Osnovno pitanje koje se nameće nakon premijere “Plodne vode” Marine Vujčić jest zašto se ta drama našla na sceni HNK Zagreb, u kazalištu koje već na repertoaru ima dramu koja se bavi složenim pitanjem roditeljstva, u prvom redu majčinstva. Istina, riječ je o drami koja je dobila nagradu “Marin Držić”, ali ako već imaš nešto bolje, onda je mudro na tome i ostati.
”Plodna voda”, za razliku od “64” Tene Štivičić, temu zahvaća mnogo šire (u nju upliće društvo, Crkvu...), ali u toj širini gubi na ambicioznosti. U “64” imamo ženu koja će sve učiniti da postane majka i onu koja to ne želi biti. Takve su i dvije glavne junakinje drame “Plodna voda”, osim toga što je ovdje i ova druga trudna, dakle tu je i tema pobačaja i pravo oca da kaže nešto o tome. No ovdje imamo još mnogo žena s različitim razlozima za trudnoću, uključujući i vrlo mladu – silovanu djevojku. Imamo i ženu s trbuhom do zuba, s kojom uz riječi ljubavi muž briše pod... Jednostavno previše svega, u čemu se gubi poanta.
I sve se to događa u nekoj distopijskoj klinici, negdje u srcu močvare, u klinici u koju se može stići samo helikopterom i koja najviše nalikuje na zarobljenički logor. Ta je močvara također vrlo upitna metafora plodne vode, posebice kada tu močvaru redateljica Nenni Delmestre režira uz obilje plastičnog bilja koje bode oči i maleni bazen na sceni, otprilike kao u onoj staroj šali iz kazališnih krugova: kada redatelj ne zna što bi, onda stavi vodu na scenu. Nenni Delmestre potpisuje i dramaturgiju predstave i tom dijelu posla ide najviše zamjerki, jer je u obilju nepovezanih dijaloga i slika koje ne služe ničemu gotovo u potpunosti izostavljena bilo kakva, a kamoli točna karakterizacija likova, od zaposlenika klinike koji prisluškuju svoje pacijente, sve do pjesnika, kojeg je “Stožer” poslao kako bi muževima ponudio svoje usluge, ako već oni ne mogu.
Nije stoga čudno što se glumci ovdje jednostavno muče, počevši od zbora trudnica koje doslovno sliče na kulise pa do Ivane Boban, koja se, bez riječi, šeće scenom u crnoj haljini iz 19. stoljeća. Jasno nam je da je mrtva, pri kraju postaje jasno i tko bi ona mogla biti, uz to što je simbol svih žena koja su želju za majčinstvom platile životom, ali zašto je jedino ona toliko drukčija? I tako je Goran Grgić ovdje jedini kojem vjerujemo. I to je veliki problem za koji su ponajmanje krive Ana Begić Tahiri i Jadranka Đokić u glavnim ulogama.
Otvori KEKS Pay
