U kinematografskom svijetu rijetki su filmovi koji nadilaze platno i postaju kulturni fenomeni, djela koja ne samo da pričaju priču, već definiraju čitavu jednu eru i potiču globalnu raspravu. Jedan od takvih, bez sumnje, jest "Život drugih" (Das Leben der Anderen), debitantski film redatelja Floriana Henckela von Donnersmarcka iz 2006. godine.
Radnja nas vodi u Istočni Berlin 1984. godine, pet godina prije pada Zida, u sivi, klaustrofobični svijet prožet paranojom. To je Njemačka Demokratska Republika, država u kojoj je sveprisutna tajna policija, zloglasni Stasi, imala gotovo sto tisuća agenata i dvostruko više doušnika kako bi kontrolirala živote sedamnaest milijuna građana. U tom svijetu straha i nepovjerenja, svaki susjed, prijatelj ili čak supružnik mogao je biti produžena ruka sustava.
U središtu ove ledene atmosfere nalazi se kapetan Gerd Wiesler. On je vješt, predan i potpuno bezosjećajan agent Stasija, čovjek čiji je privatni život sveden na spartanski stan i povremene susrete s prostitutkama. Njegov svijet je crno-bijeli, podijeljen na državu i njezine neprijatelje, a kada od svog ambicioznog nadređenog dobije zadatak nadzirati uglednog dramatičara Georga Dreymana i njegovu partnericu, slavnu glumicu Christu-Mariju Sieland, Wiesler to prihvaća kao još jedan rutinski posao. Dreyman je, naizgled, uzoran građanin i miljenik režima, no Wiesler je uvjeren da se ispod te lojalne fasade krije arogancija i subverzija. Ubrzo, međutim, otkriva da operacija nije pokrenuta zbog sumnje u političku nelojalnost, već zbog sirove požude moćnog ministra kulture koji želi glumicu za sebe, a Dreyman mu stoji na putu.
Iz svog skrovišta u potkrovlju, Wiesler danonoćno prisluškuje njihove živote - njihove razgovore, svađe, vođenje ljubavi i najdublje strahove, no ono što počinje kao hladna profesionalna dužnost, polako se pretvara u nešto posve drugo - uronjen u svijet umjetnosti, poezije, slobodne misli i iskrene ljubavi, Wiesler po prvi put doživljava ljepotu koja je bila potpuno strana njegovom rigidnom, ideološkom postojanju. Ključni trenutak događa se kada čuje Dreymana kako, shrvan samoubojstvom prijatelja kojeg je uništio režim, svira klavirsku skladbu "Sonata za dobrog čovjeka". Glazba ga duboko pogađa, do te mjere da mu se suze skotrljaju niz lice, a upravo taj trenutak označava početak njegove tihe transformacije. Čovjek koji je bio kotačić u dehumanizirajućem stroju počinje razvijati savjest; počinje ih štititi, falsificirajući izvještaje i prikrivajući njihove aktivnosti, postajući njihov nevidljivi anđeo čuvar u svijetu u kojem anđeli ne postoje.
Vrhunac filma leži u maestralnoj i suzdržanoj izvedbi Ulricha Mühea, čiji lik Wieslera prolazi kroz potpunu unutarnju preobrazbu gotovo bez riječi, samo pogledom i sitnim promjenama u držanju. No, ono što njegovu ulogu čini jednom od najpotresnijih u povijesti filma jest složena i tragična priča iz njegovog stvarnog života koja je isplivala u javnost uoči premijere filma. Mühe je tada izjavio kako je nakon pada Zida u Stasijevim dosjeima otkrio da ga je godinama špijunirala njegova tadašnja supruga, glumica Jenny Gröllmann. Tvrdnja je izazvala buru u njemačkoj javnosti, no Gröllmann je sve odlučno poricala, tvrdeći kako "nikada svjesno ili namjerno" nije surađivala sa sustavom. Slučaj je završio na sudu, koji je nakon niza vještačenja presudio u njezinu korist, utvrdivši da u njezinom dosjeu pod kodnim imenom "IM Jeanne" nema zabilježenih informacija o Müheu. Ipak, na pitanje kako se pripremao za ulogu Stasijevog agenta kojeg muči savjest, Mühe je dao kratak i jezgrovit odgovor koji ledi krv u žilama: "Sjećao sam se". Bilo da je svjesno iskoristio priču za promociju filma ili je iskreno vjerovao u nju, njegova osobna trauma udahnula je filmu razinu autentičnosti koja ga izdiže iznad fikcije.
Uspjeh filma bio je odjek globalnog šoka i priznanja. U vrijeme kad je popularna kultura prošlost Istočne Njemačke tretirala kroz prizmu "Ostalgije" i komedija, "Život drugih" je stigao kao beskompromisno suočavanje s istinom. Iako su ga distributeri isprva odbili kao "previše mračan", osvojio je Oscara za najbolji strani film, a snaga priče bila je tolika da su glumci pristali raditi za tek desetinu uobičajenog honorara. Ipak, najveći trijumf filma neodvojiv je od njegove najdublje tragedije. Ulrich Mühe preminuo je od raka svega nekoliko mjeseci nakon ceremonije u Los Angelesu, no njegov je profesionalni vrhunac bio zasjenjen bolnom javnom bitkom s bivšom suprugom Jenny Gröllmann.
Naime, Gröllmann je do kraja života žestoko branila svoju nevinost od optužbi da ga je špijunirala za Stasi. Cijeli slučaj završio je na sudu, gdje je ona tvrdila da nikada nije svjesno surađivala sa sustavom na njegovu štetu, a sud je na kraju presudio u njezinu korist, utvrdivši da u njezinom dosjeu nema dokaza da je odavala informacije o Müheu. Ova mučna pravna borba vodila se dok su se oboje borili s teškom bolešću. Žalosna je činjenica da je Gröllmann svoju bitku za istinu vodila sa smrtne postelje, preminuvši od raka godinu dana prije Mühea. Oboje se, sve do samoga kraja, očito nisu mogli osloboditi nemani sustava koji je nastavio uništavati živote čak i nakon svog pada.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
