"Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna. Neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala", kazala je Vedrana Rudan u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem u Nedjeljom u 2, jednom od svojih posljednjih javnih nastupa. A 18. kolovoza to se i dogodilo – Vedrana Rudan je u 77. godini, izgubivši borbu sa zloćudnom bolešću, otišla u područje bez signala.
Rođena je u Opatiji 1949. godine, odrastala je u siromaštvu i bijedi, ili kako je pisala u svojoj autobiografiji, "Ples oko sunca" – "gola i bosa" i "u paklu" – što ju je obilježilo i duboko u nju urezalo osjećaj za društvenu nepravdu. Njezin otac bio je zlostavljač i alkoholičar, osoba koju je, pričala je, mrzila dok je bio živ i nastavila mrziti kada je umro. Majka, s kojom je imala kompliciran odnos, također bila je ovisna o alkoholu.
Za sebe se brinuti i raditi počela je već s 12 godina, a život ju je vodio u najrazličitije poslove prije nego što je pronašla svoj poziv. Nakon što je diplomirala hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, bila je učiteljica, turistički vodič, prodavačica sladoleda i nosačica kofera. Ta je iskustva skupljena "na terenu", kada je započela novinarsku karijeru, pretočila i u svoje tekstove i priloge. Radila je na radiju i televiziji, pisala za Feral Tribune, Slobodnu Dalmaciju, Novi list i Nacional. Njezin je jedinstveni stil brzo došao do izražaja i našao svoju publiku, ali gotovo odmah i naišao na otpor sustava koji nije tolerirao kritiku. Otkazi su tako postali gotovo pa lajtmotiv njezina profesionalnog puta. Najprije je, 1991. godine dobila je otkaz na Radio Rijeci, gdje je vodila emisiju "S primorske poneštrice", zbog "primitivnih i vulgarnih" napada na HDZ i Franju Tuđmana.
Iako je sudskom presudom dvije godine kasnije vraćena na posao, ubrzo je i sama dala otkaz. Slična sudbina zadesila ju je i 2009. godine, kada je njezina suradnja s Novom TV prekinuta zbog kontroverznog komentara o sukobu u Gazi u emisiji InMagazin, kada je situaciju usporedila s Holokaustom i u udarnom terminu prikazala imena i tijela umrle palestinske djece. Nedugo potom, tvrdila je kako je i u Nacionalu dobila otkaz jer je "vrijeđala vjerske osjećaje građana", ovog puta tekstom o papi Benediktu XVI. i Katoličkoj crkvi u kojem je potonju nazvala "zločinačkom organizacijom koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko". Jedini urednik, kako je kasnije kazala u intervjuu za Express, koji je nikada nije cenzurirao ni iz teksta izbacio jednu jedinu riječ, bio je – Ivo Pukanić.
Paralelno, sve ono što unutar medijskih institucija i nije smjela kazati, pretakala je u književnost. Njezin prvi roman, "Uho, grlo, nož" iz 2002. godine, bio je, bez pretjerivanja, književna eksplozija koja ju je vinula u vrh ne samo hrvatske, već i regionalne književne scene. Putem svog svojevrsnog alter-ega Tonke Babić, bez zadrške, koristeći jezik ulice, psovku i crni humor, oslikala je život "prosječne hrvatske žene" i oplela po svemu, od patrijarhalnog licemjerja preko institucije braka do politike. Nakon prvijenca, Rudan je nastavila nizati uspješnice, a svaka je knjiga otvarala novu bolnu temu, kopala po našim nezaraslim ranama ili kako je to elegantno sročeno u opisu jedne od njih: "O onome na što se drugi boje pomisliti ili o čemu tek šapuću, e – o tome Vedrana Rudan vrišti."
U romanu "Ljubav na posljednji pogled" 2003. tako je opisala iskustvo zlostavljanja u prvom braku, u "Dabogda te majka rodila" iz 2010., bavila se kompleksnim odnosom majki i kćeri, a u "Zemlji krvi i idiota" Hrvatima i Srbima, Amerikom, Izraelom i Palestincima, Crkvom, ženama i muškarcima... Zbirkom kolumni "Kad je žena kurva, kad je muškarac peder" nastavila je u revijalnom tonu, secirajući nasilje nad ženama i mačizam: "Knjiga ima preko dvije stotine stranica. Znam da kurve i pedere neće promijeniti, ali se nadam da će možda neki 'normalan' nakon čitanja postati peder, a neka 'normalna' kurva", napisala je. Sve u svemu, objavila je 17 knjiga, koje su prevedene na niz svjetskih jezika, među kojima i engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik, kao i adaptirane u nekoliko kazališnih predstava.
Njezini politički stavovi također su bili, u najmanju ruku, nekonvencionalni i često sasvim suprotni svim uvriježenim mišljenjima. Rudan nije štedjela apsolutno nikoga, "otrovnim perom" na svom blogu i u intervjuima probadajući i napadajući sve s brutalnom iskrenošću. Na meti su joj bili i lijevi i desni, i liberali i konzervativci, redom moćnici, tajkuni i oligarsi te politička elita. Komentirala je i vanjskopolitička zbivanja, zapadne velesile i američki imperijalizam, ali najčešće kritizirala domaću nacionalističku retoriku, prebrojavanja krvnih zrnaca, raspirivanje mržnje i podbadala hrvatske političare poput Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.
Međutim, uvijek je ustajala u obranu slabijih, siromašnih, zanemarenih i zlostavljanih, neumorno ističući nepravde i sustav koji ih tlači, ukazivala na korupciju i odvojenost vlasti od svakodnevnih problema građana, a oni koju su je poznavali, isticali su njezinu silnu empatiju, humor, uviđavnost i dobrotu.
S rijetkim i agresivnim karcinomom žučnih kanalića borila se dugo i borila se žestoko te o tome, kao uostalom i o svemu, pričala sasvim otvoreno i bez patetike. Na svom je blogu, prikladno naslovljenom "Djevojka u zagrljaju metastaza", s čitateljima dijelila svaki korak, dokumentirajući život s bolešću, a pisanje, kazala je, pomagalo joj je da ostane aktivna i prisutna.
Javnosti je podastrla sve; od prvotne želje za eutanazijom – "ne želim umirati na rate" – do svog oduševljenja humanošću i predanošću medicinskog osoblja na onkološkom odjelu koje se za nju i ostale pacijente brinulo. "Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti, govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti. Čitav sam život mislila kako je teško naći dobra čovjeka, sad znam da ih ima, da su blizu nas. Ne, ne, ne i ne. Nisu oni takvi prema meni jer sam ja Netko, ja znam da nisam Netko ali neki tako ne misle. Prema svim pacijentima su isti", napisala je. Nakon svih tabua koje je u svojoj karijeri rušila, ili kako je to Miljenko Jergović sročio, u koje se "poput gnjevnog bagera, zaletjela", na isti je način pristupila i onom posljednjem, umiranju i smrti.
Otvori KEKS Pay
Biologija.Biologija čuda radi.Hvala Bogu na njoj.