeutu dodatak za vikend-maserski angažman!
I zato svaki put kad stigne rečena kuverta ili kad se topim od masaže ili kad me zasvrbe leđa, duboko u sebi zahvalim ekipi! Mislim, hvala ide dijelom svakako i materijalnoj komponenti te geste, ali ono što me gane jest njena duhovna pozitiva – hej, nakon 30 godina da se ljudi nalaze i to redovno i da se sjete markiranta!... Ooo, imam ja još prijatelja iz te generacije razasutih po svijetu, a koji me obradovaše vrijednim darovima koji su itekako unaprijedili kvalitetu mog života (i to u smislu omogućavanje kreativnog izražaja)... dakle – ekipi od srca hvala!... :-}
Pišući ovo navire mi ogrooomno mnoštvo primjera za koje sam svakako osjetio zahvalnost, ali, avaj, nisam to stigao ili uzmogao izraziti. Potrajalo bi i mnogo bi prostora zauzelo da ovom prilikom navodim poimence sve, stoga svima što se na ovaj ili onaj način očešaše svojom pozitivnom vibrom o moj vremensko-prostorni kontinuum najljepše zahvaljujem na tome!...
Uopće – nije ništa novo, ali mnijem da nikad nije zgorega podsjetiti: jako je važno zahvalnost ugraditi u svoj životni stav i što češće je osvijestiti i nekako je izraziti!
Dan šesti
Saka hiža svoga križa!
(Narodna)
Lidija se vratila s ginekološkog pregleda, i nalaz je, recimo to tako, tamno-žuti karton! 5 do 12. Uh, zbilja bude šokantno kad kakva drndarija (naročito zdravstvena) zadesi nekog ti bližnjeg! Naročito je frustrirajuće kad ne možeš vidljivo/opipljivo reagirati! Tj. barem manifestno...
Ali mogu bar posvijetliti pažnjoskret na činjenicu koju uočih promatrajući mnogobrojne pacijente po bolnicama, kao i upoznavši kasnije razne pacijente u virtualnom (bogme i u stvarnom) svijetu. Uostalom, imasmo sličnih drndarija i doma, a i to moje uočavanje bijaše tek otkrivanje tople vode. Rečena činjenica jest da uvijek (dakle i u nevolji) trebaš dobro paziti na svoje misli, riječi i ponašanje! Oni trebaju biti što pozitivniji, jer tako osoba podiže frekvenciju svoje vibre i tako se lakše uskladi s uravnoteženim univerzumom = materijalna avantura bude podnošljivija i smislenija.
Nedajbože da nekoga nagovaram, to treba biti vlastiti izbor, ali vidi mi se da ljudi koji vjeruju da i nad čovjekom ima sila vibriraju daleko višom frekvencijom nego nevjernici! A još višom oni koji osjećaju da je čovjek puno više od sâmog materijalnog tijela!
Drugim riječima, vjera (neovisno da li je kanalizirana kojom religijom ili počiva na osobnom mističnom iskustvu i/ili promatranju svijeta otvorenih očiju/uma/srca) jest također silno važan čimbenik životnog stava. Dodamo li zahvalnosti i vjeri još i zdrav razum i znanje temeljeno na vlastitim zapažanjima i idejama izvana ali kritički promišljenim vlastitim umom te njegujemo svoju intuiciju i empatiju – eto čvrste osnove za životnu borbu! Podsjećam: ne borbu PROTIV, nego borbu ZA!...
Lidija, ja navijam za tebe kao, uostalom, i za sve članove obitelji kad im zdravlje posrne te općenito za sve nevoljnike (bez obzira na prirodu nevolje) i pozivam vas da bar promislite o gornjih par rečenica! Čvrsto sam uvjeren da je moć ljudskog uma silna i da je rečeni dugo znani (ali i često nepriznati) recept može probuditi!...
Profesore Draško hvala vam na predivnom osmjehu , zatvoreni ste u vašem tijelu ali je duh slobodan. Nažalost ima puno ljudi zdravih tjelesno ali im je duh u komi. Nam se da će medicina napredovati i da će te ponovnono moći \"mrdati i pričati\" Lijepi pozdrav vama i vašoj divnoj obitelji.