Osam milijuna na američkom tržištu i dvanaest milijuna u ostatku svijeta. Toliko je "Digger" zaradio u prvom vikendu otvaranja. U prijevodu: sluti na produkcijsku katastrofu i financijski debakl. Posebice ako se u obzir uzme procijenjeni ulog koji se kreće između 150 i 180 milijuna dolara. S druge strane, u industriji čiji su sastavni dio svakodnevni obrati, to i ne mora, barem zasad, ništa značiti. Recimo, Fincherov "Klub boraca" u svom je prvom vikendu prikazivanja zaradio bijednih jedanaest milijuna dolara. "Iskupljenje u Shawshanku" ni milijun. Doduše, kod Darabontova remek-djela situacija je bila nešto drukčija budući da je u prvom vikendu ciljano prikazan u svega tridesetak kina u SAD-u. Svoje kasnije uspjehe ovi klasici među filmovima duguju distribuciji putem VHS-ova i DVD-ova. No čak i "Najveći showman" iz 2017., koji je došao kada je posuđivanje filmova u videotekama već bilo stvar prošlosti, u svom je prvom vikendu zaradio oko devet milijuna eura, da bi na kraju izašao s više od 430 milijuna eura ukupne zarade. Dakle, zarada prvog vikenda često je pokazatelj životnog puta jednog filma, no zna se dogoditi da to apsolutno ne mora ništa značiti. Koja je onda situacija s "Diggerom"?
Film koji potpisuje dvostruki oskarovac Alejandro G. Iñárritu ("Birdman" i "Povratnik"), a u kojem je glavna uloga pripala megazvijezdi Tomu Cruiseu, po mnogočemu je istovremeno i težak, neobičan i blago nadrealan film. Povremeno iznimno zbunjuje jer je kompleksan i ni po čemu nije pitak. Za razliku od spomenutih filmova koji su kiksali u premijernom vikendu, a kod kojih se čak i u najvećim zapletima i poigravanjima s umovima gledatelja (pogotovo ovo vrijedi za "Klub boraca") zadržava jasna crvena linija radnje, "Digger" više podsjeća na postmodernistički umjetnički performans koji je u želji da bude nešto više, "eteričnije", dublje i smislenije, zaglibio u pretencioznost koja rezultira besmislom. Zapravo, nije čak ni da je toliko besmisla u "Diggeru". Više je riječ o tome da samoj egzekuciji teze, odnosno postavke filma, nedostaje strukture. No ono što je još tragičnije jest to da nedostaje emocije. Čak ne emocije u onom najočitijem romantiziranom smislu u kojem mora biti suza, ganuća i raznježenosti. Tema koju "Digger" obrađuje poprilično je emotivna i zastrašujuća – opisuje ekološku katastrofu kojoj smo nadomak kao civilizacija, a koja može imati neslućene posljedice. No film na kraju ostavlja prazninu. I to ne prazninu zbog tragedije koju nosi katastrofa, nego prazninu jer "Diggerom" čovjek niti što gubi niti što dobiva. U svakom slučaju, jako neobično iskustvo, što je možda i bila primarna redateljska intencija jer je zaista teško povjerovati da nešto ovako blazirano može imati Iñárrituov potpis.
"Digger" u središte priče stavlja Diggera Rockwella, kojeg glumi sjajni i neprepoznatljivi Tom Cruise. Digger je naftni mogul, milijarder koji, ispostavit će se, zbog fokusiranosti na zdravlje svoje 30-godišnje mačke nije spriječio ekološku katastrofu koja je upropastila cijeli svijet. Prateći tu grotesku u prvih nekoliko minuta, i ne sluti se da zapravo gledamo predstavu. Film je, naime, predstava o ekološkoj katastrofi koja se dogodila i koja je uništila cijeli svijet. No nije se teško naviknuti na preskakanje iz teatra u film. Ta petlja zapravo i daje poseban šmek svemu. U filmu se osim Cruisea, koji za razliku od svega što smo se naviknuli gledati s njim ovog puta nije uspio spasiti svijet, pojavljuju i druga velika imena poput Sandre Hüller, Johna Goodmana i Jesseja Plemonsa. Cijela filmska ekipa je čista A-postava. U filmu ne nedostaje ni satiričnih trenutaka, zbog kojih je lako prasnuti u smijeh, satira je na mjestu, poruka je jasna, kritika društvu oštra i precizna… Dakle, svi sastojci u receptu su besprijekorni, a svejedno je konačni proizvod teško probavljiv. Možda će se ljubiteljima postmodernističkog eklekticizma i kaosa svidjeti količina raspršenosti, surealnosti i stava "nije mi razumljivo, dakle, sigurno je dobro", ali disonanca u ovoj Iñárrituovoj simfoniji jednostavno je prevelika. Gotovo neslušljiva.
Otvori KEKS Pay
