Posvemašnji nedostatak ideja i kreativnosti, igranje na prvu loptu, oči „širom“ zatvorene za svijet u kojem živimo, sigurnost ispred umjetničkog rizika... Te i takve ocjene mogle bi se redati unedogled, a sve su vezane za kazališnu 2022. godinu. Čini se da su teške koronagodine došle na naplatu, da je upravo godina u kojoj su ljudi ponovno pohrlili u kazališta pokazala da je u toj umjetnosti sve više onih kojima tamo nije mjesto. Kako drukčije nazvati situaciju koja se dogodila redatelju i koreografu Leu Mujiću na premijeri dugoočekivanog i glamurozno najavljivanog mjuzikla „Ljepotica i Zvijer“, kada je sav višemjesečni trud uložen u taj projekt (a nije ga bilo lako raditi pod strogim uvjetima koje Disney diktira za sve svoje produkcije) propao zato što je kazalište Komedija zaposlilo ton-majstora koji ne zna ozvučiti KD Lisinski. Bio je to najvidljiviji – najčujniji – dokaz stanja u hrvatskom kazalištu, gdje je više teatra oko teatra nego u njemu.
Takve su bile i sve smjene intendanata kojima smo svjedočili u 2022. godini, uz nevjerojatno samodopadan stav lokalnih političara koji smatraju da im pobjeda na izborima daje pravo da se bave i stvarima u koje se ne razumiju, ali zbog svojih svjetonazorskih stavova žele i na čelu svih institucija koje smatraju svojima (kazališta su perjanica te ideje) imati svoje ljude. A svim kazalištima u našoj zemlji zapravo trebaju ljudi kakvih imamo najmanje, ljudi koji imaju jasnu umjetničku viziju i stav kakvo bi to kazalište koje vode trebalo biti, što nije nimalo lak zadatak jer se upravo repertoarnom politikom gotovo nitko ne bavi, ali to istovremeno trebaju biti i ljudi koji znaju s novcem, plaćati račune i svaki mjesec isplatiti plaće svojim zaposlenima, a ne jednostavno gomilati gubitke. One koje će tako i tako morati rješavati netko drugi, kada se složi nova „naši i vaši“ politička križaljka.
Sudeći po najnovijim podacima, koje je objavio Večernji list, novca u kulturi i te kako ima. Očito nema zdrave pameti da se on usmjeri prema kulturnim institucijama koje znaju od jednog eura stvoriti dva. Treba se samo nadati da će nam baš ti euri i u kulturi, pa i u kazalištima, uspjeti malo dohodovnije, ili bolje rečeno zdravorazumski, posložiti stvari.
1. „Naš razred“, Dramsko kazalište Gavella
Tadeusz Słobodzianek
režija: Jasmin Novaković
Bio je to kazališni događaj godine, a stvorilo ga je kazalište koje će i početak 2023. godine dočekati u statusu beskućnika. Priča o tragičnom događaju u malenom poljskom mjestu u olovnim vremenima Drugog svjetskog rata, kada su Poljaci u štagalj zatvorili svoje sumještane židove i spalili ih, priča je o čistom zlu. U predstavi je redatelj, zajedno s odličnim glumcima, pažljivo nijansirao to zlo. Bio je to pakleni posao koji je Gavellu vratio na sam vrh dramskog teatra u nas. Važna tema i velika predstava koju treba ponovno gledati kada se Gavella konačno vrati kući.
I velika sramota Nagrade hrvatskog glumišta, koja je „Našem razredu“ dala samo jednu nominaciju, i to za sporednu žensku ulogu. Bilo bi pristojnije da su je u potpunosti ignorirali jer onda bi se svi tješili kako je daleko potegnuti do Scene Travno.
2. Balet „Gospođa Bovary“, HNK Zagreb
koreografija i režija Valentina Turcu
Još jedan veliki balet iz radionice velike koreografkinje i redateljice Valentine Turcu bio je istinski užitak čak i za one koji nisu u uskom krugu velikih ljubitelja baleta, ali i najbolji pokazatelj što sve danas može plesna umjetnost. Roman Gustavea Flauberta Valentina Turcu predstavila je kao priču naših dana dokazujući da neke nove Emme Bovary i dalje žive među nama, i dalje tragaju za ljubavlju i strastima, ali i za smislom života. Kreirala je Turcu najerotičniji balet ikada viđen na našim pozornicama donoseći na scenu profinjenu erotičnost koja ne prelazi u banalnost ili vulgarnost.
Dugo će se pamtiti Iva Vitić Gameiro u naslovnoj ulozi ovog baleta, kojom je stala uz bok Edini Pličanić u ulozi Ane Karenjine, ali i najvećih baletnih izvedbi Vesne Butorac Blaće.
3. „Realisti“, Teatar Exit
Jure Karas
režija: Matko Raguž
Teatar Exit u 2022. godini dobio je predstavu koja je doslovno osobna iskaznica ovog teatra, koji od samih svojih početaka stoji kao sinonim glumačke izvrsnosti. Petero mladih glumaca: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović svojim izvedbama, ali i postignutom razinom zajedničke igre nevjerojatno podsjećaju na kultne „Kauboje“ Saše Anočića, najveći hit ovog kazališta. Raguž je od „Realista“ stvorio kabare u najboljem smislu te riječi i ponudio ga publici u najboljem trenutku, jer doista ima nešto katarzično u predstavi u kojoj publika uživa od prve do zadnje minute i smije se do suza nad vlastitom sudbinom i nadasve pametnim prikazom stvarnosti u kojoj i sama živi. Ukratko, „Realiste“ bi trebalo propisivati na liječnički recept, umjesto apaurina.
4. i 5. „Braća Karamazovi“, ZKM
F. M. Dostojevski
režija: Oliver Frljić
Oliver Frljić postavio je veliki ruski klasik kao dvije predstave, a za njihove je naslove upotrijebio najpoznatiju prvu rečenicu romana, onu Tolstojevu iz „Ane Karenjine“. Tako se njegovi Karamazovi mogu gledati kao dvije odvojene predstave: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu“ i „ Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“, ali preporuka glasi gledati ih obje, i to dvije večeri zaredom. Frljić ovdje veliki roman i veliku priču koristi kao subverzivni most koji povezuje stoljeća pa je tako u predstavi i Putinov govor o Ukrajini, a u obje predstave tematizira brutalnost svijeta. Svi glavni rukavci priče iz romana nalaze se u ove dvije predstave, koje povezuje lik Aljoše Karamazova i vjerojatno i najpoznatiji dio romana „Legenda o velikom inkvizitoru“, u kojem Dostojevski piše o povratku Krista na Zemlju, gdje ga španjolska inkvizicija ponovno osuđuje na smrt jer je Crkvi postao smetnja. Stvorio je tako Frljić sliku obitelji Karamazov kao obitelji koju razara niz zločina i kroz tu sliku progovorio o mnogo tema koje vladaju i današnjicom, a koje se tako vješto skrivaju pod tepih, poput činjenice da su djeca i danas najranjiviji dio društva, često ostavljena na milost i nemilost tom istom društvu. Ukratko, „Karamazovi“ su još jedna od predstava zbog koje publika hrli u ZKM, kazališno djelo koje publiku tjera da misli. I da, Nagrada hrvatskog glumišta opet nije u potpunosti ignorirala postojanje te dvije predstave, nominaciju je dobio Ugo Korani za izuzetno ostvarenje umjetnika mlađeg od 28 godina.
6. Glumac i redatelj Romano Nikolić
Teatar &TD i kuća za rušenje
Pomalo je neobično na listu najboljih kazališnih događaja u jednoj godini staviti mladog glumca i redatelja, ali način na koji se Romano Nikolić bavi kazalištem po svemu je drukčiji od svega što postoji u našem kazalištu, jer on svojim djelima na najdirektniji način odgovara na probleme koji su oko nas. On je u 2022. godini uspio javnosti predstaviti čak dva važna projekta, prvi smo gledali na sceni Teatra &TD-a, a drugi u jednoj zagrebačkoj kući predviđenoj za rušenje. Prvi je bio „Bura“, tragična priča o migrantima, izgrađena oko utopljenog trogodišnjeg sirijskog dječaka Ajlana Kurdija čije je tijelo u rujnu 2015. more izbacilo na plažu u blizini Bodruma. Odrasli Ajlan u interpretaciji Frane Maškovića jedna je od najpotresnijih i najboljih uloga koju smo vidjeli u 2022. godini. A za kraj godine Romano Nikolić (i Arterarij) predstavio je i suvremenu verziju „Medeje“, predstavu „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“, u kojoj progovara o velikoj tabu temi: što se dogodi da majka ubije svoje dijete.
7. „Mala Frida“, Kazalište Žar ptica
autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić
„Mala Frida“ najnagrađivanija je dječja predstava u 2022. godini, ali mnogo je važnija od svih nagrada poruka koju šalje najmlađim kazališnim gledateljima. U tom autorskom projektu Anica Tomić i Jelena Kovačić bave se djetinjstvom velike meksičke slikarice Fride Kahlo i djecu uče kako je to biti drukčiji, kako izgleda život djevojčice koju je bolest prikovala za postelju i koja čezne za druženjem s vršnjacima. Empatije koje predstava budi, uz odličnu Amandu Prenkaj u naslovnoj ulozi, ključ su kojim ona doslovno otvara dječja (a i odrasla) srca i (još važnije) od mališana stvara neke buduće zaljubljenike u kazalište.
8. „Franz“ Teatar &TD
Tomislav Zajec
režija: Rene Medvešek
„Franz“ nam je dokazao da je umijeće monodrame živo i vitalno, a kada je se prihvati glumac kalibra Dade Ćosića, i neizmjerno zanimljivo. Priča je to o Franzu Jägerstätteru, Austrijancu, običnom obiteljskom čovjeku kojeg je pogubio Treći Reich, da bi ga kasnije Katolička crkva proglasila mučenikom i blaženikom. Tomislav Zajec njegovu je priču napisao po njegovim pismima, a tu monodramu o čovjeku koji ima savjest i ne može preko nje ni pod cijenu života režirao je Rene Medvešek. Trebala nam je baš takva antiratna priča u godini u kojoj živimo, uz okrutan, krvav i prijeteći rat na tlu Europe, tek dvije granice udaljen od nas.
9. „Praljudi“, Kazalište Trešnja
režija: Radovan Ruždjak
Neverbalno kazalište uvijek je težak posao, a kada se takva predstava radi za djecu, onda je to težina – na kvadrat. Baš takvi su „Praljudi“, predstava koju je osmislio i režirao glumac Radovan Ruždjak, a koja definitivno podiže ljestvicu kvalitete u kazališnim radovima za djecu. Priča mališane vodi u jedan dan života naših dalekih predaka iz kamenog doba paleolitika, a zamišljena je i kao suradnja s Muzejom krapinskih neandertalaca, jer se grupni posjeti razreda i starijih vrtićkih grupa mogu organizirati tako da nakon kazalište djeca odu na izlet u Krapinu i na licu mjesta zaokruže doživljaj.
10. Gostovanje baleta „Ko to tamo peva“, Narodno pozorište Beograd
koreografija Staša Zurovac
Prvo je bio legendarni film, a onda je prema motivima scenarija Dušana Kovačevića za slavni film Slobodana Šijana, i na glazbu Vojislava Kostića, koreograf Staša Zurovac stvorio balet, koji je premijeru imao davne 2004. godine. Od tada do danas to je najveći baletni hit u Srbiji, a trebalo je punih 18 godina da se baletni autobus tvrtke Kristić doveze do Zagreba. Bilo je to najuzbudljivije kazališno gostovanje u 2022. godini, ali i dokaz koliko dugo i teško kazališni hitovi iz susjedstva dolaze pred hrvatsku publiku.
No možda je zbog svega što se 2022. godine događa oko nas, a izvan kazališnih dvorana trebalo čekati toliko dugo da konačno vidimo baletni antiratni manifest, nakon što je Beograd vidio baletne „Glembajeve“ Lea Mujića.
Puljićevo ime momentalno aktivira PTSP među starijim članovima Zagrebačke filharmonije. Nikada nisam upoznala užasniju osobu i duboko suosjećam s kolegama iz kazališta. Prokažite ga, javno!