Davnih dana kada su Kemal Monteno i Crvena jabuka otpjevali hit-duet “Nekako s proljeća” mučio me jedan stih, onaj u kojem se spominje “lijepo kajanje”. I dandanas se pitam što je pjesnik time htio reći. Ili se kaješ ili se ne kaješ?
Te sam se dileme sjetila čitajući roman “Prije nego što se kava ohladi” japanskog književnika Toshikazua Kawaguchija (Egmont, urednik Zoran Maljković, prijevod Branka Grubić, 99 kuna). Priča, zapravo četiri priče objedinjene u zaokruženu cjelinu, čitatelja vodi u maleni kafić. Sjedeći za stolom, na jednom stolcu, čovjek se može vratiti u prošlost. I boraviti tamo sve dok se kava ne ohladi...
No, uz brojna ograničenja, koja je autor postavio na to uzbudljive putovanje, ključno je ono koje kaže: prošlost se ne može promijeniti. Pa zašto se onda uopće vraćati?! E, to je pitanje koje vodi ravno u ljudsku prirodu, u ono iskonsko u svakom čovjeku, ono što ne ovisi o mjestu na kugli zemaljskoj na kojem je rođen, o karakteru, godinama, spolu, životu koji vodi ili kojem se nada. To je pitanje koje vodi ravno u “lijepo kajanje”, jer prošlost se, naravno, nikako i nikada ne može promijeniti, čak ni na čarobnim stolcima u čarobnim kafićima dalekog Tokija.
A opet svima nama bilo bi lakše nastaviti sa životom da smo neke situacije iz prošlosti uspjeli završiti. O tome govori ovaj roman, koji nezavršene priče zapravo svodi na četiri arhetipska ljudska odnosa: ljubavnički, bračni, bratski ili sestrinski i roditeljski. Uspio je autor u ta četiri odnosa/četiri priče ugurati sve one emocije koja nas ključno određuju kroz život, pokazati kakve sve finese kriju naoko strogo definirani ljudski odnosi. Lako se stoga poistovjetiti s njegovim junacima, zamisliti neku svoju životnu situaciju u kojoj se nismo najbolje snašli, u kojoj smo dopustili da stvari odu predaleko ili (još gore) da ne odu nikamo. Svaki čovjek rado bi napisao novu verziju neke svoje životne situacije i baš svaki vjeruje da bi nakon toga sve u njegovu životu bilo puno bolje. Ova nevelika knjižica uvjerljivo razbija baš tu iluziju. Sve bi bilo isto, jer mi smo isti!