Splitska glumica, autorica i redateljica Lada Bonacci u četvrtak 22. listopada u zagrebačkom Histrionskom domu proslavit će 50. izvedbu svoje autorske monodrame "Ostatak života". Predstava nastala iz frustracije zbog neuspješnog polaganja vozačkog ispita u četrdesetima, prožeta elementima stand-upa, klaunerije i autobiografskog humora, tijekom gotovo dvije godine obišla je Hrvatsku i osvojila publiku.
U razgovoru uoči jubilarne izvedbe otkrila nam je i da već priprema i nastavak ove monodrame, u kojem će glavnu riječ voditi Gospođa Nitko i Ništa, osebujni lik iz "Ostatka života" koji je u međuvremenu zaživio i na društvenim mrežama. "Samo još moram vidjeti koja je njezina razina ludila. Plan je da u sljedećih godinu i pol do dvije dobije vlastitu predstavu", kaže glumica.
Monodrama "Ostatak života" inspirirana je time što u četrdesetima niste mogli položiti vozački ispit. Što je u tom iskustvu bilo toliko zanimljivo da ste ga odlučili pretvoriti u dramu?
Kako puno pišem, iz čiste sam frustracije počela na Facebooku objavljivati kratke razgovore između sebe i svog instruktora. Odnosno, svojih instruktora, jer sam ih na kraju imala dvojicu! Objavljivala sam ih u kratkim crticama i ljudima je to bilo duhovito, zabavno, blesavo, zanimljivo. Objave su imale strašno puno pregleda i komentara, nastao je pravi serijal koji su ljudi pratili. Kad je sve završilo, shvatila sam da imam zanimljiv dijaloški materijal, ali da ga treba uobličiti u priču koja ne govori samo o vožnji. Jer vožnja kao takva, cijeli taj proces, nije bila toliko zanimljiva koliko moj unutarnji proces. Pritom sam, naime, prolazila i psihoterapiju pa sam shvatila da postoji jasna paralela između tih dvaju iskustava. Odnosno, da kad ideš na vožnju, ne smiješ ići na psihoterapiju. Jer na psihoterapiji napokon učiš da možda nisi za sve kriva, a na vožnji si stalno za nešto kriva (smijeh). U tom sam neskladu između dvaju iskustava pronašla materijal koji sam potom unijela u tekst. Tako je nastao "Ostatak života".
Zanimljivo mi je vaše korištenje društvenih mreža kao dijela kreativnog procesa. Ne samo da je tako nastala monodrama nego je i nastavila živjeti kroz vaš alter-ego Gospođu Nitko i Ništa i njezine savjete za ostatak života. Kako je ona nastala?
U predstavi se cijelo vrijeme bavim pritiskom da do određenih godina u životu moraš postati netko i nešto, biti uspješna, što god to značilo u današnjem svijetu i našem društvu. Od tolikog pritiska jedino što možeš jest – poludjeti. Tako je nastala Gospođa Nitko i Ništa, kao svojevrsni ironijski odmak od ideje uspjeha. Ona u predstavi postaje lik koji se više ništa ne pita, odnosno pita se sve, ali se minimalno preispituje. Radi stvari prema vlastitom instinktu, autentičnosti i sustavu vrijednosti za koji je apsolutno sigurna da je ispravan. I više se nikome ne opravdava.
"Ostatak života" igrali ste diljem Hrvatske, u najrazličitijim prostorima – od kafića poput Crnog mačka do velikih kazališta. Kako ti prostori utječu na izvedbu i kako publika na nju reagira?
Najveća mi je osobna satisfakcija to što sam se, kad sam krenula raditi taj projekt, vratila "u garažu". Vratila sam se u mali prostor, tamo gdje kazalište spada, gotovo silom, pupčanom vrpcom spojeno s publikom. Između ostalog, i zato što nisam imala financijskih sredstava za veću predstavu. Svaki prostor u kojem igraš košta, i to puno. Nezavisna scena zapravo nema gdje igrati osim ako za to jako puno ne plati, a mi nemamo baš sredstava. Zato sam odlučila početi ispočetka, u prostoru u koji stane 50 ljudi, da bih na kraju završila u prostoru u koji stane 350 ljudi. Reakcije su uvijek iste, predstava jednako dobro rezonira s publikom gdje god je izvodim. Kad sam prvi put igrala pred 300 ljudi, nisam bila sigurna kako će funkcionirati jer sam dotad publici doslovno bila u krilu. Ali funkcionira! To znači da priča drži vodu u bilo kojem prostoru, bez obzira na udaljenost između mene i publike, što mislim da je užasno važno.
A najviše me veseli to što publika isprva misli da dolazi gledati stand-up, neku komediju, a zapravo dobije vrlo zeznutu egzistencijalnu priču u formatu u kojem se netko prije svega smije samome sebi. Kad se ja smijem samoj sebi, i oni se počnu smijati i sebi i meni. Smijemo se svom tom ludilu zvanom život i pokušaju da baš mi, od cijele te horde ljudi koja živi na planetu Zemlji, budemo netko i nešto.
Ranije ste kazali da ovo nije stand-up, nego svojevrsni stand-down. No i iza dobrih stand-upova često stoji ruganje samome sebi ili trauma koja se pretvara u humor.
Humor je post festum tragedije. Nešto ne može biti duhovito ako nisi prošao kroz neki zeznuti proces za koji si mislio da ga nećeš preživjeti. Upravo je to što si ga preživio duhovito. I način na koji si ga preživio, kako si se pritom potrgao. Komedija nije prostor za pričanje viceva, šala i pošalica, nego je prije svega prostor nošenja s apsurdom i boli. Zato mislim da je komedija užasno važna i nedovoljno cijenjena. Svatko tko se bavi komedijom reći će vam da se na nju izvana gleda kao na nižu vrstu dramskog pisma i kazališnog čina. Ja smatram upravo suprotno. Jer stvoriti nešto duhovito prije svega znači imati jako puno duha. A imati puno duha znači prepuštati se stvarima, griješiti, ispasti blesav, nespretan i neuspješan, pa se ponovno ustati i krenuti ispočetka, iz neke lude vjere da će možda sve ipak na kraju ispasti dobro.
U predstavi se bavite pritiskom da do određene dobi moramo postati "netko i nešto". S druge strane, kada govorite o starenju, naglašavate da ga trebamo shvaćati kao privilegij, a ne kao kaznu. Kako se oduprijeti društvu koje nas, a pogotovo žene, neprestano uvjerava da moramo ostati mladi, bombardira proizvodima koji zaustavljaju starenje i influencerima koji žele živjeti vječno?
Kao prvo, ne znam tko bi htio živjeti vječno. Ja ne bih. Ne vidim ništa senzacionalno u tome. Život je kratak, ali zapravo jako dug i sve stignemo: krenuti ispočetka, pogriješiti, ispraviti pogreške. Sada, u svojim srednjim godinama, gledam ljude mlađe od sebe koji obolijevaju od užasnih bolesti i gube bitku za život. Istodobno gledam svoje roditelje, koji su doživjeli više od 80 godina. Oni su ljudi koji su iskoristili svaki dar novog dana. A taj dar novog dana nešto je čega uopće nismo svjesni. Ogroman je privilegij biti tu, svaki dan iznova dobiti priliku da postojiš, da stariš, mijenjaš se i razvijaš. Od malih stvari do velikih – da možeš otići u šetnju, družiti se s ljudima koje voliš, raditi svoj posao. Da svaki dan iznova možeš birati kako ćeš živjeti svoj život, kako ćeš se odnositi prema drugima i prema sebi. Ima ljudi koji nemaju tu priliku.
Zato ne razumijem ideju da je starenje nešto zbog čega propadamo. Nikada nisam ni na fizičko starenje gledala kao na nešto ružno i problematično. Meni su pogotovo žene, što su starije, to zanimljivije i ljepše. Toliko mudrosti imaju! Mislim da je starenje najveći dar koji možemo dobiti i da ga trebamo iskoristiti. Uživati u tome što dobivamo bore, postajemo sporiji, možda malo blesavi, i da sve to prihvatimo kao sastavni dio života. Stariti s apsolutnim dostojanstvom prema sebi i prema životu.
A s godinama dolazi i jedna nova vrsta slobode. Sloboda da budeš ono što jesi i radiš najbolje što znaš. Jer svi mi na kraju dana radimo samo najbolje što znamo, ni više ni manje od toga.
Već ste govorili o financijskoj nesigurnosti nezavisne scene, potplaćenosti i iscrpljujućim uvjetima rada samostalnih umjetnika. Sada, nakon 50 izvedbi "Ostatka života", što mislite, može li se od takvog projekta doista živjeti? Kakav je omjer uloženog i dobivenog, ne samo u novcu nego i u vremenu i živcima?
Može se, ali izrazito je izazovno. Svakodnevno moraš učiti nove stvari, prilagođavati se i gotovo se neprestano iznova „reprogramirati”. Zauvijek ću biti zahvalna svojim prijateljima koji su mi pomogli da sve ovo izguram i da predstava zaživi. Ipak, postoje stvari koje više nikada ne bih radila jer je, kao što ste rekli, omjer uloženog i dobivenog naprosto premalen. Nezavisna scena vibrantno je mjesto, puno sjajnih ljudi koji prerijetko dobivaju priliku sudjelovati u većim, bolje plaćenim projektima. Zašto je tako, ne mogu razumjeti. Vjerojatno je riječ o popularnosti i vidljivosti, jer danas živimo u svijetu u kojem se sve svodi na to koliko si prepoznatljiv, dok je ono što imaš ponuditi mnogo manje važno. Trenutačno mi je lakše, ali to ne znači da za šest mjeseci ponovno neću biti u izrazito izazovnoj financijskoj situaciji. Ako ste samostalni umjetnik, na takvu se neizvjesnost jednostavno morate naviknuti. Nesigurnost je sastavni dio vašeg posla i života, baš kao što je sastavni dio svakog privatnog biznisa. Zato i na ono što radimo moramo početi gledati kao na posao, kao na biznis. U tome nema ničeg lošeg. Kultura jest biznis i možda bi, kad bismo o njoj počeli razmišljati i razgovarati na taj način, za nju bilo i više novca.
Tijekom pandemije, ali i kasnije, u raspravama o položaju samostalnih umjetnika često se ponavljao argument da kultura ne donosi profit. Što biste odgovorili onima koji tako razmišljaju?
Kultura donosi profit. Kad bih vam samo rekla koliko smo poreza i prireza platili državi samo na temelju toga što ja odigram predstavu. Kolika su davanja na svaki honorar, na svaku izvedbu! Riječ je o značajnim iznosima. No kultura se ne može temeljiti isključivo na profitu. Država je mora sufinancirati jer je ona jedan od stupova društva, njegova kičma. Bez nje ne možemo. Naravno, mogli bismo sve ugasiti ili komercijalizirati, ali bili bismo izrazito siromašni duhom. Mislim da je dužnost svake ozbiljne države, kojoj je stalo do vlastite budućnosti i slike o sebi, da podržava kulturu i ulaže u nju. Voljela bih i da nas poslovni sektor počne prepoznavati kao područje u koje vrijedi ulagati, osobito nezavisnu scenu, jer imamo strašno puno toga za ponuditi.
Otvori KEKS Pay
