Zlatko Krilić zasigurno je jedan od najomiljenijih dječjih pisaca iako kaže da nikada ništa nije napisao za djecu, već za one koji čitaju – bili oni djeca ili penzioneri. Nakon duge pauze napokon smo dočekali njegovo novo djelo, zbirku priča za odrasle “Portret Che Guevare” o njegovim doživljajima Kube. Zbirka je podijeljena na priče i pričopise, a iako su svi tekstovi redom pisani u prvom licu pa se u pričopisima kao lik pojavljuje sam Zlatko Krilić, ili kako se na Kubi predstavljao – Aurelio Alas, ali dio je i izmišljen.
Zašto je prošlo čak 17 godina od zadnje knjige do ove zbirke?
Ja sam cijelo to vrijeme pisao, strast prema pisanju uvijek je tu – naravno, dolazi u valovima, nekad je ta privlačnost jača, a nekad slabija, ali do kraja sam se odljubio od objavljivanja. Sve mi je to...nepotrebno. Za mene, dok je knjiga u rukopisu, onda je moja, i motiv da odgurnem knjigu od sebe vrlo je slab. Standardni motiv – honorar – najčešće je zanemariv, negdje na granici između zanemarivog i uvredljivog. Volim ja objaviti tekst, ali na svoj način. Obožavam, primjerice, javna čitanja nezavršenih djela, u tome istinski uživam.
Na Kubi ste proveli dva mjeseca. Zašto baš Kuba?
Došao je trenutak u životu kada mi je trebalo neko dugo putovanje, a Kuba je bila dovoljno daleko. Išao sam tamo na rekuperanje, svođenje računa sa samim sobom. Privlačila me i zbog tog svog famoznog imidža. Kad sam došao tamo, onda sam vidio da malo drugog toga ima osim imidža. Osim toga, mislio sam da ću tamo naći svoje djetinjstvo, svoje odrastanje, uspomene, jer sam mislio da je donekle slično razdoblju dok sam ja bio dijete. Međutim, nije slično i nisam uspio tamo naći svoju baku. Našao sam puno toga i divnog i groznog, ali moja osobnost je takva da jako suosjećam s ljudima i nisam mogao opušteno uživati uz stalne susrete s tugom i glađu...
Prvi od pričopisa bavi se time kako su vas odgovarali od pisanja o Kubi.
Taj je pričopis podnaslovljen “Umjesto predgovora” i mislim da je ovo jedina knjiga koja ima predgovor u sredini! Jedna kubanska profesorica zaista me zdušno odgovarala od toga da pišem o Kubi jer stranac to ne može, ne može razumjeti Kubu, a upravo to mi je bio dodatni motiv za pisanje kao što i u priči kažem, jer ne razumjeti nešto, a željeti razumjeti sasvim je dobar povod za pisanje. Ona mi je tada rekla da je Kuba naj... pa, što god se stavi iza toga, točno je. Najljepša i najružnija, najsretnija i najtužnija, sve. I uistinu je to točno.
Kako pravi Kubanci doživljavaju turiste, razvoj i sraz globalizacije i revolucionarne povijesti te činjenicu da je Che Guevara postao brand?
Jako je teško, gotovo nemoguće, upoznati tu drugu Kubu, tu iskrenu Kubu koja nije turistička. To je zid koji je teško preskočiti i vidjeti kako uistinu žive, a još teže kako razmišljaju Kubanci. Mislim da mnogi stvarno vjeruju u revoluciju i u Fidela, pa onda i u Chea. Moj prijatelj koji cijeli život živi na Kubi, a rođen je u Hrvatskoj, jako mi je zamjerio priču “Pogledaj me u oči” koja govori o zadnjim danima Che Guevare. Kad je pročitao tu priču, napisao mi je dugo pismo protiv nje, a završna rečenica je bila: “Ne moram te ni upozoravati da ti više na Kubu ne smiješ ići.” Silno mi je žao što sam zbog te priče izgubio prijatelja, ali bih, da je nisam objavio, izgubio literarno samopoštovanje. A ima i onih, a do takvih je gotovo nemoguće doći, koji, naravno, misle sasvim drugačije i to se vidi po tome da svi s kojima razgovarate imaju neke rođake koji su pobjegli ili poginuli u bijegu. Za mnoge se ne zna jesu li uspjeli ili su ih pojeli morski psi. Pogotovo su nesretni oni koji su pokušali pobjeći, a uhvaćeni su jer, iako nisam upoznao kubanske zatvore, upozoren sam da je to nešto što sigurno ne želim. Svaki turist na Kubi je zaštićen kao rijetka zvjerka kojoj prijeti izumiranje. Ali ja nisam jedan od tih koji ode negdje na tjedan dana pa se onda vraća. Kada dođem nekamo, želim stvarno istražiti mjesto na kojem jesam i osjetiti ga.
I u vašim knjigama za djecu, kao i u ovoj, jaka je autobiografska nota.
Kada pišem o djetinjstvu, uvijek pišem i o sebi. Tako sam, kao i likovi knjige “Zabranjena vrata”, i ja proveo šest mjeseci u bolnici na odjelu za tuberkulozu i sve što opisujem stvarno se događalo. Zgodno je i kako je ta knjiga nastala. Trebala je izaći u biblioteci Hit Junior i, kad je došao rok da je predam, imao sam incident u kojem sam zaradio spiralni prijelom desne ruke. Bio sam sav u gipsu i, kako sam dešnjak, nisam mogao pisati. I natipkao sam je lijevom rukom na staroj Olympiji i knjiga je izašla. Kada sam na promociji ispričao da sam je doslovce napisao lijevom rukom, glavni urednik Zlatko Crnković izjavio je: “Čujte, ako je to uvjet da napišete još jednu takvu knjigu, ja ću vam slomiti desnu ruku.”
I nedavno ste imali prometnu nesreću, vama se stalno nešto događa!
Pa, živim dosta aktivno, onda to kasnije i opisujem! Znam točan dan i kada ću umrijeti, ali neću vam ga reći. Kad sam doživio tu nedavnu prometnu nesreću, u bolnicu me došla posjetiti kći i rekla: “Uvijek govoriš da znaš kad ćeš umrijeti! A što bi bilo da si sada poginuo?” Odgovorio sam: “Bio bih jedan jako iznenađen leš.”
I, je li vas Kuba na kraju rekuperala?
Kuba me nije rekuperala, ali ja sebe jesam. To je ciklično, svako toliko mi treba resetiranje, a tome mi služe vikendice, košenje, fizički poslovi. Stvarno volim kositi i raditi s rukama, to mi je oblik psihoterapije. Pogotovo zato što u mom poslu zapravo ne vidiš što si napravio, to je hrpa papira, a kad pokosim, pa se okrenem, pa otvorim pivo, uvijek kažem istu rečenicu: “Mam se odma druga slika kaže.”
