Osam godina nakon što je u središtu Širokog Brijega otvorena Galerija Vrba, njezinim prostorom danas prolaze i ljudi koji su nekoć tek prolazili pokraj izloga. Za Ivonu Skočilić, kiparicu, slikaricu, voditeljicu galerije i istoimene umjetničke udruge, upravo su takvi susreti jedna od najvažnijih potvrda da je umjetnost postala dio gradske svakodnevice.
Osmi rođendan Vrba obilježava skupnom izložbom "Bez naziva", koja okuplja dvanaest umjetnika. Bez zadane teme, izložba im pruža zajednički prostor za različite umjetničke izraze i glasove. Tim povodom razgovaramo o stvaranju publike, slobodi koju pronalazi u slikarstvu te vrijednoj umjetničkoj baštini Širokog Brijega koju nove generacije gotovo da više nemaju priliku vidjeti uživo.
Skupna izložba koja odnedavno krasi galeriju Vrba u centru Širokog Brijega nosi ime "Bez naziva". Zašto ste odabrali baš taj naslov i što povezuje radove dvanaest umjetnika koje ste okupili?
Ovom izložbom Galerija Vrba obilježava svoj osmi rođendan. Već nam je postala tradicija da jednom godišnje, upravo u povodu rođendana galerije, organiziramo skupnu izložbu članova Udruge Vrba. To je prilika da se ponovno okupimo i svojim radovima obilježimo još jednu godinu Vrbe.
Ove godine izložba nosi ime "Bez naziva", a taj nam je naslov bio zanimljiv jer nismo htjeli unaprijed zadati temu kroz koju će se radovi promatrati. Svaka skupna izložba suočava se s pitanjem kako različite umjetničke pozicije okupiti u zajednički prostor, a pritom sačuvati njihovu individualnost. Najčešće se to postiže zajedničkom temom, a mi smo krenuli od druge pretpostavke – da se zajedništvo ne mora nužno temeljiti na sličnosti.
Na izložbi su različiti načini promišljanja slike, forme, materijala i prostora. Svaki autor ostaje svoj, sa svojim likovnim jezikom i senzibilitetom, a upravo iz te različitosti nastaje zajednička cjelina. I mislim da je to ujedno i lijepa poveznica s onim što Galerija Vrba radi već osam godina – okuplja različite umjetnike i različite umjetničke pristupe, a svima daje zajednički prostor.
Na istoj su izložbi predstavljeni slikarstvo, crtež, cijanotipija te radovi od stakla i plastičnog otpada.. Kako ste postavili tako različite radove da među njima nastane razgovor?
Pri postavljanju skupne izložbe uvijek me zanima odnos među radovima, a ne samo pojedinačna kvaliteta svakoga od njih. Promatram ritam, odnose formi, boja, materijala i praznina. Različitost medija zapravo može biti prednost jer svaki rad donosi drukčiju energiju. Htjela sam upravo taj vizualni dijalog – da se radovi međusobno ne poništavaju, nego da jedan drugome otvaraju prostor.
U izložbu ste uvrstili i svoju sliku "Ne znam bi' l' te voljela odbit', al' bi' te voljela imat'". Što stoji iza tog naslova i je li vam teže birati i predstavljati vlastiti rad nego tuđi?
Taj naslov mi je došao iz neke vrlo životne, gotovo razgovorne situacije. U njemu ima neodlučnosti, želje, privlačnosti i istodobno jednog odmaka. Volim kada naslov ne objašnjava sliku, nego joj doda još jedan sloj. Definitivno je puno teže predstavljati vlastiti rad nego tuđi.
Koja vam je od dosadašnjih izložbi u Vrbi bila posebno važna i zašto? Jesu li vas reakcije publike na neku izložbu posebno iznenadile?
Teško je odgovoriti na to pitanje jer svaka je izložba drukčija i nosi nešto novo. No ako moram, izdvojila bi izložbu "The Family" poljske umjetnice Anne Andrzejewske. Bila mi je važna jer je riječ o autorici koja fotografijom, instalacijom, videom i performansom otvara vrlo osobna i univerzalna pitanja identiteta, života, prolaznosti i smrti.
Važno mi je da Vrba donosi različite umjetničke prakse i autore koje publika možda inače ne bi imala priliku upoznati. Svaka izložba donese i novu publiku, što mi je posebno drago. Netko dođe zbog određenog umjetnika, netko navrati iz znatiželje, a možda i prvi put uđe u galeriju upravo zbog te izložbe. Zato mi je teško govoriti o tome koja je izložba imala "najbolju" reakciju. Meni je najvažnije da ljudi dolaze, gledaju i vraćaju se.
Kad ste otvarali galeriju u Širokom Brijegu, kakvu ste publiku zamišljali? Tko danas dolazi u Vrbu i uspijevate li privući ljude koji prije nisu imali naviku posjećivati izložbe?
Široki Brijeg je relativno mali i mlad grad i mislim da još nemamo dovoljno razvijenu naviku odlaska u galerije i praćenja kulturnih sadržaja. To nije nešto što se može promijeniti preko noći, ali upravo je zato važno stvarati prostor u kojem će se ljudi postupno navikavati na umjetnost i osjećati da je ona dio njihova svakodnevnog života.
Što vam građani govore o vašem radu? Pamtite li neki susret ili komentar posjetitelja koji vam je pokazao da galerija gradu doista nešto znači?
Moram priznati da su ljudi u početku bili dosta skeptični. Trebalo je vremena da se naviknu da se u centru grada događa nešto takvo i da galerija postaje dio svakodnevice. Možda tek sada, nakon osam godina, počinju razumijevati što smo zapravo htjeli postići. Danas mi je posebno drago kad netko tko je prije samo prolazio pokraj galerije uđe u pogleda izložbu. Ljudi možda ne moraju uvijek razumjeti svaki rad, ali mislim da polako razumiju da je galerija mjesto koje pripada svima nama. I to mi je najveća potvrda da je Vrba gradu ipak nešto donijela.
Uz izložbe organizirate radionice za djecu, odrasle i polaznike projekta "Treća dob". Što se mijenja kad ljudi prvi put uzmu kist u ruke i dopuste sebi stvarati?
Upravo me "Treća dob" potpuno promijenila. Ti ljudi su jedna posebna dimenzija. Imaju već izgrađene živote i puno iskustva pa baš zato umjetnosti pristupaju puno slobodnije nego što sam očekivala. Usudila bih se reći – pomalo kao djeca. Ne razmišljaju toliko hoće li nešto biti dobro ili što će netko drugi misliti. Jednostavno uzmu kist i krenu. I upravo mi je to prekrasno gledati. Od njih sam zapravo puno naučila. Shvatila sam koliko nam umjetnost može vratiti neku jednostavnost i slobodu koju tijekom života često izgubimo.
Organizirali ste i likovne kolonije. Što umjetnicima donosi nekoliko dana zajedničkog rada, a što od takvih susreta ostaje Širokom Brijegu?
Svake godine organiziramo Međunarodnu likovnu koloniju Vrba, na kojoj sudjeluje desetak umjetnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nekoliko dana provedu zajedno, rade, druže se i razmjenjuju iskustva. Meni je taj dio jednako važan kao i sami nastali radovi. Umjetnicima kolonija donosi vrijeme i prostor da se posvete radu bez svakodnevne žurbe. A gradu donosi nešto drugo – susret s umjetnicima. Ljudi mogu doći, vidjeti kako nastaje umjetnički rad, razgovarati s autorima i jednostavno biti dio tog procesa.
Nedavno ste u Mostaru predstavili "Kartografiju percepcije". Rekli ste da vaše slike dobivaju puninu tek u susretu s gledateljem. Je li netko u vašem radu prepoznao nešto što vi u njega uopće niste namjeravali unijeti?
Da, i to mi je zapravo jako zanimljivo. Ljudi su u mojim slikama znali prepoznati stvari o kojima ja uopće nisam razmišljala dok sam ih radila. I to mi je jako lijepo.
Za tu ste izložbu govorili o doživljaju umjetnosti koji ne traži nužno objašnjenje. Smeta li vam kada publika pred slikom odmah pita: "Što je umjetnik htio reći?"
Ne smeta mi, to je sasvim normalno pitanje. Želim da moj rad svatko osjeti nas svoj način. Samo mislim da slika ne mora uvijek imati jedno objašnjenje. Nekoga će slika privući, nekog možda uznemiriti, nekoga podsjetiti na nešto njegovo. To je ono najzanimljivije, ako sam izazvala bilo kakvu emociju, uspjela sam kao umjetnik.
Po obrazovanju ste kiparica, a posljednjih godina mnogo slikate. Što danas možete izraziti slikom a da niste to mogli u kiparstvu i vraćate li mu se?
Kiparstvo je i dalje dio mene i uvijek će biti. Međutim slikarstvo mi danas daje neku drugu slobodu – boju, emociju, pokret i gestu. Mogu krenuti u jednom smjeru, a tijekom rada potpuno promijeniti ono što sam zamislila. Ne želim se ograničavati u umjetnosti. Ne mislim da moram birati između kiparstva i slikarstva. Ako osjetim potrebu raditi skulpturu, sigurno ću je raditi. Ako želim slikati, slikat ću. Umjetnik treba imati slobodu istraživati i mijenjati se.
Vodite galeriju i udrugu, stvarate i predajete. Kako izgleda vaš dan kada se sve te uloge sudare i koliko vam vremena ostaje za vlastiti umjetnički rad?
Katkad imam osjećaj da živim u nekoliko paralelnih svjetova. Tu su škola i učenici, zatim galerija i Udruga Vrba, moj umjetnički rad, a onda i privatni život, djeca i sve obaveze koje s njima dolaze. Nije uvijek lako sve to uskladiti, ali stvaranje za mene nije hobi, nego način života. Upravo zato uvijek pronađem vrijeme i prostor za umjetnost, bez obzira na sve što se oko mene događa
Što na temelju rada s učenicima mislite o mladim ljudima u Širokom Brijegu?
Rad s učenicima potvrđuje mi koliko su mladi zapravo otvoreni i kreativni, samo im treba dati priliku da to pokažu. Jako brzo prepoznaju kada je nešto iskreno i ne vole kada im se nešto nameće. Ne želim ih samo naučiti činjenicama o umjetnosti. Važno mi je da nauče gledati, razmišljati, postavljati pitanja i imati svoj stav.
Široki Brijeg ima umjetnike poput Babe Penavuše, Mladena Galića, Zvonimira Perke... Čuva li se dovoljno njihova ostavština i poznaju li mladi njihov rad? Što vas osobno kod svakoga od njih najviše privlači?
Imamo jako vrijednu umjetničku baštinu, ali me posebno žalosti što su Baba Penavuša, Galić i Perko naši sugrađani, a njihova djela danas gotovo uopće nisu javno dostupna, pa ih mlade generacije nemaju priliku vidjeti uživo i upoznati ih. Voljela bi da jednog dana u našem gradu postoji prostor u kojem bi njihova djela bila dostupna javnosti. Mislim da bi to bilo dobro ne samo za one koji ovdje odrastaju već i za grad općenito.
Koliko je Likovna akademija promijenila Široki Brijeg? Kako ocjenjujete kvalitetu umjetnika koji iz nje izlaze i što gradu još nedostaje da bi oni nakon studija mogli ovdje ostati i raditi?
Akademija likovnih umjetnosti promijenila je Široki Brijeg. Već sama činjenica da mladi ljudi ovdje mogu studirati umjetnost donijela je novu energiju i otvorila neke druge poglede na kulturu. S Akademije izlaze kvalitetni mladi umjetnici, različitih interesa i senzibiliteta, i upravo je ta različitost vrijedna. Ono što nam još nedostaje jesu uvjeti da nakon studija mogu ostati ovdje – više ateljea i prostora za rad, više izložbi, projekata, rezidencija i povezivanja s drugim sredinama. To bi trebao biti sljedeći korak ako želimo da umjetnička scena u Širokom Brijegu nastavi rasti.
Otvori KEKS Pay
