Ana Pogorelić, hrvatska glumica mlađe generacije, ovoga je vikenda predložena za nagradu koja se dodjeljuje uspješnim hrvatskim iseljenicima „Domovnicu“ u kategoriji glume i spektakla.
Piše: Romana Galović
Vijest ju je dočekala dok je igrala zahtjevnu monodramu “Žlicu Steinberg“, britanskoga autora Leeja Halla, u režiji Lawrenca Kiirua, u slovenskom Ankarnu.
Monolog ispričan iz perspektive autistične teško oboljele djevojčice, koja u posljednjim danima života preispituje teme našega postojanja kao što su bolest, ljubav, vjera i smisao života. Iako teška tema, zbog svoje aktualnosti i načina na koji Ana Pogorelić izvodi ovu dramu, njezin kalendar nastupa sve je više popunjen u Hrvatskoj, Sloveniji, ali i u Berlinu gdje zajedno s kolegom Aleksandrom Zainom izvodi Jeana Geneta „Sluškinje“ (TheMaids) na engleskom jeziku.
-Tekst The Maids kao i cjelokupno djelo Jeana Geneta privukli su me prije gotovo deset godina, na studiju francuskog jezika. Genet je prvi autor koji u kazalištu ozbiljno i otvoreno obrađuje teme queerfobije i struktura moći u erotskom kontekstu. Ovo djelo predstavlja lirsku studiju dominacije, klasnog autoriteta, opsesije, srama, intime i devijacija. Usprkos tome, njegova sintaksa je duhovita i uvijek sam smatrala da ostavlja dovoljno prostora za stilizirani vizual, što me je dovelo do koncepta koreodrame, kazala je Pogorelić o predstavi koju izvodi u gradu u kojem posljednje dvije godine i živi.
Nakon što je odgledala predstavu Aleksandera Zaina „Body Confessions“ shvatila je da je on idealan izbor za partnera u predstavi. Koreografiju potpisuju zajedno, a kombinacija Zainove suvremene plesne podloge i njezine baletne uklopila se u režijski koncept. Prema reakcijama berlinske publike vrlo uspješno.
POVEZANE VIJESTi:
Ana Pogorelić čini se, pronašla je sebe i umjetnički u Berlinu te kaže da je prvi puta u životu osjetila postojanje nečeg sto bih mogla opisati kao umjetničku zajednicu, vođenu zajedničkom zaljubljenošću u umjetnost, ali i brigom za budućnost položaja umjetnosti. Predstava koja govori o problemu, zastupljenom u gotovo svakom europskom društvu privlači pozornost i stoga je namjera glumaca izvoditi je i dalje u Hrvatskoj, kao i u europskim teatrima, koja pokazuju interes. Internacionalno okruženje i suradnja s umjetnicima, ne samo iz Hrvatske, njezina je kreativna želja kojoj stremi i u svom budućem radu, a kako nam je sama otkrila to je shvatila na baletnoj akademiji Boljšoj, gdje se prvi puta susrela s umjetnicama iz cijeloga svijeta. Njezina baletna priča prekinuta je nakon ozljede, ali uporna i umjetnički svestrana, obdarena nizom talenata, odlučila je nastaviti dalje na pozornici na ponešto drukčiji način i na sceni iskoristi sve što je naučila kroj svoj obrazovni put baleta u Moskvi, klavira u Zagrebu i glume u Beogradu.
Znanja iz povijesti umjetnosti, književnosti i teatrologije koristi u svojim predstavama, u kojima potpisuje osim glume i prijevod, režiju, scenografiju i koreografiju, a često i pleše.
ŽabaTeatar, nezavisno kazalište, njezino je umjetničko izvorište i kroz njega progovara o aktualnim temama. To je teatar koji ima jedinstveni umjetnički izričaj, koji spaja različite discipline klasičnu glazbu, balet, poeziju i vizualne umjetnosti, koji se trudi otkriti i oživjeti povijesne ambijente i u njih udahnuti teatralni život, koji je originalan i u repertoaru dajući prednost autorima čije se predstave rijetko izvode u hrvatskim kazalištima ili uopće nisu nikada bile izvedene.
-Radim predstave koje odražavaju stvarnost, jer želim kreirati nešto suvremeno, vođeno brigom i odgovornošću, ali isto tako lijepo i misaono. Publika uvijek želi neku vrstu eskapizma od svakodnevice koja je većini ljudi razočaravajuća, bolna, dosadna ili jako stresna. Tu kazalište uskače da bi impresioniralo, razveselilo, poučilo, u svakom slučaju stimuliralo publiku, na način koji stvara dugotrajniji dojam. Biram komade koji nisu jednoznačni, već ostavljaju publici prostor za vlastitu interpretaciju značenja, kazala nam je Pogorelić o svom teatralnom izričaju. Vrlo rano upoznala je pozornicu u vlastitoj obitelji odrastajući uz mamu muzikologinju Ninu i oca našega poznatog pijanistu Lovra, koji ju je počeo učiti klavir kada je imala samo pet godina, a već s jedanaest vježbala je svaki dan tri sata, što joj je omogućilo da razvije izuzetnu koncentraciju.
- Koncentracija stečena takvom naobrazbom pomogla mi je oko učenja drugih stvari. Pored toga, uz PagArtFestival kojega se sjećam otkad znam za sebe, jer sam rasla zajedno s njim, naglašava Pogorelić, naučila je kako izgleda ona neumjetnička strana i podloga svakog umjetničkog projekta, kao i kako biti sistematična u bilježenju ideja u procesu nastanka svake predstave.
-Zahvalna sam roditeljima sto su me već kao dijete upoznali s konceptom samostalnog rada, koji nije ugodan, dosadan je, naporan, dugotrajan je i nikada ne prestaje, ali je neminovan za bilo kakav napredak kreativnog rada, zaključila je Ana. Njezina svestranost i neosporni talenti naveli su je da odabere onaj najteži put u umjetnosti, kao samostalna umjetnica, izvan svoga matičnoga jezika u Berlinu, ali kakvim tijekom se razvija njezina karijera, ne samo u Njemačkoj, već i u Sloveniji i Hrvatskoj, pokazuje da talent i predani rad i u ovim našim instant vremenima ipak uspijevaju biti prepoznati. Teške teme koje potiskujemo, a s kojima živimo, ne mogu proći, a da nas na trenutak ne zaustave i navedu na promišljanje, osobito kada nam ga kazališni svijet ponudi u igri glume, plesa, svjetlosnih efekata, ironiji, smijehu i tuzi.