Postoje li male i velike predstave? Mogu li se međusobno natjecati predstave koje dolaze iz institucionalnih kazališta i one koje nastaju u nezavisnim produkcijama?
Vjerovali ili ne, to su pitanja o kojima se razmišlja na kraju 2017. godine, uoči sutrašnje dodjele Nagrade hrvatskog glumišta, kada se razgovara o smjeru u kojem bi se ta nagrada trebala mijenjati.
Događa se to deset godina nakon što su legendarni “Kauboji” Saše Anočića i Teatra Exit poharali nagradu za sezonu 2007./2008. Stoga se treba brinuti kamo će dalje krenuti strukovna nagrada koja je, usput budi rečeno, svoj život započela tako da je prvu nagradu za najbolju predstavu u cjelini (za sezonu 1992./1993.) odnijela Glumačka družina Histrioni za svoju “Krležijadu”. Slavna povijest nagrade kompromitirana je zadnjih godina i sada je očito i odgovornima u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika jasno da se nešto mora promijeniti. I to pod hitno.
I ove godine, nakon što su objavljene nominacije, jasno je da će biti mnogo nezadovoljnih jer neke su odluke žirija krajnje nelogične i potpiruju vječne priče o klanovskim podjelama unutar teatarske zajednice u kojima se nagrade ne dijele po zaslugama i odrađenom poslu, već po tome tko je kome što ostao dužan. U zapravo jako dobroj, raznovrsnoj i zanimljivoj kazališnoj godini, kojom dominira veliki hit Zagrebačkog kazališta mladih, sjajna predstava “Črna mati zemla”, koju je po romanu Kristiana Novaka dramatizirao Tomislav Zajec, a režirala Dora Ruždjak Podolski, najviše zbunjuju naslovi koje je žiri suprotstavio toj predstavi.
To su predstava “Marin Držić – Viktorija od neprijatelja” Hrvoja Ivankovića i Ivice Boban sa 68. Dubrovačkih ljetnih igara i “Zbunjoza” Mariusa von Mayenburga u režiji Ivana Plazibata i koprodukciji Playdrame i Gradskog kazališta mladih Split. Gdje su “Ljudi od voska” HNK Zagreb? Kako je moguće da taj dramski triptih Mate Matišića nije dobio ni nominaciju za najbolji dramski tekst, iako sama predstava zaslužuje i mnogo više, počevši od režije Janusza Kice pa do uloga Alme Price i Gorana Grgića. Zapravo, dojam je da se ponavlja lanjska priča i ponovo zakida HNK Zagreb. Lani je najveća žrtva nagrade bila predstave “Tri zime” Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana, predstava za koju se i danas teško može pronaći ulaznica više na blagajni HNK Zagreb.
Raščlanjujući tako svaku kategoriju nagrade, dolazimo do sličnih problema, počevši od onog najvažnijeg: kategorija je previše i one svake godine postaju sve nelogičnije, sve udaljenije od stvarnog života u kazalištima. Tako u baletu ove godine žiri nije mogao ignorirati sjajnu “Gospodu Glembajeve” koreografa i redatelja Lea Mujića. Taj je balet nominiran za najbolju baletnu predstavu u cjelini, za koreografiju, scenografiju i kostime. I tome se nema što prigovoriti.
No na koncu je nominaciju za najbolje baletno umjetničko ostvarenje dobila Milka Hribar Bartolović za sjajno otplesanu – epizodu. Zašto? Zato što su oni najupečatljiviji – Natalia Horsnell kao barunica Castelli, Takuya Sumitomo kao Leone i Guilherme Gameiro Alves kao Ignjat Glembaj – strani državljani. I to je problem s kojim se nagrada hitno mora suočiti, jer u protivnom će baletne izvedbe posve nestati iz njenih kategorija, što bi opet bila velika nepravda. Stoga nagradi hitno treba ozbiljan sudar sa stvarnošću.
