U kući za ljude i umjetnost Lauba sutra se otvara izložba "Ovo nije moj svijet" kustosice Karle Pudar u suradnji sa Zvonimirom Dobrovićem i njegovom udrugom Domino. Izložba će okupiti 32 umjetnika i kolektiva koji su svojim javnim akcijama kritički reagirali na političke i društvene kontekste u kojima su djelovali – od Crvenog peristila 1968., preko provokativnih radova Sanje Iveković, Tomislava Gotovca i Vlaste Delimar, pa kolektiva ATTACK i Schmrtz teatar koji su obilježili devedesete do suvremenih autorica poput Nikoline Majdak i Sonje Njec Hranjec. Sutrašnje otvaranje obilježit će akcija Vlade Marteka i performans Brune Isakovića, a Marko Marković izvest će svoj "Delirij" na zatvaranju 25. veljače. O ovom izrazito zanimljivom projektu razgovarali smo s Karlom Pudar.
Kako se rodila ideja i odakle Jermanova parola u naslovu izložbe?
Udruga Domino još 2017. pokrenula je istraživački projekt o povijesti političkog performansa, podrazumijevajući pritom širi spektar radova društveno angažiranog predznaka. Istraživanje je rezultiralo web-stranicom koja nudi uvid u niz radova i autora te je sjajna platforma za daljnje bavljenje temom. A ideja za izložbu došla mi je nekako logično, organski, jer kada ste uronjeni u tako zanimljivu materiju te svjedočite svevremenskoj snazi pojedinih radova, a pritom govorimo o periodu od kraja 1960-ih sve do danas, unutarnji nagon i vas same tjera na djelovanje. Uzbuđena sam što ćemo čak 37 radova pokazati na jednom mjestu, zajedno s medijskom dokumentacijom. Nadam da će to biti poticaj za daljnji rad, te posvjedočiti važnost umjetničke i građanske angažiranosti. Naslov izložbe došao je jednako spontano. Željko Jerman svoju intimnu parolu ispisao je puno prije nego što sam se ja uopće rodila, no ona je u Hrvatskoj danas – koja ranjive skupine čini još ranjivijima, a korumpirane povlaštenima – itekako aktualna i točna. Ona ukazuje na brojne teme o kojima su umjetnici svojim političkim performansima progovarali poput položaja žena, manjina, umjetnika, radnika, obespravljenih i drugih skupina, kao i o temama poput identitetskog određenja, neokonzervativizma, problema javnih prostora, korupcije...
Zanimljivo mi je da neke od vrlo poznatih autora poput Toma Gotovca i Vlaste Delimar predstavljate široj publici manje poznatim radovima?
Selekcija autora i autorica bila je najveći izazov i zahvalna sam što su u procesu sudjelovali stručni suradnici Josipa Bubaš, Darko Šimičić te idejni autor priče oko političkog performansa Zvonimir Dobrović. Želja mi je bila obuhvatiti što širi vremenski, počevši od Crvenog peristila pa do danas, ali geografski okvir, jer pričati o političkom performansu bez radova riječke autorice Milijane Babić ili Dubrovčanina Slavena Tolja, kao i Osječanina Ivana Faktora i Istrijana Pina Ivančića, naprosto je bespredmetno. Htjeli smo ukazati i na važnost dizanja opće građanske svijesti te na ulogu koju kao društveni korektiv imaju organizacije civilnog društva i neformalne građanske inicijative. Na izložbi će se predstaviti izbor manje poznatih radova, protestne akcije i civilne inicijative upravo kako bi se pokazali različiti načini angažiranog djelovanja, kao i njihovog rezoniranja s političkim promjenama. Osobno iz svakodnevnih odluka i promišljanja često uočim koliko su me ti umjetnici, što svjesno, a što nesvjesno, usmjerili i mislim da je to najvažnije, taj suptilni i dugoročni trag koji dobar umjetnički rad može postići.
Postoji li neki autor koji vam na ovoj izložbi nedostaje?
Izložbom će se odškrinuti vrata u ovu dinamičnu i ponekad tešku tematiku, no naravno, tu je i dosta autora koji će mi nedostajati. Istaknula bih svakako uistinu velikog performera, umjetnika i aktivista Marijana Crtalića. Ali drago mi je da se spominju projekti koji godinama baštine društveno-angažirane projekte poput udruge BLOK, Operacije Grad ili Virtualnog muzeja Dotrščina. Oni pametnim i promišljenim programom problematiziraju društvo, politiku, te vrlo važnu kulturu sjećanja.
Koji su vama intimno najvažniji radovi iz povijesti hrvatskog političkog performansa?
Teško je izdvojiti nekolicinu iz mora važnih, ali recimo da su za moje formiranje, kako kao osobe tako i kao kulturne radnice, najveću ulogu odigrali radovi Sanje Iveković, Gorana Trbuljaka i Grupe šestorice autora, veliki trag ostavili su i radovi Igora Grubića, Milijane Babić, Kate Mijatović i Siniše Labrovića, a poseban mi je gušt pratiti put generacijskih autora i autorica poput Marka Markovića, Nine Kurtele i Josipe Bubaš. No postoji i cijeli jedan niz umjetnika i aktivista koji nisu iz sfere vizualnih umjetnosti, a čiji tekstovi, predstave i muzika u meni glasno odjekuju već dulje vrijeme te mi je sama konzumacija njihova rada čin intimnog performansa.
Gdje je tu granica između umjetnosti i aktivizma? Je li uopće potrebno da ona postoji?
Čini mi se da je upravo njihova sinergija najvažnija. Uistinu vjerujem da svatko nosi potencijal građanske svijesti i odgovornosti, samo je pitanje kako ih aktivirati. Umjetnički pristup tu je često katalizator jer društvene probleme čini opipljivijima.
Upoznale smo se dok ste bili dio Kulture promjene, vrlo agilnog kolektiva kulturnih radnica koji je djelovao u zagrebačkom SC-u i koji je bio u stalnom ratu sa sanacijskom upravom i politikom koja ju je postavila. Kako danas gledate na taj period?
Rad u Kulturi promjene SC-a bio je moj prvi angažman na kulturnom polju i pamtim to razdoblje kao izuzetno formirajuće, s nevjerojatnom količinom slobode i podrške koja nam je pružena za kreiranje programa. I upravo me zato cijela situacija oko SC-a danas duboko rastužuje, jer svjedočimo kako je upravljački u potpunosti anuliran sav povijesni značaj kulturnog stvaralaštva tog mjesta počevši od zlatnog doba Koščevića, Glige i Zuppe preko nove "renesanse" Kulture promjene.
Nakon Domina, zaposlili ste se u Zakladi Solidarna u kojoj na jedan sasvim drugačiji način djelujete u zajednici?
Taj posao dao mi je uvid u različite modele upravljanja i partnerstva koja bi se trebala njegovati na nacionalnoj razini, a ne iz natječaja u natječaj činiti scenu konkurentnoj samoj sebi, i to za sredstva koja se stalno smanjuju. Solidarna provodi program Kultura u zajednici, u sklopu kojeg je trenutačno otvoren natječaj za zaštitu mentalnog zdravlja kroz umjetnički izričaj, a u planu je i niz kulturnih programa na Baniji u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, jer tamo nije dovoljna obnova, već i dubinski oporavak. Baš taj angažman potvrdio mi je stav da je borba ljudskopravaške i umjetničke scene itekako komplementarna!
