U kinu zagrebačkog Kaptol centra premijerno je prikazan niskobudžetni horor “Egzorcizam” Dalibora Matanića, inspiriran pričom o navodnom pokušaju egzorcizma koji se prošle godine odigrao u istarskom gradiću Vodnjanu. Film je u nezavršenoj 40-minutnoj verziji prikazan ljetos u Puli, a sada u solidnom trajanju od osamdeset minuta kreće u kinodistribuciju.
U glavnoj ulozi opsjednute djevojke Maše Artuković briljantna je mlada Nika Ivančić, koja je na svojim leđima ponijela i velik dio istoimene Matanićeve predstave. Ova rođena Puležanka pravo je glumačko otkriće i jedna od najvećih vrijednosti oba “Egzorcizma”. U paru s Helenom Minić Matanić, koja igra njezinu uznicu, nadahnutom je izvedbom uvjerljivo dočarala kontroverzni vjerski ritual te s lakoćom u drugi plan bacila iskusniju glumačku ekipu koju čine Senka Bulić, Lana Goja i Janko Popović Volarić, te suvisli mladi glumac Marko Braić.
Egzorcizam kojem je podvrgnuta glavna junakinja u Matanićevu filmu služi kao katalizator za prokazivanje mračne strane proklamiranih obiteljskih vrijednosti, kao i licemjerja novokomponiranih vjerskih krugova i sve utjecajnijih populističko-konzervativnih medijskih platformi, ne štedeći pritom ni pripadnike njima oprečnih socijalnih sfera.
Samo otvaranje filma predugo je i razočaravajuće slabo, za što su, osim objektivnih tehničkih ograničenja, krivi oportuni odabir ansambla i nedovoljno razrađen scenarij, ali sve manjkavosti zaboravljamo u trenutku kada se klimava priča premeće u pravo horor-ludilo koje gledatelje drži u stalnoj mješavini nevjerice, straha i nervoznog smijeha.
Polazeći od vrlo jednostavne premise, u minimalnim produkcijskim uvjetima Matanić je uspio napraviti zabavan, iznenađujuće jeziv žanrovski film na tragu “Vještice iz Blaira”, maksimalno koristeći zvučne i vizualne efekte stare horor-škole, a kasnije se oslanjajući na i sjajan soundrack braće Sinkauz, fenomenalnu obradu (jedva snimljenog) tona Frane Homena te znalačku montažu Tomislava Pavlica.
U konačnici, sasvim je jasno da Matanićev “Egzorcizam” ne pretendira biti velik film, ali u domeni u nas gotovo nepostojećeg (ovaj put i doslovnog) filmskog undergrounda mogao bi ostaviti važan trag te poslužiti kao vrijedan podsjetnik na nužnost nepretenciozne igre među domaćim filmskim profesionalcima, u čijem svijetu često vlada proračunati formalizam.
