Nedavni posjet pekari neposredno prije zatvaranja potaknuo je jednog korisnika interneta na razmišljanje o sudbini neprodanih peciva. Radnica u pekari mu je, vidjevši da se radno vrijeme bliži kraju, besplatno ubacila još nekoliko proizvoda u vrećicu uz kupljeno. Taj ga je velikodušni potez naveo na pitanje zašto pekare jednostavno ne uvedu popuste u kasnim večernjim satima umjesto da bace toliku količinu hrane svaku večer. Svoje je iskustvo podijelio na Redditu, što je brzo izazvalo lavinu komentara i otkrilo različita, ponekad šokantna iskustva iz domaćih pekarnica.
Ova rasprava nije mogla doći u boljem trenutku, s obzirom na to da je sredinom listopada obilježen Svjetski dan hrane s posebnim naglaskom na održivost. Podaci pokazuju da situacija u Hrvatskoj nipošto nije bajna kada je riječ o gospodarenju namirnicama. Prema dostupnim statistikama o bacanju hrane, Hrvati godišnje bace stotine tisuća tona obroka, pri čemu svaki stanovnik u prosjeku baci više od stotinu kilograma hrane. Iako najveći dio tog otpada, čak oko 76 posto, nastaje u samim kućanstvima, trgovine i pekare također nose značajan dio odgovornosti za neprodane viškove.
Što rade pekare s proizvodima navečer?
by u/AskARedd in askCroatians
Mnogi građani smatraju da je bacanje potpuno ispravne hrane grijeh, pogotovo u današnje vrijeme kada si ne mogu svi priuštiti svježi obrok. Ipak, praksa na terenu pokazuje da su pekare često uhvaćene u raskoraku između strogih pravila poslovanja i želje da se hrana ne baca. S jedne strane stoje veliki lanci s rigoroznim kontrolama, a s druge male kvartovske pekare koje pokušavaju pronaći vlastite načine kako zbrinuti ono što ostane u vitrinama nakon zatvaranja vrata.
Jedan od glavnih razloga zašto pekare jednostavno ne podijele ostatke hrane potrebitima na kraju dana leži u složenim propisima i strahu od drakonskih kazni. Brojni bivši i sadašnji zaposlenici u spomenutoj su raspravi istaknuli da država strogo nadzire svako izdavanje robe. "Ne smiju jer im država odere kaznu za to", kratko i jasno je komentirao jedan korisnik, dok je drugi slikovito pojasnio: "Jednostavno. Imam na knjigama 100 kola. Prodam ih za keš umjesto na račun da izbjegnem PDV. Kole su i dalje na knjigama. E super, reći ću da sam dao potrebitima i otpisati." Zbog ovakvih pravila mnogi se ne usude riskirati, jer bi besplatno dijeljenje bez izdanog računa moglo donijeti velike probleme s poreznom upravom.
Ipak, zakonodavni okvir nudi određena rješenja za one koji žele donirati. Prema važećim propisima u Hrvatskoj, tvrtke koje doniraju hranu mogu ostvariti porezne olakšice, odnosno takve su donacije oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost do određene granice prihoda iz prethodne godine. Unatoč tim olakšicama, mnogi manji obrtnici smatraju da je birokratska procedura previše zahtjevna, pa odustaju od doniranja humanitarnim udrugama. Umjesto toga, radije pronalaze alternativne rute za rješavanje starih zaliha, poput prodaje poljoprivrednicima. Neki korisnici su podijelili i ljepša iskustva, poput jedne bivše radnice koja se prisjetila: "Kad sam kao studentica radila u pekari, oni su pakirali u vreće sva peciva koja su ostala od dan prije i časna sestra bi ujutro to skupila i podijelila potrebitima."
Prodaja starog kruha za stočnu hranu postala je uhodana praksa u mnogim dijelovima zemlje. Bivši zaposlenici svjedoče kako se sve što ostane pakira u velike vreće i prodaje za sitan novac lokalnim stanovnicima koji drže svinje ili perad, o čemu svjedoči i komentar: "Skupe u vreće i prodaju na kile za par eura poljoprivrednicima koji tim hrane stoku." Neki to staro pecivo koriste i kao mamac za pecanje ribe na moru, dok se dio neprodanog kruha redovito melje u krušne mrvice.
Unatoč nastojanjima da se stari kruh iskoristi za stoku, količina hrane koja svakodnevno propada u velikim gradovima i dalje je zastrašujuća. Radnici iz industrije brze hrane, kao i bivši zaposlenici nekih pekarskih lanaca, priznaju da se svakog dana bacaju ogromne količine potpuno ispravnih proizvoda. "Radila sam u pekari i koliko znam svi proizvodi su se bacali, govorimo o cca četiri do šest punih šezdesetlitarnih vreća svaki dan", priznala je jedna zgrožena korisnica. Neki poznati lanci imaju vrlo stroga pravila, što potvrđuje i ovaj komentar o radu u Mlinaru: "Svaka stvar koja navečer ostane u vitrini unosi se u kasu kao povrat i slaže u kašete. Po noći vozači to odvezu. Zna se koliko je ušlo, koliko se prodalo, koliko je ostalo. Nema dijeljenja, nema uzimanja sebi doma."
Srećom, posljednjih se godina na domaćem tržištu pojavljuju pozitivne inicijative koje nastoje stati na kraj ovom masovnom rasipanju. Pojedine lokalne pekare i trgovački lanci počinju mijenjati svoje stare navike. Sve češće se može vidjeti praksa gdje se sat ili dva prije zatvaranja svi pekarski proizvodi nude u pola cijene, što gotovo uvijek rezultira potpuno praznim policama na kraju smjene.
Otvori KEKS Pay
